-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Pero Glazar wrote:
> "Miro"  wrote in message
> news:04b6b5c4-28cb-4e5f-82d5-c92a163cddbd@o3g2000yqb.googlegroups.com...
> On 9 ožu, 19:43, "Pero Glazar"  wrote:
> 
>> E Pero Pero, neke metode ipak nemogu
>> biti dostupne svakome, u tome i je bit alternativnih metoda.
> 
> mwaha :)
> to je kao da klasicna medicina kaze da ima 100% izlijecenje karcinoma,
> jer oni koji umru "nisu bili spremni" i "dovoljno jaki" za terapiju..
> 
>> Meni, koji sam pripremljen dugogodišnjim treningom,
>> neke metode mogu pomoći, dok će kod nekih izazvati opasne
>> nus pojave (u ovom slučaju teške opekline na koži prstiju).
> 
> U tom je slucaju trening dio terapije. Isto kao sto konvencionalna
> medicina katkad uz lijek preporuca odredjeno ponasanje (npr. nacin
> prehrane) kako bi se izbjegle nuspojave. To se isto jednostavno
> implementira u istrazivanje, ne vidim cemu izbjegavanje i zamagljivanje.

Ajde da i ja napišem nešto, kad je već thread nastao tako što je Portada
s magije prebacio thread u kojem sam nešto pisao.

Kao prvo, većina ovog kaosa je nastala zbog nejasne definicije osnovnih
pojmova. Za početak, pojmovi "oficijelna" i "alternativna" medicina nisu
univerzalni. U Kini je akupunktura jednako oficijalna medicinska praksa
kao klasična zapadna medicina, a ideš na tretman kod jednog ili drugog
ovisno o tome koju vrstu problema imaš. Ako imaš ukliješteni živac ili
bol u mišiću, ideš na akupunkturu, a ako si slomio nogu ili imaš upalu
pluća ideš kod doktora zapadne medicine. Dakle pojam "alternativno" nije
nužno i uvijek onako definiran kao kod nas, gdje se smatra da imaš
oficijelnu mediciju kao nešto što koristi znanstvenu metodu, i
"alternativnu" hrpu svakakvih šarlatana. Kiropraktika je, recimo, sasvim
"znanstvena" praksa u kojoj postoje jasno definirani principi i trening
terapeuta. Ne koriste se proizvljne, nemjerljive ili placebo metode,
nego namještanje zglobova po vrlo egzaktnim principima, i sve to je jako
podložno znanstvenoj provjeri, barem jednako kao medicinska ortopedija.

Dakle prava linija podjele nije na "oficijelnu medicinu" i "alternativna
šarlatanstva", nego na prakse koje koriste egzaktne, mjerljive,
ponovljive i stvarne fenomene kako bi proizvodile iste takve učinke, te
na šarlatanske prakse koje prodaju "snake oil" lijekove i tretmane kako
bi proizvodile placebo efekte, a obično za skupe pare.

Problem s podjelom je, opet, u tome što je oficijelna medicina daleko od
toga da bi bila imuna na kritiku, budući da je u njoj bilo puno
šarlatanstava i nadrilijekova, često s teškim posljedicama. Kombinacija
velike industrije, potkupljivih političara i liječnika, te štita koji
šarlatanima pruža koncept "oficijelne, prave, znanstvene prakse" idealni
je magnet za sve vrste zlouporaba, zbog čega su ljudi razočarani u takvu
oficijelnu mediciju, što je jedan od razloga zašto traže alternativu.

Problem s alternativom je opisiv kroz analogiju između tvornice lijekova
i podruma u kojem diler droge miješa ecstasy. Kakva god tvornica
lijekova bila, za očekivati je da se u bočicama s lijekom u 99.99%
slučajeva nađe ono i samo ono što piše na etiketi. Dakle ako piše da se
u nekom lijeku nalaze antibiotik azitromicin i inertna tvar, za
očekivati je da je to stvarno tako, i da inertna tvar nije ni brašno, ni
strihnin, ni herbicid. S druge strane, kad kupiš nešto kod dilera a on
za to veli da je ecstasy, sam dragi Bog zna što je on to smućkao i kako.
Vjerojatno je pomiješao sve droge koje je imao, i dodao nekakvo sranje
"za dobru mjeru". Vjerovati takvom liku dovoljno da progutaš takvu
supstanciju koja će ti napraviti tko zna što s mozgom, jetrom, bubrezima
i ostalim organima, e to je ono što ja smatram neviđenim činom
povjerenja, zapravo suicidalne ludosti. Dakle, ono što je problem s
alternativom je da sam koncept alternative kao neregulirane djelatnosti
znači da kad ti oficijelna medicina i farmakopeja nisu u stanju riješiti
problem, odlaziš sa neizlječivom bolešću nekakvom dileru da ti u podrumu
smiješa nekakvo svoje sranje i onda to pun povjerenja pojedeš.

