-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Danijel Turina wrote:
> Ako ćemo jako pojednostavniti stvari, možemo bića odmah podijeliti po
> dimenzionalnoj dubini stvarnosti iz koje potječu, odnosno u kojoj je
> definiran njihov duhovni kontekst, i po njihovoj sofisticiranosti,
> odnosno veličini i moći.

U prethodnoj poruci sam opisao ono što je potrebno za razumijevanje
trivijalnog slučaja komunikacije s duhovnim bićima, dakle situacije u
kojoj biće postoji na svojoj prirodnoj razini i s njim se na toj razini
komunicira. Taj slučaj nazivam trivijalnim zato što ga je
najjednostavnije shvatiti - u osnovi, anđeli i Bogovi borave u svojoj
naravi i imaju svoja prirodna svojstva, a čovjek postigne dovoljni
stupanj profinjenosti da bi s takvim bićem komunicirao na njegovoj razini.

Ono što cijelu stvar jako komplicira je koncept avatara.

Naime, ljudi si kao avatare obično zamišljaju ono što je u stvarnosti
samo jedan podskup koncepta - avatar kao fizička inkarnacija Boga,
naime, samo je jedna mogućnost. Bogovi i "vađroidi" mogu osim fizičkih
kreirati i astralne avatare, i štoviše, čini se da je to bitno češća
situacija, budući da je kreiranje i diskreiranje astralnog tijela
trivijalno i trenutno, a kreiranje fizičkog tijela je sporo i podložno
groznim zakonitostima fizičkog svijeta. Dakle, astralni avatar Boga je u
odnosu na "anđela", dakle astralno biće, ono što je Krišna u odnosu na
običnog čovjeka s običnom ljudskom dušom. Zašto to komplicira stvari?
Zato što takav "anđeo Gospodnji", dakle astralni interface na Boga, nije
ništa više "astralno biće" nego je fizički avatar čovjek. Da, formalno
je čovjek, ali duša mu nije ljudska nego Božanska. Tako je i "anđeo
Gospodnji" formalno astralno biće ali u stvarnosti je Bog obučen u
astralno tijelo kako bi ostvario neku svrhu.

Iz prethodnih opisa je, naime, jasno da komunikacija s Bogom na
Božanskoj razini stvarnosti, tamo gdje se Bog prirodno nalazi po svojoj
naravi, vrlo zahtjevna. U stvari, moraš biti Bog da bi komunicirao s
Bogom na takav način, budući da je ta vrsta komunikacije zapravo
istovjetnost naravi i svojstava. Moraš imati sva svojstva Boga da bi
gledao Boga u Njegovoj izvornoj naravi i s njim takvim komunicirao. Sve
yogijske tehnike zapravo ciljaju upravo na to: da yogin transformira
svoju narav na takav način da poveća suptilnost i dubinu svoje svijesti,
kako bi ona poprimila narav spojivu s višim razinama stvarnosti, dakle
razvija viša duhovna tijela kako bi postao sposoban participirati u
obliku egzistencije kakav postoji na višim razinama stvarnosti. Bez
toga, morat će se reinkarnirati na nižim svjetovima, gdje je oblik
postojanja sukladan njegovim svojstvima.

Problem s komunikacijom te vrste je dvojak. Prvo, takva komunikacija ne
prenosi informacije koje bi bile korisne u kontekstu čovjekovog fizičkog
života, nego vječne istine - zapravo, teško da se tu može govoriti o
informacijama, radi se o postojanju određene vrste, o dubini svijesti i
doživljavanja, i tu nema ničega što bi se dalo korelirati s materijalnom
egzistencijom, osim što yogin koji boravi u takvom stanju može
prepoznati tragove koje su ostavili drugi koji su prije njega boravili u
takvom stanju. Njegov uvid je, dakle, uvid u svete mantre spisa i učenja
koja postoje na fizičkom planu. Takav je u stanju pročitati i istinski
shvatiti sveti spis, ukoliko je taj spis autentičan, ali isto tako je u
stanju raskrinkati neautentične spise, koji nemaju izvor u visokim
duhovnim razinama, nego su izmišljotine i halucinacije.

Drugi problem s tim oblikom komunikacije je što je ponekad disruptivan.
Naime, ukoliko yogin ili avatar ima misiju koja ima takve parametre da
mora po spoznajnom kapacitetu na najbliži način emulirati čovjeka, a Bog
takvom "čovjeku" unutar konteksta te misije želi nešto poručiti, to
zahtijeva malo kompliciranije kemijanje. Bog tada kreira ili provizornu
fizičku inkarnaciju (doslovno materijalizira fizičko tijelo s kojim
iskomunicira poruku i nakon toga ga dematerijalizira), ili provizornu
astralnu inkarnaciju (kreira "anđela Gospodnjeg", provizornu astralnu
inkarnaciju s kojom iskomunicira poruku i zatim je povuče iz postojanja).

