Branimir Maksimovic wrote:
> Isus je ocigledno bio neko veoma prosvetljen.
> Medjutim da bi imao toliku znacajnu ulogu uvedeno je bezgresno zacece
> i da je Boziji Sin.
> 
> Medjutim postoje nelogicnosti:
> 
> 1. malo sta se o njemu zaista zna
> Ocigledno je da prica o njemu pocinje onda kad je poceo da propoveda
> (sa 30 i nesto).
> 
> 2. Zasto je raspet kao obican razbojnik sa glavom na gore,
> a ne kao neprijatelj drzave sa glavom na dole kao Sveti Petar?
> Rimski zakoni su bili precizni i strogi.
> 
> 3. Nakon njegovog vaskrsa period od 40 dana je stao
> u jedva jednu stranicu.
> 
> Sve u svemu meni se cini da je to dosta stimovano da lici
> na prethodne opsteprihvacene legende nego da se isprica
> prica ko je on zaista bio.
> 
> Emfazis je na cuda i propovedi. Ne znamo zaista nista
> o njemu.
> 
> Jos jedna stvar, cudno je da je tako bitna licnost
> ostavila tako malo traga da danas ima nekih koji sumnjaju
> da li je on uopste postojao.
> 
> I tako......

Moje mišljenje, stvoreno nakon dosta proučavanja, glasi da je istina o
Isusu sakrivena, ali na očiglednom mjestu: u evanđelju. Problem je što
su ljudi toliko navikli slušati ono što priča crkva, da čak i kad otvore
evanđelje i počnu čitati ono što unutra piše, nisu u stanju vidjeti
stvar otvorenog uma, nego zapravo gledaju kroz crkvene filtere, pa vide
ono što očekuju vidjeti. Zbog toga bih ja u pristupu evanđelju koristio
alate koje koristim u analiziranju bilo kojeg drugog materijala za koji
procijenim da je kvalitetan. Za početak, potrebno je pokušati
ekstrapolirati signal, odnosno maknuti tumačenja i apokrifne elemente,
ali ne previše agresivno, budući da postoji mogućnost da su apokrifni
elementi zapravo sekundarne ili tercijarne modifikacije signala, dakle
uključivanje informacije prenošene usmenom predajom u pisani tekst, gdje
je taj materijal slabije kvalitete, ali ne nužno bez vrijednosti.

Negdje, pak, treba napraviti oštre rezove, bez milosti, i zbog toga bih
ja kompletno odbacio sve materijale o Isusu koji se tiču njegovog života
prije nego je počeo propovijedati sa svojih tridesetak godina. To možda
zvuči radikalno, ali ti materijali toliko vrve mitološkim elementima,
toliko vrve astrološkim simbolima i sličnim stvarima, da ih je
najpametnije potpuno zanemariti u ozbiljnoj prosudbi i reći da su ti
materijali pridodani kasnije, možda stoljećima nakon Isusove smrti, kad
više nije bilo živih ljudi koji su Isusa poznavali za života, štoviše
kad nije bio živ nitko tko je poznavao nekoga tko je poznavao Isusa. Kad
pogledamo djela apostolska, vidimo da tu potpuno izostaje cijeli korpus
legendi o Isusovom djetinjstvu, a bitna su sasvim druga pitanja, poput
nauka, teologije spasenja i uskrsnuća.

Dakle ja bih se u selekciji materijala držao tekstova koji su pisani od
strane svjedoka događaja koji su se odvili nakon Isusove smrti. Tu
postoji veliki korpus povijesnih tekstova, i toga se treba držati.

Druga stvar koja je bitna je nauk samoga Isusa zapisan u evanđeljima.
Taj nauk treba osloboditi očekivanih tumačenja i sagledati ga onakvim
kakav on jest. Dakle ne zamišljati si Isusa kao zračeću figuricu u
bijelom s velikim srcem, s katoličkih sličica, jer to nema apsolutno
nikakve veze s Isusom. Isto tako, ideje o Mariji kao su-spasiteljici i
bitnoj teološkoj figuri moraju završiti u smeću; evanđeoska Marija je
svjetovna žena, koja zajedno s ostalim rođacima gnjavi Isusa
pokušavajući ga pridobiti da se više posveti svjetovnim stvarima, što on
doduše stoički podnosi, ali prema svojoj rodbini nema neke ljubavi. Kad
su mu rekli da su ga došli tražiti majka i braća, njegov odgovor je bio
taj da je pokazao na učenike i rekao "ovi ovdje su moja majka i braća",
u smislu da su njegov stvarni rod oni koji provode njegov nauk i zajedno
s njim vrše Božju volju, što jasno i nedvosmisleno stavlja Mariju i
njegovu ostalu rodbinu u kontrast, u poziciju svjetovnih ljudi, mrtvih
koji pokapaju svoje mrtve.