Pretpostavimo da postoje prakse koje su stvarna i djelotvorna
alternativa oficijelnoj medicini, recimo kiropraktika, akupunktura,
tradicionalno travarstvo. Pretpostavimo da su te prakse zaokružene
cjeline sa sustavom edukacije i treninga, i da nisu spojive s principima
zapadne medicine.

Jedna opcija je pokušati sve nagurati u okvire zapadne medicine, i
tretirati je kao sustav koji ima monopol na zdravstvo. To se pokušalo i
rezultati su pomiješani: s jedne strane postoji velika industrija
korupcije koja funkcionira u takvom sustavu, a s druge strane takav
sustav zapravo velikom broju ljudi loše rješava problem, što stvara
tržište za alternativne prakse. Ako su takve alternativne prakse
neregulirane, one su u istoj poziciji neovisno o tome radi li se o
kiropraktici ili ekvivalentu dilera koji miješa droge i herbicide u
podrumu. Dakle nedostatak regulacije alternativnih praksi je koristan
jedino za zadržavanje monopola oficijelne medicine, a oni koji žele
nešto drugo nemaju nikakvu zaštitu od šarlatana i pokvarenjaka.

Druga opcija je regulirati alternativne prakse na takav način da se
ustanovi proces certifikacije praktikanata unutar svake konkretne prakse
(recimo, da je dopušteno baviti se kiropraktikom ako imaš diplomu od
nekakvog instituta koji certificira kiropraktičare, i da je dopušteno
baviti se Qi Gongom ako imaš certifikat da si u Kini prošao trening kod
učitelja Qi Gonga), i da se takve prakse tretira isto kao
specijalizacije u okviru zapadne medicine, što znači da te liječnik opće
prakse može uputiti kiropraktičaru koji će ti srediti uklještenje živca,
ili u centar za akupunkturu ako imaš upalu mišića, a to će se platiti iz
zdravstvenog osiguranja.

Ono što je tu potrebno je uvesti nekakve kriterije po kojima će se
ustanoviti koja praksa ima koje područje specijalizacije, odnosno gdje
je učinkovita, gdje je neučinkovita, a gdje može biti štetna. Isto kao
što te oficijelna medicina neće liječiti analgeticima ako imaš upalu
zubnog živca nego će te poslati zubaru, tako te ne smije poslati na
akupunkturu ako imaš otvoreni prijelom noge ili bakterijsku infekciju.
Mora se ustanoviti što gdje ima smisla.

Postoje, dakle, alternativne terapije koje imaju smisla i koje ne treba
stavljati u isti koš sa "snake oil" tehnikama.

Što se tiče verifikacije učinkovitosti, to je sad drugo pitanje. Neki su
ovdje spomenuli da je hrpa lijekova učinkovita isto koliko i placebo,
osim što ima nuspojave a placebo nema. To je stvarni problem i korektni
prigovor, ali to samo znači da ni "oficijelna medicina" ne bi trebala
biti izuzeta od oštrih znanstvenih kriterija kakve želi propisivati
alternativnim terapijama.

Provjera učinkovitosti neke terapije je jako bitna u medicini, jer ako
se neka praksa reklamira kao učinkovita za liječenje nečega, onda je
jako bitno da reklama istinito prezentira stvarne učinke, a ne da se
ispostavi da netko nekom terapijom liječi bolest na koju terapija nema
učinka, vrijeme prođe, bolest uznapreduje, i prođe prozor unutar kojeg
je pacijenta trebalo liječiti nekom drugom, učinkovitijom terapijom.
Dakle stvarno je potrebno ustanoviti učinkovitost bilo kakve terapije, i
potrebno je napraviti svojevrsnu medicinsku trijažu u kojoj će se
procijeniti koje je stanje pacijenta i koji tretman bi mu mogao pomoći,
i onda mu ponuditi nekoliko mogućnosti, npr. neki analgetik ili
akupunkturu; ortopeda ili kiropraktičara. Bitno je znati dijagnozu i
metode koje su učinkovite za tretiranje tog stanja.

