-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Djurdjica Crnogorac wrote:
> Zli_Zec wrote:
>> "Zli_Zec"  je napisao u poruci interesnoj
>> grupi:hplma3$n93$1@news2.carnet.hr...
>>
>>> Taj najeksploatiraniji turinistički i općesektaški pojam
>>>
>>> - ŠTO JE TO ?
>>>
>>> Što ta fraza zapravo znači ?
>>>
>>> IMNSHO, jedno veliko *Ništa* !   :-)
>>
>> Sutra ću detaljno razmonitrati taj prevarantski pojam, laku noć !
> 
> A kad ćeš razmontirati prevarantske pojmove "Duh Sveti" i "bezgrešno
> začeće"?

Kužiš ti to, lik čija je teologija magla i dim u usporedbi s mojom tu
hoće da se definiraju pojmovi koje sam valjda definirao 1996. a u
međuvremenu sam napisao hrpu knjiga i tekstova s razradama i
nadgradnjom. Da vidimo, newsi 27.2.1997:

> Sad cu ukratko iznijeti ucenja Advaite (koja
> je, BTW, "moj" filozofski sustav, pa smatram kako sam u nju upucen barem
> deset puta bolje od bilo kojeg kriticara):
>
> Kao prvo, Advaita uci kako je sve uistinu Brahman. Vidjenje mnostva
> potjece od privida, maye. Buduci da ja maya samo modalno ocitovanje
> brahmana, ona je uistinu i sama brahman. Zato se kaze kako je maya
> nedokuciva.
> Brahman je Vrhovna Stvarnost, koja se moze opisati jedino terminom
> sat-cit-ananda, dakle jednom Stvarnoscu koja se rasclanjuje kao cista
> svijest-cista spoznaja-cisto blazenstvo. U sat-cit-ananda ne postoje
> kvantitativni odnosi, buduci da je On uistinu Sve.
> Jastvo, ili atman, osobnost, u stvari je brahman. Osobnost/svijest je
> istinska priroda svih osoba, kao sto je jedan Mjesec na nebu uzrok
> mnogim slikama mjeseca u jezerima i casama vode. Kao sto Sunce,
> izvor svjetla, omogucuje opazanje oblika, tako i Svijest omogucava
> bicima dozivljavanje vlastitih modaliteta.
> Bica su u zabludi zbog uvjetovanosti neznanjem; kao sto se u mracnoj
> sobi konopac pricinja zmijom, te fatamorgana u pustinji jezerom, isto
> tako se zabluda pricinja stvarnoscu. Spoznajom vlastite prirode bica
> spoznaju da sam Ja Jedan.
> Svi vidovi zadovoljstva, radosti, inteligencije, spoznaje, znanja,
> ljepote, kao i ruznoce, zla, lazi, bola i patnje uistinu su samo
> prosijavanje Svjetlosti Jastva kroz tri gune Prakrti Shakti, dakle
> tamas/rajas/sattva.
> Radi uspostavljanja dodira s svojim relativnim modalitetima (jivama,
> zivim bicima), Jastvo uspostavlja Sebe kao apsolutno/relativni modalitet
> koji se zove Isvara, Gospod. Vjecno slobodan, utemeljen u Vlastitoj
> vjecnoj, nepromjenjivoj i blazenoj prirodi, pomaze uvjetovanim bicima da
> postignu Njegovo stanje.
> Spoznajom da su jive i Isvara samo ocitovanja Mene Jednog, "ne to, ne
> to!" spoznajuci, okrecemo se Sebi i tako spoznajemo brahman.

"Pristup Yogina", 1999:

> Prepoznavanje stvarnosti i njene naravi, buđenje u stvarnosti, jest
> prvi korak od kojeg počinje svaka duhovnost. Duhovno je zbiljsko,
> neduhovno je nezbiljsko, i dakle duhovno počinje buđenjem u
> stvarnosti. Mnogi pristupi i njihovi pobornici griješe smatrajući
> kako je najprije potrebno početi s nekakvim tehnikama, i da će to
> dovesti do buđenja u stvarnosti. Upravo obrnuto je istina. Potrebno
> je probuditi se i osjetiti živim, osjetiti vlastiti život ? što je
> zbiljsko značenje pojma "buđenje Kundalini" iz različitih
> yogijskih škola ? a zatim taj svoj život pobožanstviti, učiniti
> božanskim, učiniti sebe organom i sredstvom kojim Bog djeluje u
> svijetu. Neprobuđena ljudska volja i svijest, koji u usnulom stanju
> doživljavaju sebe kao odvojene od svega, sada se bude i uče djelovati
> kao dio svega, sje dinjeni sa suštinom svega, i kao sve, u svemu.
> Usnuli čovjek pod sjeća na automobil bez vozača, koji po inerciji i
> nekakvim prirodnim zakonima vozi, dok ne udari u neku prepreku. Takav
> čovjek posje duje um koji ne nadilazi bitno kompjutorski, koji se
> ravna prema nagonima i strastima, prema standardnim obrascima kojima
> se podvrgava niža priroda, dok u nju nije uključena viša. Buđenje
> Kundalini jest sjedinjenje više i niže prirode; ruka je ušla u
> rukavicu i njome upravlja. Božansko je sišlo i preuzima nadzor nad
> animalnim. Red ulazi u kaos i pročišćuje ga, sređuje. Razlika između
> jedrilice i aviona: jedrilica je nošena vjetrovima i zračnim
> strujama, jednako kao i avion, ali razlika je u tome što avion
> posjeduje motor kojim može letjeti i protiv vjetrova; sile nagona i
> entropije su i dalje prisutne u nekoj mjeri, ali više ne odnose
> prevagu, viši ljudski duh više nije bespomoćna sila koja može samo
> jadikujući promatrati čovjekov život, bez moći da ga usmjeri u
> ispravnom smjeru. Buđenjem Kundalini to se mijenja; duh dobiva snagu
> kojom može djelovati u tijelu, on se može očitovati u tijelu, kao što
> i tijelo osjeća i opaža duh.
> .....
>
> Prilikom razmišljanja o pitanju duhovnosti, dakle o pitanju Boga,
> svijeta, duše, ispravnosti i ostalog, postavlja se pitanje teoretske
> podloge takvog razmišljanja i djelovanja, odnosno smisla svega toga.
> Naime, ako Bog ne postoji, nema mu se smisla moliti da nam pomogne u
> teškoćama; ako više stanje svijesti ne postoji, nema smisla pokušati
> ga dostići, i ako ne postoji duša koja nadživljava tijelo, pitanja
> moralnosti i dalekosežne etike postaju besmislenima. Jednako tako,
> ljudima je potrebna i razumska podloga vjerovanju, potreban im je
> misaoni sustav u koji će smjestiti svoje vjerovanje, jer se često
> dešava da ljudi osjećaju postojanje neke Božanske sile koja je
> prisutna u njihovim životima, ali ne znaju što ona predstavlja, tako
> da njihovo iskustvo ostaje lebdjeti u vakuumu; budući da ga ne mogu
> nigdje smjestiti, najčešće slijegaju ramenima i nastavljaju dalje sa
> svojim životom, znajući da bi s time trebali nešto napraviti, ali
> nisu u stanju smisliti što.