S obzirom na to da je upravo taj oblik komunikacije, pri kojem
"vađroidi" i Bogovi izlaze u susret fizički inkarniranim bićima kako bi
se "našli na pola puta", najčešći, jasno je da stvari nisu ni približno
onako jednostavne kako bi se to dalo zaključiti iz prethodnog članka.
Naime, Boga je nemoguće pomiješati s nekim nižim entitetom. Dimenzije
iskustva su upravo nevjerojatne i apsolutno nema nikakve šanse da bi tu
postojala ikakva mogućnost greške. Ali koncept astralnog avatara je
daleko problematičniji. Za početak, implicitna premisa je da čovjek s
kojim komunicira takvo biće u tom trenutku nije u stanju učinkovito
komunicirati na razini iznad astrala, pa mu Bog izlazi u susret do te
razine. Stvar je u tom smislu slična fizičkom avataru, kojeg Bog kreira
ako čovjek nije u stanju doživjeti Boga na suptilnijoj razini. Razlika
između anđela i astralnog avatara je u tome što se u duhovnom kontekstu
astralnog avatara osjećaju Božje "mantre", nešto kao nepogrešivi,
jedinstveni potpis. Dakle, u osnovi ne bi trebalo biti problema -
astralni avatar Boga ima takva svojstva da ga se nepogrešivo može
razlikovati od nižih bića, anđela. Komunikacija jest astralna, ali nosi
Božanski pečat - isto kao što su sveti spisi fizička materija, ali nose
Božanski pečat, i kao što je fizički avatar čovjek, ali je zapravo Bog.

Sve bi to bilo u redu da ne postoji vrag.

E sad, tu dolazimo do najkompliciranije stvari, do nečega što zahtijeva
potpuni stupanj poznavanja apsolutno svih aspekata funkcioniranja svih
razina stvarnosti, jer je inače to nemoguće shvatiti. Vrag, naime, u
svojem djelovanju koristi praktički sve trikove koji postoje, a vjerujem
da je većinu osobno smislio. To su kompleksne začkoljice s načinom na
koji funkcionira astral, s načinom na koji funkcionira vremenska
linearnost fizičke percepcije, s kauzalnim petljama[*] i sličnim
stvarima. Vrag je iznimno stručan - ima mentalitet analogan pokvarenom
odvjetniku koji zna sve rupe u zakonu i psihološke trikove, i sve ih
koristi kako bi napravio neko zlo, recimo oslobodio krivca ili osudio
nevinog. Osim toga, ono što je zapravo najgori problem s vragom je to
što on ima suverenu vlast nad fizičkim svijetom. To pak znači da njegovo
duhovno polje prožima fizički plan, da je ono što Da Chardin zove
"noosfera", dakle globalni astral, za sve praktične svrhe vražja aura,
njegovo duhovno polje. To inkarnirana bića stavlja u nezavidan položaj,
budući da su cijelo vrijeme uronjeni u vraga, i ukoliko ne inkarniraju
vlastitu duhovnu silu, po automatizmu inkarniraju njegovu. Dakle, vrag
je ovdje default, a bilo što drugo je iznimka oko koje se treba truditi.
Sve vražje ovdje dolazi prirodno, spontano, bez truda. To je "široki put
kojim mnogi koračaju", zov prirode, spontanosti i "normalnosti". Da bi
se čovjek probio iznad tog mulja, mora plivati protiv struje, mora
koračati manjinskom stazom, kojom masa ne ide. Mora ići u konflikt s
"prirodnim", mora kreirati vlastite duhovne strukture, ne koristiti
strukture iz globalnog astrala.

Korolar vražje sveprisutnosti na svijetu je to da je vrag svima poznat.
On nije nešto strano i nepoznato. Vrag je anahatična uspavanka koju svi
slušaju cijeli život. Ukoliko je nečiji doseg anahata, ukoliko mu je
ljubav domet u duhovnosti, ukoliko nije u stanju direktno raditi s
vađrom (ili zbog osobnih ograničenja ili zbog parametara svoje trenutne
karme), podložan je obmani.