Dodatna stvar koju treba razumjeti je da Isus za svog života nije bio
bitna i poznata figura u Izraelu. To sad može biti šok onima koji su
odgajani na crkvenim idejama o "velikom mnoštvu" koje se sakupilo, o
mnoštvu koje je Isusa dočekalo na njegovom ulasku u Jeruzalem i na
pričama o sveta tri kralja, ali analiza neminovno vodi do zaključka da
je bitna povijesna figura onog doba, i veliki poznati duhovni učitelj i
vođa bio Ivan Krstitelj. Isus je u odnosu na njega bio neprimjetan, i
štoviše, Isusovi učenici i sljedbenici su nastojali, čak i u vrijeme
nastanka evanđelja, bitno nakon Isusove smrti, naglasiti vezu Isusa s
Ivanom Krstiteljem kako bi Isusu dali na važnosti. To možda zvuči
šokantno, ali to je zaključak do kojeg se dolazi kad se čita suvremene
materijale poput Josipa Flavija, koji dosta priča o Ivanu Krstitelju, a
o Isusu *ništa*, do te mjere da je netko dopisao očigledno apokrifni
paragraf o Isusu prilikom prepisivanja njegovih kronika.

Dakle, ono što ostaje kad uklonimo mit, je da Isusa nisu najavili
anđeli, nije začet neseksualnim putem, njegova majka nije bila djevica,
imao je braću od kojih je jedan, Jakov, bio na čelu jeruzalemskog
ogranka kršćanske crkve nakon njegove smrti, nikakvi kraljevi ili
astrolozi mu nisu došli donijeti darove kad je rođen, ljudi onog doba su
kao proroka i autoriteta štovali Ivana Krstitelja, u njegovom selu su ga
smatrali posve običnom osobom i sablaznili su kad je za sebe govorio da
je sin Božji, ali ono što je kod njega bilo doista impresivno je njegov
nauk, spojen s duhovno-fizičkim moćima koje je pokazao u desetak
prigoda. Dakle, kad maknemo ambalažu i cirkus, dobijemo prosvijetljenog
čovjeka, koji je svjesni Bog na Zemlji, iz te pozicije misli i djeluje,
a rulja predvođena svećenstvom na njega zbog toga bjesni, sablažnjena je
njegovim "bogohuljenjem", protiv njega organizira zavjeru i da ga ubiti.
Priča o njegovom pogubljenju je po svoj prilici posve istinita, imajući
u vidu da se radi o događaju koji je iznimno traumatičan za njegove
učenike, i oni ne bi imali nikakve koristi od toga da idu izmišljati
takvo nešto. Isus je bio optužen za pobunu protiv rimske vlasti od
strane svećenstva i rulje, guverner provincije je smatrao da su dokazi
slabašni i zadovoljio se bičevanjem kao kaznom, ali kad je vidio da
rulja inzistira, postupio je po tipičnom rimskom "kruha i igara"
principu i dao rulji ono što hoće da ih smiri, jer je tamo situacija
stalno bila na rubu pobune pa nije htio izazivati vraga.

Isusovo uskrsnuće je, pak, za razliku od mitoloških elemenata koji se
vežu uz njegovo rođenje, posve stvarno. Svijest o Isusovom uskrsnuću je
upravo taj element koji je stvorio kršćanstvo, dao snagu njegovim
sljedbenicima da idu i obrate pola svijeta na kršćanstvo, zbog čega se
percipirana uloga Isusa i Ivana Krstitelja obrnula, i nema nikakvih
razloga za vjerovanje da se to nije desilo upravo onako kako je opisano
u evanđeljima.