> 
> Zbog toga je teoretska podloga iskustvu od velikog značaja, koliko
> god da je teorija bez iskustva sama po sebi bezvrijedna. Od same
> teorije bez prakse teško da će se netko prosvijetliti, ali teoretsko
> razumijevanje prosvjetljenja može dati životu sasvim nove, kvalitetne
> smjernice.
> 
> Zbog toga sada slijedi razmatranje teoretskih aspekata duhovnosti.
>
>
> Bog
> 
> Tko ili što je Bog? Postoji li takvo nešto uopće? Kakva su mu
> svojstva? Ako postoji, kakav je naš odnos s njim, njom ili tim? To su
> pitanja koja se svakom čovjeku prije ili kasnije postavljaju - svaka
> religija drži svojom dužnošću dati svoje odgovore na njih.
> 
> Najprije se postavlja pitanje možemo li mi išta o tome znati? Naime,
> često se drži da ne možemo, i da sva naša razmišljanja o pitanju Boga
> nužno ostaju ili u sferi vjerovanja i nevjerovanja, ili u sferi
> špekula cije. Tome zasigurno nije tako. Boga je, suprotno
> općeprihvaćenom mišljenju, izuzetno lako iskusiti, jedino je potrebno
> gledati u pravom smjeru, a za takvo nešto je potrebno znati što
> tražimo, potrebno je znati što je Bog.
> 
> U Indiji, unutar sustava vedante, postoje dvije osnovne teološke
> "škole", personalistička i impersonalistička. Personalistička škola
> govori da je Bog osoba, a impersonalistička da je Bog princip. Ovdje
> ću iznijeti osnove teologije jedne i druge škole.
> 
> Impersonalistička škola, čiji je utemeljitelj Šankaraćarya, govori
> kako je brahman (najbliži prijevod je apsolut) vrhovna i jedina
> stvarnost. Sve relativno (maya) samo je privid koji govori da postoje
> ime i oblik. Kad se uklone ime i oblik, spoznaje se nepodijeljena
> priroda stvarnosti, koja je jedna u svim bićima; apsolut je u stvari
> jastvo bića, njegova najunutarnjija bit, te biće (jivan) uranjajući u
> sebe spoznaje nepodijeljenu prirodu svekolike stvarnosti kao sebe.
> Unutar relativnog, postoji kvantiteta; unutar apsoluta, kvantiteta
> je besmislena katego­rija, jer je apsolut u sebi nepodijeljen.
> Apsolut je sat-ćit-ananda, bitak-svijest-blaženstvo, kvaliteta koja
> je ne tri kvalitete, nego jedna koja se može opisati istodobno i kao
> bitak, i kao svijest, i kao blaženstvo, dakle apsolutno stanje je
> takva kvaliteta koja se opisuje kao sat-ćit-ananda. Unutar
> relativnog, postoje različita bića na različitim stupnjevima razvoja,
> ali jastvo u njima je jedno i apsolutno. Jednako kao što se dva lika
> od gline doimaju esencijalno različitima, a kada se stope u jedan
> gubi se razlika među njima, jednako se tako zbog upletenosti jastva u
> različita tijela stvara dojam o podijeljenosti jastva; kad bi se
> tijela više bića spojila, bića bi ustano vila da je jastvo u njima
> jedno, ali odjeveno u različita iskustva i relativna ograničenja
> (upadhi), koja tvore dojam razlike. Kao što se jedan mjesec zrcali u
> više posuda s vodom, tako se jedno jastvo zrcali u mnoštvu bića,
> održavajući istodobno svoju transcendentalnu i nepodijeljenu narav.
> Ako spojimo dvije posude s vodom u jednu, u njoj će postojati jedan
> odraz mjeseca. Ako podijelimo jednu posudu na dvije, u svakoj će
> postojati po jedan odraz mjeseca. Beskrajnim dijeljenjem svaka vodena
> površina odražava jastvo. Jednako tako, dijeljenje i spajanje bića ne
> utječe na narav jastva, koja ostaje nepo dije ljena i jedna, i uvijek
> svako biće doživljava sebe kao neokrnjenog sebe bez obzira na podjele
> i sjedinjenja, a jedine razlike su u relativnim slojevima iskustva,
> uma, tijela i sličnog. Kako god raste i pada energija bića, kako se
> mijenjaju osjećajna i misaona stanja, osjećaj "ja" nikad ne nestaje i
> ne mijenja se, uvijek je isti. Iskustva koja omataju "ja" mijenjaju
> se, od djetinjstva do starosti, ali osjećaj sebe je isti, osjećaj
> ja-prisutnosti ostaje. Apsolut je transcendentalan svojstvima
> (nirguna), jer predstavlja temelj svih svojstava i nije dat u njima.
> Apsolut se ne može spoznati, on se može jedino biti, budući da on
> nikada nije objekt nego uvijek subjekt spoznaje: uvijek je vječni
> spoznavatelj. Apsolut se nikada ne može gledati izvana i reći: "to je
> ovo, a ne drugo", jer je apsolut onaj koji gleda i ono što je
> gledano. Neposredno iskustvo apsoluta nastupa kad se promatrač,
> motrenje i motreno sjedine, kad se doživljavaju kao jedno (triputi
> bedha). To stanje se zove stanjem jedinstva, turiye. Stanje
> sjedinjenja s apsolutom (samadhi) dijeli se na dva stupnja, sa
> doživljavanjem razlike (savikalpa) i bez doživljavanja razlike
> (nirvikalpa). Savikalpa samadhi je stanje u kojem postoji osjećanje
> stanja apsoluta ali još uvijek postoji razdvojenost promatrača,
> motrenja i motrenog: u tom stanju se opažaju apsolutne kvalitete ali
> još uvijek postoji razlika između njih i sebe. U nirvikalpa samadhiju
> ta razlika se gubi, i spoznaje se da sam ja sve i da nema drugoga.
> Spoznaje se da sam ja uzrok svih uzroka i temelj svih svojstava, da
> nisam dat u njima nego da su oni dati u meni; ja ostajem vječito
> transcendentalan svijetu pojavnosti, iako ga čitavog nosim i održavam
> u svojem biću. Ja sam stvarnost i istina u svim bićima, ja sam
> suština i temelj sve spoznaje, ja sam stvarnost s one strane iluzije.
> Ja sam s one strane prostora, vremena i uzročnosti, ja sam
> neuzrokovani uzrok svih uzroka.
