-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512
Tomislav Portada wrote:
> "Ivan Milos" wrote:
>
>> Ma to nije istina. U medicini i psihologiji se često koristi klinički
>> uzorak gdje imaš samo jednog ispitanika. To je praksa baš kod
>> rijetkih fenomena.
>
> Dizajn eksperimenta ovisi o tome koja ti je radna hipoteza. Ako radna
> hipoteza glasi "Pacijent X boluje od bolesti Y", onda je objekt istraživanja
> pacijent X. No, ako hipoteza glasi "Izlaganje čovjeka uvjetima Z uzrokuje
> bolest Y", onda moraš imati nekakav statistički značajni uzorak pacijenata
> izloženih uvjetima Z i onih koji nisu izloženi uvjetima Z da bi mogao
> govoriti o signifikantnosti rezultata.
>
> Naravno, u znanosti postoji i nešto što se zove "case study" - odabereš
> jedan točno određeni objekt istraživanja i opišeš ga što je moguće
> detaljnije. Nitko ne spori da tako prikupljeni podaci imaju znanstvenu
> vrijednost, jedino treba biti oprezan kod njihove interpretacije da se ne bi
> otišlo predaleko u poopćavanju tako prikupljenih opažanja.
Problem sa znanstvenom metodom je u tome što laboratorijski znanstvenici
smatraju da se njihov specifični slučaj primjene znanstvene metode može
generalizirati, pa onda rade ono što nepristrani promatrač opaža kao
grube greške ne samo u dizajnu pokusa, nego u općenitom shvaćanju
problematike.
Recimo, koncept kontroliranih uvjeta i ponovljivosti eksperimenta, onako
kako ga shvaćaju laboratorijski znanstvenici, u većini znanosti ne
postoji na taj način. Većina znanosti ima drugačiju metodologiju koja je
primjerena njihovom području istraživanja. Primjerice, arheologija se
mora prije svega oslanjati na snimanje postojećeg stanja na najtočniji
mogući način, i u tu svrhu je razvijena metodologija analize iskopina,
njihove konzervacije, a tek sekundarno se na temelju analize pronalazaka
pokušava napraviti model koji bi imao neku sposobnost predviđanja, npr.
ako analiziraš iskopine iz doba Rimskog carstva, očekuješ da iskopine
budu konzistentne s tim razdobljem, pa ako nađeš bocu Coca Cole u grobu
rimskog patricija zaključiš da te netko zajebava.
Dakle koncept eksperimenta je ograničen; moraš prilagoditi znanstvenu
metodu području istraživanja jer inače ništa nećeš napraviti.
Psihologija i antropologija se koriste sličnim pricipima: prvo
pokušavaju snimiti stanje i pogledati što sve postoji, a tek sekundarno
pokušavaju izraditi model koji opisuje pojave, a ukoliko se vrše pokusi
s ciljem provjere neke hipoteze, dizajn pokusa mora biti takav da ne
utječe na pojavu koju se pokušava promatrati, što znači da po mogućnosti
nešto testiraš na takav način da subjekti ne znaju da je u pitanju
pokus. Dakle recimo primjer psihološkog pokusa bi bio da se psiholog
infiltrira među tvoje kolege na Ruđeru i polovici veli da je on
potencijalni sponzor koji želi investirati veliku lovu, a drugoj
polovici veli da je on inspektor ministarstva koji je došao provjeriti
pridržavaju li se korektne metodologije, i onda gleda ponašanje
subjekata i njihove znanstvene rezultate, recimo prati koliko će
rezultati te dvije grupe odudarati od očekivane statistike.
Dakle znanstvena metoda nije nešto urezano u kamenu, kako to pokušavaju
prezentirati "skeptici" (koji su zapravo vrlo često manipulatori), nego
improvizacija na temelju osnovnih principa koji vele da treba provesti
istraživanje kako bi se ustanovilo koje pojave su stvarne a koje
nestvarne, treba koristiti metode osiguranja kako šum ne bi kontaminirao
signal, i tek sekundarno, treba pokušati na temelju opažanja stvoriti
model koji se onda provjerava tako što se na temelju modela napravi
predviđanje koje se onda provjerava pokusima.
Problem s istraživanjem iscjeliteljstva i sličnih stvari je u tome što
se sve takve stvari obično smućka u istu kašu, pa umjesto da se prvo
pokuša ustanoviti postoji li uopće neka stvarna pojava, ide se testirati
narav pojave na temelju nekog implicitno prihvaćenog modela. Te
metodološke propuste prije svega stavljam na dušu alternativnim
praktikantima koji se koriste pseudoznanstvenim metodama dokazivanja
učinkovitosti svojih terapija, tako što uzmu par slučajeva uspješnih
izlječenja i vele "terapija očito funkcionira, sad samo treba ustanoviti
kako". Ukoliko misle ozbiljno, trebali bi voditi preciznu evidenciju
svojih pacijenata, i za svakoga evidentirati početnu dijagnozu,
primjenjenu terapiju i stanje nakon terapije, i onda te podatke treba
statistički obraditi kako bi se ustanovila učinkovitost terapije kao
cjeline. U protivnom je moguće da 99% pacijenata nema nikakvog
poboljšanja, a 1% zbog specifičnosti svojeg stanja nevezanih za
alternativnu terapiju manifestira dramatično samoizlječenje, i onda
alternativni terapeut paradira okolo s tih 1%.
Isto tako, kad se rade pokusi treba biti svjestan da pokusi uvijek daju
tri moguća rezultata: pozitivan, negativan i nikakav. Laici misle da
pokus nešto ili dokazuje ili opovrgava, ali u stvarnosti pokus vrlo
često ne pokazuje ništa, odnosno ne daje korisnu informaciju. U takvim
slučajevima je dobro tražiti propuste u dizajnu pokusa, metodologiji ili
modelu. Ukoliko loše dizajniran pokus ne dokazuje ono što je trebao
dokazati, to ne znači da pojava ne postoji nego da je pokus loše
zamišljen. Isto tako, loše zamišljen pokus može promatra sasvim
drugačiju pojavu od one za koju misli da je promatra, tako da se
rezultati mogu činiti ovakvi ili onakvi, a zapravo su nikakvi, jer ako
dokazuješ da je atomsku jezgru moguće razbiti tako što uzmeš orahe i
razbijaš ih čekićem, čini se da si nešto dokazao i da je to u skladu s
predviđanjem, te čak i u skladu s rezultatima drugih pokusa, a zapravo
je drek.
Sve to, a i puno drugih stvari treba imati u vidu kad se dizajniraju pokusi.
- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)
iEYEAREKAAYFAkugqgQACgkQU8G6/NHezOeakQCg2K4EGZOLR2E39Z2V9oHIu1v8
qZUAoIpXvpU4eKOOhZdeuZgXzof3Qtmv
=0uB/
-----END PGP SIGNATURE-----
|