Koliko sam shvatio princip, vrag te navede da izvedeš "logični
zaključak" - ne veli ništa eksplicitno, nego te nizom informacija navede
da sam zaključiš nešto, što on nikad nije rekao, a što je kompletna
iluzija. Naime, kad bi vrag eksplicitno lagao ili napravio grijeh, na
njega bi pala sjekira, zatvorila bi se kauzalna petlja dokaza grijeha i
on bi izgubio dio svoje moći i utjecaja. Zbog toga vrag nastoji, ili je
barem nastojao, raditi stvari indirektno, da ga ovi gore ne mogu
uhvatiti s krvavim rukama, nego da se uvijek može vaditi da je on
zapravo rekao sve istinito, a netko je eto izvukao krivi zaključak, za
što on jadni nije ništa kriv: bića bi trebala više paziti. Vrag će
izgledati po svemu kao Bog, osim što nema "onog nečeg" čemu se klanjaju
sveti i mudri. Sve idejne koncepte, forme, astralne strukture povezane s
Bogom i duhovnošću vrag može preuzeti, ali neće biti "onog nečeg".
Astralni avatari su vragu savršeno sredstvo obmanjivanja (o da, i on ih
može kreirati s lakoćom). Naime, implicitna premisa astralnog avatara je
da čovjek koji ima takvu viziju nije u stanju protegnuti svoj doseg
skroz do kraja. Sve dakle ovisi o tome hoće li biti u stanju razlikovati
autentičnu duhovnu silu od nečega što ima sve forme i simbole prave
stvari i što te na sve načine navodi na zaključak da je prava stvar, što
ima svjetlo koje ti blješti u oči, ali nema svjetlo koje ti se upali u
duši i osvijetli te iznutra. Vrag je svjetlo koje gledaš, ali nije
svjetlo koje se upalilo u tebi, da ti bolje vidiš i budeš Bog koji je
obasjan svjetlom uvida, s kojeg je skinut veo maye. To je osnovna
karakteristika daršana Boga, i ona je prisutna u "anđelu Gospodnjem", u
astralnom avataru kojeg koristi Bog. To obasjavanje iznutra postoji, ali
postoji i astralni, anahatični aspekt anđeoskog avatara kojeg je vrag u
stanju emulirati, i s tim je u stanju iskušavati i velike svece,
pokušavajući im podvaliti neko kukavičje jaje. Kao što rekoh, vrag je
stručnjak, on je u stanju aktivirati svecu sjećanje na stvarnu viziju
Boga, ispreskakati ga s par slika koje invociraju njegove vlastite
aspekte preko sjećanja, parcijalnim podudaranjima mu urezonirati s
aspektom "poznatog" i "sveprisutnog" (a vrag je, kao što je već rečeno,
na ovom svijetu sveprisutno duhovno polje), preko nekih ugrađenih
fizičkih instinkata i arhetipa ("ja sam se od tvojeg rođenja brinuo za
tebe kao brižna majka, ja sam poslao tvoje roditelje da paze na tebe, ja
sam uvijek bio s tobom") vrag zapravo kandže ropstva i okove kojima je
od rođenja pokušao slomiti i porobiti dušu prezentira kao nešto dobro,
kao znakove njegove brižnosti na kojima bi mu duša trebala biti
zahvalna, zna aktivirati kompleksne objekte koji sadrže pomiješane
svjetovne i Božanske aspekte, utjecanjem na svjetovne preko krivih
asocijacija invocira Božanske, i tako je u stanju vršiti kompleksne
obmane, koje savršeno funkcioniraju dok čovjek nije iniciran u vađru.
Zato sam ja svoje učenike maltene primio za vrat i vukao da se odmah, po
mogućnosti jučer iniciraju u vađru jer je prije te točke sve neizvjesno,
nema nikakve garancije da neće popušiti, i jedina nada im je da
divljački zapnu na ho-ruk i izvuku se prije nego vrag stigne zatvoriti
zamku. Nisam intelektualno znao za vraga, ali znao sam što je anahata,
znao sam za arhetipe biološke vrste, hrpu bioloških, instinktivnih i
emotivnih mehanizama koji djeluju vezujuće i uspavljujuće i koji će
apsolutno sigurno poklopiti nekoga tko se ne inicira u razinu iznad i
tako zadobije referentni okvir koji će mu davati mogućnost razlikovanja
nižeg od višeg, stvarnosti od iluzije.