> 
> Personalistička škola naglašava postojanje Boga (Išvara ili Bhagavan)
> kao osobe koja u cijelosti posjeduje svojstva moći, blaženstva,
> svijesti, stvarnosti i ostalih. Bog je savršen i vječito slobodan,
> riznica svih vrlina, osoba koja u cijelosti posjeduje svojstva bitka,
> svijesti i blaženstva (sat-ćit-ananda sva-rupa, osobni oblik
> bitak-svijest-blaženstva). Individualne duše (jivan) od iste su
> kvalitete kao Bog, ali od njega odvojene i različite u kvantiteti.
> Cilj postojanja duše jest obožavanje Boga, u kojem ona nalazi svoj
> smisao postojanja. Duša je u svojoj izvornoj naravi čista, ali pod
> utjecajem niže prirode (maya) poprima niža svojstva, koja je uvjetuju
> i ograničavaju. Pod utjecajem prirode duša je ograničena tijelom i
> njegovim svojstvima, a zbog posljedica djela (karman). Budući da
> svaka akcija u prirodi za sobom povlači odgovarajuću reakciju, biće
> svojim djelovanjem na sebe veže reaktivne sjemenke (karmašaya), koje
> u odgovarajućim okolnostima proklijaju, tvoreći različite okol nosti,
> kakve su sreća, nesreća, zdravlje, bolest, smrt i ponovo rođenje u
> okolnostima koje omogućuju oslobađanje svih nakupljenih reaktiv nih
> sjemenki. Duša se može osloboditi takvog procesa akcije i reakcije
> jedino ako sve svoje djelatnosti posveti Bogu, jer su djelatnosti
> posvećene Bogu transcendentalne prirodnim zakoni tos ti ma, i prema
> tome ne povlače za sobom reakciju. Kad se biće oslobodi svih
> reaktivnih sjemenki načinjenih prošlim djelima, a ne nakuplja nove,
> ostvaruje oslobođenje od okova prirode i prelazi iz materi jalnog u
> duhovni svijet, u kojem ne postoje vezujuće djelatnosti, već su sve
> djelatnosti namijenjene služenju Gospoda. U duhovnom svijetu bića
> rastu u služenju i ljubavi prema Bogu, pa se razlikuje i njihov
> položaj u duhovnoj hijerarhiji ? osobe koje su posebno privržene Bogu
> zadobivaju više mjesto, dubinom svoje predanosti, ljubavi i služenja.
> 
> Očito je kako su ove dvije škole sasvim različite u razumijevanju
> svijeta, i njihovo se viđenje Boga u cijelosti razlikuje. Ipak,
> unutar obje škole postoji velik broj prosvijetljenih osoba velike
> duhovne snage i vrline, a njihovo iskustvo nije moguće svesti na
> pobjedu samo jednog pristupa. Svaka od te dvije škole ima unutar sebe
> mjesto za onu drugu školu kao inferiornu verziju same sebe;
> impersonalisti drže kako je personalističko viđenje samo faza u
> spoznaji impersonalnog apsoluta, dok personalisti pak drže kako je
> spoznaja impersonalnog apsoluta (brahman) samo niža faza spoznaje na
> putu do spoznaje Boga kao osobe (Išvara), jer je svjetlost brahmana
> (brahma-jyoti) samo zračenje tijela Išvare.
> 
> Koliko god se te dvije vizije činile međusobno nepomirljivima, moje
> osobno iskustvo govori kako se radi o dvijema stranama istog novčića.
> 
> Impersonalizam govori o apsolutu, i jasno je što slijedi već i iz
> same naravi apsoluta, dakle njegova transcendencija količini,
> svojstvima, odnosima, prostoru, vremenu i uzročnosti. Isto tako iz
> same definicije Boga kao apsoluta slijedi da je Bog neuzrokovani
> uzrok svih uzroka, što definira Boga kao transcendentalnog
> uzročnosti, a iz kojeg uzročnost izvire. Iz naravi apsoluta isto tako
> slijedi i sveprisutnost i sveprožimajuća narav, jer apsolut prožima i
> relativno u svim njegovim aspektima, ostajući mu ipak u svojoj
> apsolutnoj kvaliteti transcendentalan. Na taj način je objašnjivo
> kako relativno biće može spoznati sebe kao apsolut procesom
> samospoznaje, budući da je apsolut temelj sve stvarnosti, pa tako i
> stvarnosti svakog bića, koje preko svoje stvarnosti (stvarnosti
> jastva) može spoznati nepodijeljenu narav sveprožimajućeg apsoluta,
> koji prebiva u suštini svakog bića kao njegovo jastvo. Ali, koliko
> god impersonalizam imao za ponuditi o apsolutu i njegovoj naravi, on
> u cijelosti zanemaruje i obezvređuje relativno, a takvo
> zapostavljanje je u najmanju ruku loš potez, budući da relativno
> predstavlja sam život apsoluta, njegovu drugu stranu, očitovanje kao
> drugu stranu neočitovanog, dvojnost kao drugu stranu
> nepodijeljenosti. Ignorirati dvojnost, dakle podijeljenu narav rela
> tivnog očitovanja, kao iluziju koju treba nadići, znači obezvrijediti
> Boga samoga, koji je i sve to relativno.
> 
> Isto tako, jednom kad se spozna da je sve apsolut, što tada biva s
> individualnim bićem (jivan)? Stapa li se ono s apsolutom i prestaje
> postojati kao relativno? Ne, naravno, jer se ništa ne može stopiti s
> apsolutom: apsolut je već u sebi nepodijeljen, i jednako kao što se
> od njega ništa ne može odvojiti, tako se ništa s njim ne može ni
> sjediniti. Može se jedino spoznati već postojeće jedinstvo, ali time
> se uopće ne govori ništa o egzistenciji bića u relativnom. Ono
> nastavlja postojati, doduše svijesti prekopčane u apsolut, za vrijeme
> čega njegovo tijelo, na onoj razini na kojoj biće posjeduje tijelo,
> biva neaktivno. Indijski spisi govore o svjetovima (siddha-loka,
> brahma-loka, tapo-loka, satya-loka, mukta-loka, hiranya-loka i sl.)
> na kojima borave bića čija je svijest prožeta spoznajom apsoluta.
> Koliko god je njihova svijest prekopčana u apsolut, njihovo relativno
> biće ne prestaje postojati, nego jedino prebiva u stagnaciji i
> neaktivnosti. Koliko god zago vor nici impersonalizma iznosili
> uzvišene istine o naravi apsoluta, njihovo zanemarivanje relativnog i
> njegove uloge dovodi do u najmanju ruku dvojbenih postignuća, u
> kojima postižu ono što je dato od samog početka, i to proglašavaju
> ciljem. Ako je naime apsolut vrhovna stvarnost, ako je u sebi
> nepodijeljen, i ako je on jastvo u svim bićima, onda je samim tim
> svim bićima apsolutna sloboda (mokša, mukti) početno i temeljno
> stanje, iz kojeg izrastaju, a ne cilj kojem teže. Kakav je to, naime,
> cilj koji je bezuvjetno dat na samom početku puta? Oslobođenje je
> unutarnja stvarnost svih bića na kojoj je sve ostalo izgrađeno; nitko
> nikada ne može propasti niti istinski biti zarobljen, jer takva je
> priroda apsoluta, najviše stvarnosti. Ona je sunce koje jednako sja i
> nad dobrima i nad zlima, ne praveći razliku.