Tu dolazimo do zamjerke koju iznose alternativci, a to je da se na njih
primjenjuju nepoštene metode verifikacije koje zvuče znanstveno, ali su
tako namještene da na njima ne bi prošli ni antibiotici, a kamo li
homeopatija. Ta primjedba je korektna, i vidio sam dosta nepošteno
dizajniranih testova. To znači da test treba napraviti tako da se
alternativnoj metodi izađe u susret i da joj se barem jednaki "benefit
of the doubt" kao bilo kojoj oficijelnoj praksi.

Da se vratimo na pitanje iz subjecta - što napraviti ukoliko roditelji
žele dijete liječiti alternativnom a ne oficijelnom medicinom. To me
podsjeća na pitanja iz doba komunizma, smije li se roditeljima dopustiti
da djecu odgajaju u kršćanstvu ili islamu, ako "svi znamo" da je ateizam
jedina istina koju je "znanost dokazala", socijalizam je svjetlo koje
vodi u bolju budućnost a religija je opijum za narod. Dakle, samo
pitanje je ideološki jako obojeno, i svodi se na to smije li država
odrađivati svojim građanima svjetonazor i nametati izbore. Analogija s
tim smije li država ometati nekakvog Fritzla da si zatvori kćer u podrum
i pravi joj djecu izgleda primjereno, ali samo tako izgleda, i to zato
što su kriteriji tako postavljeni da se oficijelna medicina predstavlja
kao očito i neupitno dobro, a alternativne prakse kao mrak i zlo, a vrlo
često je suprotno. Vrlo često roditelji vjeruju oficijelnoj medicini,
ona im ubije dijete, a budući da su doktori pravno zaštićeni kao lički
medvjedi, možeš ih povuć za kurac. Ubiju nekoga, slegnu ramenima i vele
"tko radi taj i griješi". Šarlatanstvo sa smrtnim posljedicama nije
ekskluziva alternativnih terapija; štoviše, omjer takvih stvari u
oficijelnoj i alternativnim praksama bi tek trebalo ustanoviti. Navodno
samo u Americi svake godine doktori šlamperajem i krivim liječenjem
pobiju desetke tisuća ljudi. Da takav "track record" ima neka
alternativna praksa, već bi ju razapeli na križ. Dakle tretirati
roditeljsko okretanje alternativi kao okretanje od svjetla istine, dobra
i ljubavi a prema laži, zlu i smrti, e to je gadni oblik propagande.

Alternativne prakse nisu nužno loša stvar. Kad me boli kičma, odem kod
kiropraktičara da mi to malo naravna i obično mi je bolje. Isto tako,
kad imam bakterijsku infekciju odem po antibiotike; treba imati dovoljno
pameti pa upalu pluća ne liječiti homeopatijom. Principi homeopatije
meni zvuče upitno, ali postoje ljudi koji vele da im je to pomoglo.
Naravno da bi trebalo spriječiti situacije u kojima ljudi homeopatijom
liječe akutne bakterijske infekcije jer će im umrijeti dijete, ali isto
tako treba spriječiti situaciju u kojoj se ljudi kljukaju kemijom a bez
stvarne potrebe i učinka. Treba tu uvesti malo umjerenosti i razuma.

U slučaju neizlječivih bolesti, postavlja se pitanje što napraviti.
Ukoliko netko vjeruje da će mu rak izliječiti nekakav šaman, a neka
proba, što mu ja mogu. Država se treba baviti time da sprječava očite
prijevare, gdje netko prodaje bocu namagijane vode za tisuću eura
očajnim bolesnicima, jer to nije nikakva alternativna terapija nego
pokvarenost, ali ukoliko netko misli da će mu Qi Gong pomoći da izliječi
inoperabilni rak, to treba tretirati kao legitimni izbor i država treba
platiti liječenje kod ovlaštenog Qi Gong terapeuta iz zdravstvenog
osiguranja, ali treba se znati tko je ovlašten za tu praksu. U krajnjoj
liniji, ako će se terminalno bolesnim pacijentima plaćati hospicij, a tu
nema ni terapije ni nade u izlječenje, onda tako treba pravno tretirati
i pokušaj tretmana alternativnom medicinom: kao end-of-life strategiju.

My two cents, kako se veli.

- --
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----
Version: GnuPG v1.4.9 (GNU/Linux)

iEYEAREKAAYFAkuY1A0ACgkQU8G6/NHezOcvjACdH7x4IsJJSB7C+eJyZ9SB1iWs
xn4An2PE1Ve3nWsv42pG/MfpsFi9aCDA
=DuaE
-----END PGP SIGNATURE-----