Naime, Bog je ljudima koji nisu nadinicirali astral u stanju nešto
pokazati, ali oni to nisu u stanju razlikovati od onoga što im vrag može
pokazati. I jedno i drugo im ima jednakog smisla. Sveci im mogu reći
nešto uzdižuće i dobro, ali demoni u njima mogu izazvati sumnju u to
dobro i prezentirati različitu perspektivu, lažnu i zlu, ali oni to neće
biti u stanju ustanoviti sa sigurnošću jer nisu inicirani u ništa izvan
anahate - a anahata ne govori o istinitosti, ona govori samo o ugodnom,
to su samo osjećaji neusidreni u istinitost. Anahata osjeća ljubav ili
osjeća tjeskobu i povrijeđenost. Ona ne razlikuje uzroke i izvore, nema
sidro u stvarnosti. Zbog toga su anahatičari povodljivi i nesigurni -
malo im se čini jedno, malo drugo, i ukoliko nemaju čvrste vjere koja ne
mari za argumente i dokaze, i ukoliko se na temelju te čvrste, slijepe,
fanatične vjere koja je spremna ići protivno osjetilima, razumu,
iskustvu i "činjenicama" ne predaju Bogu i iniciraju u višu razinu
stvarnosti, osuđeni su na oscilacije između aspekata više stvarnosti i
vražjih laži, koje nisu u stanju razlikovati, i takvi izgubljeni lutaju
dok ne odaberu svoju stranu i uz nju prionu slijepom vjerom i odanošću
do smrti. Naravno, vrag i njegovi znaju da je upravo vjera najveća
opasnost, i zbog toga upravo vjeru ocrnjuju i prikazuju kao znak duhovne
propasti, kao gubitak individualnosti, samostalnosti i razuma. Ali
upravo razum je sotonina najveća uzdanica. Razum, naime, u ovom svijetu
nema dovoljno temelja u iskustvu i informacijama da bi, bez vjere i
predanosti, mogao čovjeka izbaviti od iluzije. Razum je podložan
iluzijama i trikovima, promjenama perspektive, kauzalnim petljama i
sličnim mehanizmima za koje je sotona vrhunski stručnjak. U svijetu
kojeg primarno definira neznanje, dakle koji je napravljen od tvrde i
debele iluzije koja prikriva stvarnost, oslanjanje na razum bez vjere je
potpuno ludo. Zato se vrag i demoni prije svega rugaju vjeri.

=======
[*]
Kauzalna petlja je moj improvizirani naziv za apstraktniji slučaj
Schroedingerove mačke - naime, u slučaju Schroedingerovog kognitivnog
paradoksa, zbog neznanja o sadržaju posude s mačkom nije moguće
ustanoviti je li mačka živa ili mrtva dok ne otvorimo posudu i tako
raspršimo neznanje, pri čemu naše znanje kolabira u 1 ili 0, a prethodno
je bilo definirano kroz vjerojatnost, pa smo mačku morali doživljavati
kao 50%-vjerojatno-živu. Kauzalna petlja je situacija specifična
fizičkom planu, gdje jedino vrijeme može pokazati istinitost nečega.
Recimo, ukoliko netko veli da su 2+2=5, moguće je odmah dokazati da to
nije istina. Ukoliko netko veli da će sutra 2+2 biti 5, također se može
odmah dokazati da to nije istina. Ali ako netko veli da će sutra biti
smak svijeta, to spada u domenu procjene vjerojatnosti događaja sve dok
ne prođe vrijeme za koje je smak svijeta predviđen, i tek tada je moguće
tvrdnju prokazati kao lažnu. Ukoliko ostvarenje nekog događaja spada u
domenu na koju je moguće utjecati slobodnom voljom, tada imamo ono što
bih mogao nazvati Jobovim paradoksom, gdje vrag veli Bogu da će, ukoliko
pravednika iskuša, dokazati da taj nije stvarni pravednik, nego da je
njegova pravednost prividna. To je kauzalna petlja. Naime, ako vrag
dovoljno muči pravednika i pravednik na mukama pukne i počini grijeh,
vrag veli da je on predvidio taj ishod i ne samo da nije kriv za mučenje
pravednika, nego je zaslužan za raskrinkavanje grešnika. Ali ako
pravednik na mukama bude vjeran i umre u nepokolebanoj predanosti Bogu,
vrag je tada, kad više ne postoji mogućnost da se pravednik predomisli i
počini grijeh, u situaciji da se zatvorila otvorena kauzalna petlja i da
je on prokazan kao prevarant i zločinac, i to ne samo u tom slučaju,
nego se u retrospektivi tako sagledavaju i svi ostali slučajevi kad je
pravednike slomio mukama - pokazuje se njegova istinska zla namjera, i
on bude uništen. Stvar je u tome da se vrag kladi na to da je njegova
sposobnost obmanjivanja i mučenja veća od sposobnosti najvećeg sveca da
te muke podnosi u predanosti Bogu. Kauzalna petlja je, dakle, primarni
instrument nekažnjenog mučenja duša kojim se vrag koristi, ali je isto
tako smrtonosno oružje protiv vraga. U glavnom mehanizmu kojim čini zlo
sadržana je, dakle, najveća prijetnja po njega.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkvNdcMACgkQU8G6/NHezOfJYwCePmbEM7PprVBuACNzaMShWESj
WnoAn0mGU4ioC52kXK9GHRUsC23WRk0d
=KEOG
-----END PGP SIGNATURE-----