> 
> Dualistički, pak, pristupi gledaju isključivo na relativno, i u
> cijelosti zanemaruju apsolut; iako oni nešto proglašavaju apsolutom
> reda radi, očito je kako se tu radi o nečemu što je nespojivo s
> definicijom apsoluta. Budući da oni drže da je relativno manje
> vrijedno od apsolutnog, držat će velikom uvredom izjavu da je Bog
> (Išvara) relativan, jer je relativno izgleda u tim krugovima postalo
> oznakom za pljuvanje. Ali logično je da ako Bog postoji odvojeno od
> duše da se ovdje radi o dva principa a ne o jednom, dakle o Bogu i o
> duši. Budući da su odvojeni, moraju biti u nekakvim odnosima. Budući
> da riječ "relativno" vodi korijen od latinskog "relatio", što znači
> "odnos", biti relativan u stvari znači biti u odnosu s nečim. Ako su
> duša i Bog u odnosu, onda je to područje relativnog, a ne područje
> apsoluta. To su sasvim jasne činjenice koje proizlaze iz elementarne
> semantike i logike, i samo na drugi način izriču isto, bez da na bilo
> koji način obezvređuju. Druga je sad stvar to što bi neki htjeli da
> relativno bude apsolutno, ali to ne može biti bez da promijenimo
> definicije relativnog i apsolutnog.
> 
> Relativno je sredstvo izraza i očitovanja apsoluta; relativno je
> život apsoluta. U takvom životu Išvara kao biće u cijelosti odražava
> kvalitete apsoluta u relativnom, bez ikakve trunke nesavršenosti i
> nečistoća. Išvara bićima u relativnom predstavlja cilj, jer svojom
> divotom u vanjskom svijetu predstavlja isti sjaj kakav posjeduje
> njihova vlastita duša u apsolutnom. Ako bića ne žele parkirati svoje
> tijelo na neki svijet posvećen svetoj neaktivnosti, i ako žele
> funkcionirati u relativnom, a da istodobno u svojem životu u rela
> tivnom odražavaju kvalitete apsolutnog, tada će biti predani Išvari,
> Bogu kao osobi, koji predstavlja sve što im je drago, sve što je
> najveličanstvenije, najmoćnije, najljepše i najsjajnije, sve što je
> vrijedno ljubavi i predanosti. Tako istodobno predani Bogu u
> relativnom životu, poprimajući predanošću svojstva apsoluta i posta
> jući u sve većoj mjeri nalik Bogu, a istodobno rastući iz imper
> sonalnog apsoluta kao temelja svih temelja, zatvaraju krug. Zato je
> Šankaraćaryi bilo moguće reći kako je brahman vrhovna stvarnost, a
> kako je Govinda (ime Krišne) predmet najvišeg štovanja. Te stvari
> nisu proturječne, ako se gleda cjelina svega, i relativno i
> apsolutno.
> 
> Različito od velikog broja drugih yogijskih pristupa, koji stavljaju
> naglasak na spoznaju apsoluta, ja stavljam naglasak na razvoj
> Božanskih kvaliteta u životu, na aspekt evolucije, dakle na razvoj u
> relativnom. Spoznaja apsoluta vrijedna je, to je iskustvo koje u
> cijelosti mijenja čovjekov pogled na svijet i na stvarnost, ali ono
> predstavlja nikad izgubljeni temelj iz kojega rastemo. Apsolutnu
> narav vlastitog bića ne moramo zadobiti, jer je nikada nismo ni
> izgubili, ona je vječito naša, ona predstavlja našu vlastitu narav od
> koje nas ništa ne može odijeliti, a ponajmanje iskustvo u relativnom,
> kakvo god ono bilo. Ali cilj iskustva u relativnom jest da kroz
> relativno poprimimo u vlastitoj egzistenciji kvalitete apsoluta, da
> svojom sviješću ovladamo svim razinama suptilnosti emanacije apsoluta
> kroz relativno, i tako postižući sve što se ima postići zatvorimo
> krug u najvišem savršenstvu, boraveći vječno u krajnjem blaženstvu
> Božanske prirode, jednako u relativnom i u apsolutnom. Boraveći
> istodobno u apsolutnoj svijesti, i obožavajući Boga, kao najvišu
> radost, postižemo najviše i potpuno ispunjenje. Tako ćemo kao osobe
> biti zaokruženima. A čak i ako se ne potrudimo spoznati narav
> apsoluta i prekopčati svoju svijest iz relativnog, kad doseg nemo
> spoznaju Boga ona će nam istog trena postati poznatom bez ostatka,
> jer sjaj Boga kao relativnog u odnosu na nas nosi sve kvalitete Boga
> kao apsolutnog temelja svega, kao najvišeg jastva. U svakom slučaju,
> pobožanstvljenjem vlastite ličnosti postižemo sve ciljeve, dok nam
> preranim prekopčavanjem u apsolutno spoznaja Boga kao osobe ostaje
> nepoznata, mi ga ne možemo pojmiti jer kao osobe nismo dovoljno
> čisti, visoki i razvijeni. Takvim preko pča va njem mi ćemo
> nesumnjivo spoznati mnogo, bit će nam otkrivene velike tajne, ali
> nakon povratka u relativnu svijest moglo bi nam se desiti, kao što se
> desilo mnogima, da umjesto poniznosti razviju veliku oholost zbog
> vlastitog "postignuća", te da osobama predanim Bogu i na daleko višem
> stupnju duhovnog razvoja od sebe počnu propovijedati kako je njihov
> duhovni razvoj samo relativna iluzija, koju treba nadići spoznajom
> apsoluta. A upravo oni su ti koji trebaju nadići svoju iluziju i
> predati se Bogu i obožavati ga, spoznajući u njemu i u sebi jednaku
> Božansku narav, vrijednu najviše ljubavi i štovanja. Predanost Bogu
> ispunjava nas nektarom blaženstva, koji čisti i najmanje tragove
> nečistoće iz našeg bića, čineći nas podobnim da se u cijelosti i bez
> mrlje predamo Najvišem, i tako postignemo najviši cilj, stanje tolike
> ispunjenosti da se svaki trag želje, svaki trag težnje za višim
> zauvijek gubi. Kad se relativno i apsolutno spoje u našoj svijesti,
> kad se obje strane novčića stope u jednu, tada ne preostaje ništa, i
> naša svijest prestaje biti bićem, ona postaje fonta nom blaženstva
> koja spaja relativno s apsolutnim.