Ono što je definitivni falsifikat, je posebna uloga Petra, naglašena u
segmentima koji izgledaju kao evidentne prepravke i apokrif, i to je
nešto za što bih maltene sa sigurnošću ustvrdio da se desilo u razdoblju
formiranja kanona. Iz onoga što sam ja deducirao, čini se da je glavni
Isusov učenik bila Marija iz Magdale, i da je to bio uzrok popriličnih
previranja u ranoj crkvi. Naime, poprilično je očigledno da je osoba
koju se u evanđeljima oslovljava kao "učenika kojeg je Isus posebno
ljubio", u stvari Marija iz Magdale, i da je kasnijim prepravkama ta
osoba prekrštena u Ivana. Nije postojao nikakav Ivan. Evanđelje,
poslanice i otkrivenje "po Ivanu" zapravo su materijali Johanitske
sekte, sljedbe koja je vodila porijeklo od Ivana Krstitelja i njegovih
učenika, i koji su uz određene kompromise integrirani u ortodoksni
kanon. Kompromis koji je zahtijevao rimsko-jeruzalemski ogranak crkve (u
to vrijeme zapravo predvođen carem Konstantinom) bio je smanjivanje
uloge Marije i naglašavanje uloge Petra. "Pasi ovce moje" i te priče.

Možda najveće izopačenje u kršćanstvu predstavlja marginalizaciju
Isusovog nauka u korist preuveličavanja vrijednosti Isusove žrtve na
križu. Čini se da je Isusovo raspeće bilo toliko traumatično za rane
kršćane, da su morali smisliti nekakav kozmički razlog zašto se to
moralo desiti, i tu smo dobilo sve i svašta, a ništa od toga ne drži
vodu. Isusa su razapeli tadašnji Dejanović, Bakija, Krivokuća i slični,
koji su protiv njega izmislili dokaze, nešto su mu naštimali, digli su
rulju, a tadašnje sudstvo je funkcioniralo malo drugačije nego današnje,
pa su Isusa prebili i ubili uz jako puno ruganja i ponižavanja, a danas
bi ga smjestili u ludnicu i rastapali mu mozak drogama i
elektrošokovima. Dakle iz te pozicije je razumljivo što se tamo desilo,
ali učenicima je bilo neshvatljivo da bi netko tko je u stanju uskrsnuti
od mrtvih i učiniti da slijepi progledaju, dao da ga rulja pljuje i
razapne, osim ako se tu ne radi o nečemu tako bitnom i kozmičkom da se
to baš moralo tako desiti. Iz Isusove pozicije, razlog uopće nije morao
biti kozmički. Njemu je bilo dovoljno da zna da Bog tako želi. A zašto
Bog tako želi? E tu svi počnu nagađati, i tako smo došli do kozmičke
vrijednosti Isusove žrtve, ali stvarni razlog je možda bio prozaičniji.
Možda je Bog htio da ljudi prestanu utjelovljenog Boga gledati kao
nedodirljivu, svemoćnu figuru nebeskoga kralja, možda je htio polomiti
tu veliku zabludu i prepreku na putu osobnog prosvjetljenja onih koji bi
inače sebe smatrali nedostojnima zbog svega što su u životu pretrpjeli.
Naime, Boga je moguće pljuvati, bičevati, rugati mu se, šamarati ga, i
razapeti na križ, ali je on svejedno Bog. Pouka je po svoj prilici
daleko vrednija od nekakve izmišljotine poput otkupljivanja istočnog
grijeha - pouka je "Ne dajte se uvjeriti da ste blato ako vas pljuju.
Boga je moguće pljuvati i baciti u blato, ali on ostaje Bog. Ne vjerujte
svijetu i njegovim poniženjima, ne vjerujte sotoni kad vam se ruga, kad
vas pljuje, muči, ponižava i ubija. Budite Bog i kad vas pljuju, i kad
vas preziru, i kad vas ubijaju."

Ta poruka je, možda, najveći Isusov dar svijetu, jer vrag stvara ideju o
Božjem utjelovljenju kao o savršenom, blistavom i svemoćnom kralju
svijeta, zbog čega ljudi sebe nesvjesno uspoređuju s tom slikom i dolaze
do zaključka da su beskrajno ispod toga, da su niska i grešna stvorenja,
i tako ih sotona drži u vlasti. Ali Isus, on je došao reći da sotona
laže, on je pao pod bičevima i pljuvačkom da pokaže ljudima kako izgleda
utjelovljeni Bog, da ne postavljaju pred sebe sotonina mjerila, nego da
shvate da u duhu trebaju biti vjerni svojoj naravi, i ne dati da ih
pljuvačka i bič uvjere da su samo ljudi, da su samo prah.

-- 
http://www.danijel.org/