> 
> Kako je uopće ustrojeno relativno? Čini se da su različiti filozofski
> sustavi dali nekoliko objašnjenja, koja, uzeta zajedno, tvore kvali
> tetnu predodžbu o stvarnosti.
> 
> Relativno se sastoji od dva osnovna dijela, puruše i prakrti. Puruša
> je, pojednostavljeno rečeno, duhovni princip, a prakrti materijalni.
> Puruša je oživljavajući duh, a prakrti je inertna tvar, koja je po
> sebi pasivna i u kojoj vladaju zakonitosti entropije. I unutar puruše
> i unu tar prakrti postoje razine suptilnosti; zato izraz "materija"
> treba uzeti u jako širokom značenju, jer je materija u smislu fizičke
> tvari tek najniže agregatno stanje prakrti. Puruša je u sebi ispunjen
> i vječito daje, a prakrti je u sebi prazna i vječito uzima. U želji
> za očito va njem, puruša stupa u dodir s prakrti, spušta se kroz
> njene sve niže i niže slojeve ? od Šive plesača do fizičke materije.
> Dodir puruše daje prakrti život, predstavlja silu reda, silu protivnu
> entropiji, i tako po činje evolucija formi reda unutar materije. U
> biti, to je Božji prst koji donosi život mrtvoj materiji. Puruša je
> duh u tijelu. Naravno, ono što se obično drži dušom samo je duša
> odjevena u tijelo više razine suptilnosti.
> 
> Unutar puruše postoji mnoštvo, postoji raznolikost. Osnovno svoj stvo
> puruše jest predanost, predano služenje, i ono odlikuje sva duhovna
> bića puruše. Ta predanost je posljedica savršene unutarnje
> potpunosti, neovisne o izvanjskom, a sva bića obožavaju Boga, kao
> najvišeg purušu (purušottama), budući da u njemu vide svoje
> savršenstvo. Stanje svijesti puruše tako je divno, da onome tko ga je
> iskusio ne postoji ništa drugo, što bi ga moglo nadomjestiti, to je
> stanje takve unutarnje ispunjenosti, takve razine samospoznaje ? kako
> iznutra, tako izvana ? da uistinu predstavlja cilj svih ciljeva i
> ispunjenje svih želja.
> 
> Kako uopće dolazi do pada u prakrti, do pada u sve veća i veća
> ograničenja i podjele? Možda zbog toga što je izvorno biće, neoboga
> ćeno iskustvom uzdizanja evolucijom, inferiorno konačnom biću, koje
> završi krug spuštanja do dna prakrti, i uzdizanja do najvišeg puruše.
> Čini se da je iskustvo iskušavanja i odbacivanja svih mogu ćnosti
> osim Boga osnovni element duhovnog razvoja, a da bi se sve mogućnosti
> mogle isprobati, najprije ih je trebalo stvoriti, zatim iskusiti, i
> naposljetku odbaciti.
> 
> Duša i reinkarnacija
> 
> Što je duša? Koja je naša izvorna i stvarna priroda, i postoji li
> ona? Je li sve počelo našim rođenjem, i hoće li sve završiti našom
> smrću?
> 
> Nekome, tko unatoč prilično uvjerljivim dokazima o postojanju duše
> koja nadživljava smrt fizičkog tijela (iskustva tik-do-smrti,
> astralne projekcije, prisjećanja na prošle živote) ne vjeruje u njeno
> postojanje, ja zasigurno neću pokušati nešto dokazati, jer ako je
> netko odlučio unaprijed odbaciti sve argumente, bez obzira kakvi oni
> bili, ja posve sigurno neću moći ponuditi nešto što on neće odbaciti.
> Onome, pak, kome se čini da bi tu nečega moglo biti, mogu ponuditi
> nekoliko mogućnosti za razmišljanje.
> 
> Najčešće spominjana definicija duše, koja nije sama po sebi protu
> rječna, jest da je duša neka vrsta duhovne čestice, koja se povezuje
> s tijelom, ali ga nadživljava.
> 
> Takva definicija, iako sa strogo činjenične strane dvojbena, pred
> stavlja s gledišta praktične upotrebljivosti najkorisniji radni
> model, kojeg se može na smislen način i vrlo ukratko dopuniti tako da
> odra žava činjenice u najvećoj mjeri.
> 
> Kao prvo, treba imati u vidu da se duša ne inkarnira izravno u
> fizičko tijelo, nego pri silasku do fizičkog tijela oblači tijela
> sačinjena od mate rije svih energetskih slojeva koji stoje na putu od
> točke s koje se inkarnira do fizičkog tijela. Najniža bića koja se
> inkarniraju u ljudsko tijelo kao duše su definirana na astralu, dakle
> astral je najviša razina na kojoj ta bića posjeduju svjesnu
> prisutnost, kao bića, i na kojoj imaju definiciju sebe. Najviša bića
> koja nose ljudsko tijelo inkarni raju se izravno iz puruše, oblačeći
> sve slojeve prakrti na putu do fizičke razine; takva bića zovu se
> avatarima, Božanskim inkarna cijama. Većina ljudi ne spada ni u jednu
> grupu, već se nalazi negdje između; inkarniraju se ili iz mentala,
> ili iz nekog sloja kauzala; rijetke velike duše inkarniraju se iz
> atmičke ili paranirvaničke razine. U biti, pravilo je da duša, koja
> odbacuje tijelo, odbacuje sva tijela koja ne sadrže njene stvarne
> elemente ličnosti, što najčešće znači da odbacuje sva tijela osim
> svojeg najvišeg dosega, neprekidno boravi u najvišem stanju svijesti
> koje je uspjela osjetiti za vrijeme svog posljednjeg života u
> fizičkom tijelu. Odluka za iduću inkarnaciju uvijek je odluka za
> nastavak razvoja, za prekid održanja statusa quo, i tada duša počne
> "rezonirati" sa oblikom utjelovljenja koji na najbolji način može
> ostvariti njenu želju za rastom. Kako rezonira sa situacijom sve više
> i više, spušta se dublje u kreaciju, sve dok ne dostigne najvišu
> točku na kojoj je moguće ostvariti takav oblik rasta; to je najčešće
> najniža vibratorna razina uopće, dakle materija. Dakle ako je nešto
> moguće ostvariti u astralu, neće biti potrebno inkarnirati se u
> fizičkom tijelu, nego će najniže tijelo duše biti ono astralno. Ako
> se, pak, duša treba inkarnirati u fizičko tijelo, proces podudarnosti
> sličnog, rezonancije sličnosti, bira idealno fizičko tijelo za takav
> poduhvat, dakle ono koje svojim fizičkim svojstvima, kao i socijalnim
> položajem pruža idealnu priliku za razvoj. Budući da je preciznost
> takve rezonancije nepo sre dno ovisna o snazi i veličini duše koja se
> inkarnira, starije, veće duše odabrat će upravo takvo tijelo kakvo im
> najbolje odgovara, a koji puta će ga čak i izravno stvoriti nekim
> oblikom materijalizacije (bilo materijalizacijom zigote u maternicu,
> bilo materijalizacijom odraslog tijela od tvari viših energetskih
> razina). Slabije i mlađe duše imaju bitno slabiju energetsku
> prisutnost po razinama, tako da je i preciznost kojom biraju tijelo
> ograničena; spol duše, fizički izgled, ponekad čak i biološka vrsta
> tijela mogu varirati u određenom rasponu, ali je bitno znati da je
> takvim dušama bilo kakvo tijelo u tom datom rasponu dovoljno dobro
> za ostvarenje njihove namjere, i da preciznost nije toliko nužna kao
> što je to slučaj s naprednim, starim dušama koje imaju točno određene
> misije u životu, koje uključuju i druge duše. Zbog takvih okolnosti
> čest je slučaj da se inkarnira čitava grupa karmički povezanih duša
> odjednom, i ostvaruje zajedničke namjere.
> 
> Istina je, dakle, da biramo vlastite roditelje, kao i situacije u
> kojima ćemo se naći, ali ne po kriteriju onoga što bi nama bilo
> ugodno; mi izražavamo našu životnu namjeru, a Bog se brine o svemu
> ostalome (ovdje je Bog mišljen u smislu dharme, dakle univerzalnog
> sveproži­majućeg zakona koji se o svemu brine i zadovoljava svačije
> istinske potrebe).
> 
> Zaboravlja li duša u procesu inkarnacije svoju istinsku prirodu,
> svoju misiju, te svoju prošlost? U jednom smislu da, ali uistinu ne.
> Novo tijelo u koje se duša utjelovljuje naravno ne posjeduje sjećanja
> u fizičkom mozgu, koja bi imala veze s iskustvima prošlih utjelo vlje
> nja, ali čitava egzistencija duše proizvod je prošlih utjelovljenja.
> Jednako kao što na fizičkom planu nerođeno dijete u maternici pro
> lazi sve faze evolucijskog razvoja, tako u svom životu čovjek
> prolazi, dakako ubrzano, sve evolucijske faze svojeg prethodnog
> duhovnog razvoja, s tim da brzina tog prolaska ovisi o starosti i
> veličini duše; starije duše već će u ranoj mladosti pokazivati
> razumijevanje koje mlađe duše neće pokazati ni u dubokoj starosti
> tijela. Sjećanje na prošle živote, dakle, ne postoji u vidu sjećanja
> na događaje, nego u vidu osobnih kvaliteta koje se postupno
> kristaliziraju u životu čovjeka, a koje međusobno razlikuju ljude. Ne
> prenose se infor ma cije, prenosi se mudrost, prenosi se iskustvo,
> prenosi se znanje o onome što je vrijedno iskušavanja i onome što
> valja izbjeći. Informa cije, svi događaji i iskustva iz svih prošlih
> života, ostaju sačuvani u Božjem umu, kojem su poznati svi događaji,
> kao i u dubokom sje ćanju duše. Ponekad je te informacije moguće
> dovesti do svijesti za života, ali najčešće to nije slučaj.
> 
> Toliko o gledanju na dušu kao na pojedinačni entitet, "atomsku dušu".
> Postoji i paralelno gledište, koje zajedno s ovim tvori nešto što je
> sasvim blizu stvarnosti.
> 
> Zamislimo izvor svjetlosti, sunce, žarulju ili što već. Uzmimo
> nekoliko staklenih ploča premazanih bojom. Posložimo ploče jednu pred
> drugu, i sve ih zajedno stavimo pred izvor svjetla. Izvor svjetla
> predstavlja purušu, a obojene ploče prakrti. Recimo da je svjetlo u
> odnosu na boju korozivno, te je vremenom razlaže ? za to je potrebno
> dosta vremena, ali postupno boja gubi svoja svojstva i u komadićima
> otpada. Kako boja nestaje sa stakla, tako se s druge strane počinje
> nazirati svjetlost, u točkicama. Te točkice svjetla na staklu predsta
> vljaju živa bića. Postupno točkice postaju svjetlije i svjetlije,
> kako se boja gubi ? to predstavlja evoluciju bića. Kad boje posve
> nestane sa svih stakala na određenom području, to predstavlja
> prosvjetljenje bića, jer se njegova bit puruše, svjetla s one strane,
> savršeno prenosi na drugu stranu stakla, bez mrlje. Recimo da je
> svojstvo nekih ploča takvo da se bezbojne površine stakla ponovo
> oboje; to predstavlja smrt nekog od tijela bića. Ali na pločama
> bližim svjetlosti bezbojne mrlje ostanu otkrivenima, i njihova
> otkrivenost olakšava koroziju boje na udaljenoj ploči, tako da će se
> uskoro na tom mjestu boja ponovo oljuštiti; tako se biće reinkarnira,
> preuzima novo tijelo.
> 
> Ali u svemu tome, privid je da je biće svijetla površina na staklu,
> bezbojna mrlja. Biće je svjetlost s one strane stakla, uvijek i u
> svemu tome, neovisno o igri svjetlosti na staklima. Svjetlost s one
> strane istinska je stvarnost u svim bićima, sunce koje sja podjednako
> dobrima i zlima.

newsi, 21.6.2001:

> Stvarnost postoji u dva aspekta: relativnom i apsolutnom. Apsolut je
> onakav kakvim ga definira Shankaracarya - on je doslovno jedina
> stvarnost i nositelj bitka. Apsolut je primarna stvarnost, dok je
> stvarnost svega drugog sekundarna.
> Ali, relativni svijet takodjer postoji, kao oblik gledanja na brahman,
> apsolut. Unutar tog svijeta postoje razlicita agregatna stanja, koja
> se protezu od Boga, koji je sat-cit-ananda-vigraha, odnosno punina
> bitak-svijest-blazenstva, do najnizih stanja postojanja u kojima
> gotovo uopce ne postoji sat-cit-ananda. Relativno bice se ostvaruje
> predanoscu Bogu, cime mijenja fokus svoje svijesti od iluzije do
> punine stvarnosti, dovodeci sebe tako u vezu s sat-cit-ananda, koji je
> bitna narav bica, jer, buduci da je temeljna stvarnost u svemu
> brahman, predanoscu Bogu bice u vecoj mjeri ostvaruje svoju izvornu
> narav. Predanost Bogu je tako idealna metoda samospoznaje.
> Postavlja se pitanje kako cemo u svijetu, odnosno u svojoj svijesti,
> gdje se nalaze pomijesane razne sile u utjecaji, a prevladavaju
> kvalitete vezanosti i neznanja, prepoznati Boga, kako bismo mu se
> predali? To pitanje je sebi postavio jos i Vyasa, a u svojem je
> razmisljanju dosao do slijedecih svari. Kao prvo, u svijesti svakog
> bica postoji temelj stvarnosti; razlika medju bicima je prvenstveno u
> stupnju njegovog ocitovanja. Zbog te razlike, neka bica mogu izravno
> spoznati Boga bez ikakvog dodatnog napora, drugima je potrebna tehnika
> yoge koja ce im to omoguciti, a odredjeni je broj bica u takvom
> stanju, da nikakva izravnija metoda nije moguca, vec se moraju
> postupno razviti nekakvim konvencionalnim metodama evolucije,
> sadrzanim u zakonima karme i dharme, kako bi uopce dosla do stanja u
> kojem mogu slusati o brahmanu i prepoznati ga u sebi.
> Izuzimajuci prvu i zadnju grupu iz razmatranja, buduci da za njih nije
> ni trebao ni mogao napraviti nista, Vyasa se posvetio pisanju tekstova
> koji ce na takav nacin nadahnuti onu srednju grupu ljudi, da u njima
> na postupan nacin, putem slika, prica, dojmova i tako probudjenih
> stanja, probudi uspavana i prigusena sjecanja na sat-cit-ananda. Cilj
> njegovih tekstova je budjenje odredjenih asocijacija putem slika, s
> tim da je u citav tekst utkana mantricka struktura; same rijeci,
> dakle, finim preljevima znacenja govore uzasno puno, nose u sebi bitnu
> kvalitetu onoga sto se opisuje. To najvise podsjeca na Heinleinovog
> "Stranca" i marsovski jezik, koji nije napravljen za puko opisivanje
> predmeta, nego za izricanje duboke spoznaje temeljne stvarnosti
> necega, koja je toliko duboka, da misljenje o predmetu stvara predmet,
> a promjena u kontekstu misli mijenja fizicku stvarnost. Preporucujem
> citanje te knjige, buduci da ce to omoguciti uvid u stvarnu narav
> koliko sanskrita kao jezika, toliko i Vyasinog nauma utkanog u njegove
> tekstove, gdje sad govorim prvenstveno o Bhagavata-purani. Primjerice,
> Vyasin opis Vaikunthe i Krsninog tijela jedini je meni poznati opis
> unutarnjih stanja Puruse, koji je prezivio put do ljudskog jezika, i
> prema tome predstavlja najvise dostignuce ljudske vrste svih vremena.
> Prabhupadin prijevod je u cijelosti izbrisao mantricku kvalitetu
> izvornog teksta, pa sam morao prevoditi stvari izravno sa sanskrita da
> shvatim o cemu se radi, ali kad sam jednom zbrojio 2 i 2, imao sam
> kljuc razumijevanja citavog teksta. Ipak, zbog uzasne kvalitete
> Prabhupadinog teksta, nisam uopce motiviran iscitavati to, buduci da
> je skok s visine izvornika na Prabhupadin astral tako grub, da mi
> pozli.
> Vyasini tekstovi nisu prica o stvari, nego pointer na samu stvar; ne
> samo to, nego unutar ljudskog uma sam tekst Bhagavata-purane djeluje
> kao tehnika yoge koja na suptilni nacin modificira svijest i "vodi"
> covjeka po vrlo visokim razinama razumijevanja, djelic po djelic, a
> covjek koji to na pravi nacin cita ce se u procesu potpuno procistiti
> i postici ce sposobnost izravnog uvida u Boga, savrsenu predanost
> Bogu, i time potpuno ostvarenje. 
> Slicno vazi i u slucaju Caitanye i njegove tehnike mantricke yoge.
> Prema onome sto sam uspio rekonstruirati, Prabhupadi usprkos, radi se
> o slijedecem.
> Caitanya je shvatio da je moguce naci temeljnu "sjemenku", koju je
> potrebno samo vrtjeti po svijesti na pravi nacin, pa da rezultat bude
> postupno profinjenje svijesti i prosvjetljenje. Teoretska podloga je
> slijedeca: ako je netko procitao novi zavjet, ako ga je citao godinama
> i o njemu promisljao, bit ce dovoljna samo rijec "Isus", ili "Krist"
> da u njemu probudi sve velicanstvene slike Isusove slave, iznesene u
> evandjeljima, i ponavljanjem sjemenske (bija) mantre "Isuse Kriste!" u
> sebi ce neprestano osvjestavati Isusovu narav, a osjecajima koji ce se
> pritom buditi jacat ce svoju vezu s Bogom, sto ce, ako se ispravno
> radi, izuzetno brzo dovesti do vizije Boga u izravnom iskustvu; kad
> sam ja osobno napravio nesto slicno po prvi put, od pocetka do vizije
> trebalo mi je nekakvih 30 sekundi, toliko je stvar efikasna.
> Caitanyina tehnika je u osnovi isto to, samo sto umjesto slika iz
> evandjelja poziva Vyasine slike iz Bhagavata-purane, mantrom koja
> invocira slike Krsne i Rame, i ako netko promislja tu mantru, a
> procitao je sanskritski izvornik Bhagavata-purane, i ako na sanskritu
> misli, Vyasinim mislima, o Krsni i Rami, postupno ce povecavati
> rezonantnu povrsinu izmedju svoje svijesti i Purusottame, cemu ce
> rezultat biti izuzetan rast osobne energije, svijesti i slicnog,
> profinjenje fizickog i ostalih tijela i na kraju potpuno
> prosvjetljenje. Dio tog tehnickog sustava su i kompleksne pranayame,
> koje se na kompliciran nacin iznose u upanisadima, dok se u
> Caitanyinoj tehnici pojednostavljuju mantrama i "kljucevima znacenja",
> primjerice soma rasa, rasa amrita, rasa amrita sindhu, rasa amrita
> sindhu krsna, hare krsna, krsna krsna hare hare. Mantra izvorno glasi
> hare rama, hare rama, rama rama hare hare, hare krsna, hare krsna,
> krsna krsna hare hare, buduci da Rama ima manju mantricku snagu od
> Krsna, tako da takvo promisljanje ima uzlaznu kvalitetu. Postoji i
> alternativni oblik, "radhe shyam" koji takodjer ima isti efekt. Sve to
> su esencijalni kljucevi tehnike, bez kojih nije moguce postici
> inicijaciju, a koji su posve nepoznati i Prabhupadi, i svim HK, a bez
> toga, ekstaza se svodi na umisljanje, a predanost na histeriju. 
> Ocito, nakon nekog vremena se stvarna Caitanyina tehnika izgubila, a
> ono sto se potom dogodilo analogno je prijelazu iz ranog u kasno
> krscanstvo, kad se sustina religije izgubila, a ostala je tradicija,
> vjerovanje i simbolika kojoj se stvarno, djelatno znacenje izgubilo.
> Tako sada imamo hrpu "Vaisnavskih" sekti koje propovijedaju "predanost
> Krsni", gdje su se u cijelosti izgubili Vyasini i Caitanyini doprinosi
> po pitanju yogijskih tehnika visokog reda, a od ljudi se zahtjeva da
> budu predani Bogu bez da im se nekako pokaze sto je to Bog, cemu je
> posljedica predanost nekakvoj misaonoj konstrukciji, odnosno idolu, a
> rezultat je taj da se covjek totalno upropasti licemjerjem, koje je
> jedina kvaliteta koju takvom "tehnikom" razvija.

newsi 4.5.2002:

> Bog je temeljna stvarnost, u
> kojoj su definirane sve podredjene stvarnosti, ne kao razlicite od
> Nje, nego kao razliciti nacini gledanja na Nju. Citava relativna
> kreacija nema opstojnosti drugacije osim kao nacin na koji je moguce
> gledati na Boga - slicno kao sto je skup softwarea u racunalu samo
> nacin na koji je moguce ocitovati mogucnosti racunala. Dakako da je
> moguce, iz te pozicije, pogotovo ako uzmemo u obzir evoluciju, kojom
> se Bozansko kroz sve slozenija bica ocituje u sve vecoj mjeri, da ce
> se prije ili kasnije desiti situacija da se na nekom mjestu Bozansko
> ocituje u cijelosti, odnosno, da neko bice osvijesti ne samo svoje
> tijelo, energiju, osjecaje, um i slicno, nego i vise aspekte
> Bozanskog, vise razine stvarnosti, o kojima nema smisla previse
> pricati buduci da ih prakticki nitko nema u iskustvu. U svakom slucaju
> to je moguce, a yogom se moze ubrzati proces razvoja energetskih
> tijela sacinjenih od takvih tvari, odnosno suptilnijeg reda velicine,
> cime se u osobi u vecoj mjeri ocituje Bog. 
> . . .
> Bog postoji istodobno i kao "neosobni" princip stvarnosti, odnosno kao
> osobnost sama, ono sto osobu cini osobom (a sto se moze nazvati
> neosobnim, ako je kome to volja, ali takav je neosobni Bog osobniji od
> bilo kakve osobe), a tako Ga se opaza u stanju triputibedha, odnosno
> sjedinjenosti promatraca, motrenja i motrenog, odnosno subjekta,
> relacije i objekta. Kad se opazam Ja, koji sam temeljna stvarnost,
> Jedan bez drugoga, tada doista nema niceg drugog. Kad se na Mene gleda
> kao na podijeljenog, tada postoje razliciti stupnjevi ocitovanja Moje
> unutarnje naravi, koji se po suptilnosti krecu u rasponu od najmanjeg
> moguceg do najveceg moguceg ocitovanja. Najmanje moguce ocitovanje bi
> bilo vidljivo na primjeru mrtve tvari, obicnog komada kamena koji osim
> svojstva postojanja ocituje malo sto, sto bismo mogli nazvati
> Bozanskim. S druge strane, imamo Isvaru, Boga kao osobu, koji je u
> stvari ono sto je moguce vidjeti od Apsoluta u relativnom svijetu a da
> se zadrzi koncept odvojenosti, s tim da se u vidjenju Isvare gubi
> triputibedha i osoba koja tako gleda krajnju stvarnost trenutno ulazi
> u stanje Jedinstva i shvaca da sam to Ja, "tat brahmam aham!", "so
> ham". U spoznaji da je Moja narav istinski Bozanska, gubi se
> perspektiva odvojenosti bica i Boga, kojoj je uzrok obmanutost,
> odnosno maya. Dakako, tu govorimo o spoznaji, dok je ocitovanje
> Bozanske naravi teze postici, za to je potreban rad na profinjenju
> organa djelovanja, kako bi djelovanje bilo Bozansko. Covjek koji je
> postigao prosvjetljenje nece djelovati kao natcovjek u smislu da ce
> hodati kroz zidove i letjeti zrakom; on ce i dalje djelovati kao
> covjek, ali covjek cije je djelovanje cisto i Bozansko, koje nije
> uvjetovano niskostima i gresnoscu, jer je njegova gresna narav
> ustupila mjesto Bozanskoj cistoci. Takav covjek ce oplemenjivati
> svijet svojom nazocnoscu - u sve sto on cini utkana je aroma Bozanske
> nazocnosti, bez obzira na to kuha li rucak ili s nekim prica. U
> Njegovom se pogledu uvijek moze osjetiti nesto od Onoga, u sto je
> gledao, sto je istinska narav Njegove duse, i u cemu uvijek boravi, u
> svim svojim djelatnostima. Ovo tijelo kroz koje djelujem postiglo je
> takav stupanj prociscenja.

newsi 17.12.2007:

> Moje mišljenje glasi da je djelomično prosvjetljenje stanje koje treba
> održavati prisutnim u svijesti kako bi se postiglo potpuno prosvjetljenje.
> Jedina vrsta "puta" koja vodi cilju je ona koja je po svojoj definiciji već
> djelomično postignuće cilja. Ako elementi cilja nisu prisutni u procesu,
> nema nikakvog načina da proces za rezultat ima boravak na cilju. Duhovni
> put nije ono što si Felix zamišlja, nešto na temu ceste Zagreb-Split, gdje
> kad krećeš iz Zagreba ne vidiš Split, nego samo vjeruješ putokazima, i sve
> dok si na putu nisi na cilju, nego se samo krećeš u pravom smjeru, i onda
> se samo u jednom trenutku nađeš na cilju. To tako ne funkcionira. Duhovni
> "put" je više nalik na slagalicu načinjenu od dijelova holograma, gdje sa
> slaganjem elemenata slagalice hologram postaje sve potpuniji i jasniji. Tu
> većina "duhovnjaka" griješi; oni smatraju da se duhovnom praksom dolazi do
> duhovnog iskustva, i zbog toga nikada ne postižu ništa. U stvarnosti, prvo
> mora doći inicijacija, duhovni element od kojeg se formira duhovna praksa,
> jer je potrebno djelomično iskustvo kako bi se spoznalo ono čemu treba
> težiti, i ta težnja, stalna i netremična, je duhovna tehnika i proces koji
> vodi potpunoj spoznaji i ostvarenju. Zbog toga vedanta toliko govori o
> prepoznavanju i razumijevanju, jer se pokušava navesti čovjeka da među svim
> stvarima u svom iskustvu prepozna one izbavljujuće i uz njih prione.
> Upanišadi uspoređuju svijet s mlijekom, u kojemu se nalazi raspršeni maslac
> (brahman), kojega treba izdvojiti procesom diskriminacije, a onaj tko
> uspije u tome zove se paramahamsa, majstor diskriminacije. Duhovni put je
> dakle identifikacija onoga što je element cilja procesom diskriminacije, te
> usmjerenje volje i pažnje na taj element sve dok se kroz njega ne postigne
> punina spoznaje i ostvarenje cilja.


- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAku+0QgACgkQU8G6/NHezOfTJwCg027C9DiJrgyFRDc9jGpLtKe5
6qMAoMfyMPcCB0iKB+qkdpyFU0IMAH8s
=Nrom
-----END PGP SIGNATURE-----