Zli_Zec wrote:
>> E sad, kad imaš klinca koji je već izvorno pod takvim pritiskom 
>> da se išao ubiti 
>> jer se to više nije dalo trpjeti, 
> 
> Zašto nisi išao ubiti *njih* ? 

O, to mi je bila prva ideja, zapravo. Tako sam ih htio ubiti da bi mi se
kurac digo kad bi mislio o tome, užasno dugo su mi radili totalna
sranja. Ali ja sam ti jako promišljen tip koji praktički nikad ne
postupa impulzivno, nego gledam dugoročne posljedice postupaka. OK, ja
njih poubijam, prijavim se policiji, stave me u zatvor na minimalno 5
godina, nakon toga sam u situaciji da nisam završio gimnaziju, ne mogu
upisati faks, i nemam love, ali sam zato proveo 5 godina s delikventima
koji su me naučili krasti i tući se. Wow, excellent career move.

Druga opcija, ubit njih i sebe, njih iz osvete i kazne za zlo koje su mi
radili a sebe zbog nedostatka druge opcije. Zamisli da se nakon smrti
nađemo na istom mjestu. Nije dobar potez ako nekoga mrziš i želiš ga se
riješiti. Odbačena opcija.

Imao sam ti ja i treću opciju, napraviti nekakav tehnološki proboj iz
kojega bih na temelju patenata dobio dovoljno novaca da se maknem od
staraca i odem svojim putem, ali to nije bilo realistično, naprosto još
nisam imao dovoljno znanja za takvo nešto, što mi je bilo i jasno iako
sam bježao u fantazije na temu kako ću napraviti nešto cool i time
riješiti problem. Sačuvao sam si psihičko zdravlje tako što sam se skroz
apsorbirao u takve stvari, ukopao sam se u knjige, kompjutore, različite
misaone eksperimente, ideje i fantazije i na takav se način micao iz
fizičke stvarnosti koju su kreirali iskvareni, podli, zlonamjerni i
nasilni gadovi.

> Nikad mi nisu bili jasni ovi Hrvati
> koji kad ih netko drugi tlači, idu ubijati - sebe !
> Tako i ovi 'hrvacki branitelji', recimo... sebe pale benzinom
> ili dižu u zrak...!  Jedan je tako učinio u kući do moje :-)

Ja ti to gledam po principu kraljica jede lovca, konj jede kraljicu,
šah-mat. Ne vučeš potez koji za rezultat ima kompletno usranu situaciju
iz koje ne možeš anticipirati izlaz.

>> još mu na to dodaš da se nije uspio ubiti ali
>> zato je završio u gadnom fizičkom stanju pa ga malo jebe sve od disanja
>> do gutanja, sagledava stanje bez ikakve perspektive da se ikad izvadi iz
>> govana, i dakle u tom stanju njega psihijatri promatraju da vide jesu li
>> roditelji dali korektan izvještaj. Pazi, ako netko ima prometnu nesreću
>> bit će psihički razjeban nakon nje, a kamo li ovo. Dakle stvar je
>> smišljena tako da nema jebene teorije da bilo tko dokaže da je normalan
>> u tim uvjetima, a psihijatri za to vrijeme štancaju dijagnoze ko
>> blesavi, kaj god veliš ili ne veliš im je dijagnoza. Gorih šatlatana i
>> idiota u životu nisam vidio, ja ne znam tko je tim budalama dao diplome
> 
> Jesu to bili u Vrapču ili u Popovači, baš me zanima ?

Oboje.

> Ne, ne bi. Ponavljam : ako se već ubija, meni je daleko normalnije
> ubiti tlačitelja nego sebe.

Naravno da ćeš ga ubiti ako to vodi u bolju situaciju. Meni je
samoubojstvo daleko bolja opcija od kombinacije zatvora i
besperspektivnog života. Da sam bio prosječni bedak koji se zadovoljava
malim stvarima, onda bi mi to možda bilo realistična opcija - ubiješ ih
i odležiš, a onda se nekako snalaziš na sitno, ali ja sam uvijek
razmišljao o velikim stvarima i takvo nešto bi mi bilo grozno preko
svake mjere.

Ali treba imati u vidu da ja tu prepričavam svoja ondašnja razmišljanja,
ali na današnji način i iz sadašnje perspektive; tada meni te ideje nisu
bile ovako jasne, budući da sam bio pod konstantnim velikim pritiskom i
vrlo malo dobra sam iskusio u toj fazi života, pa sam više živio u
knjigama nego u fizičkoj stvarnosti. To je između ostalog razlog zašto
sam ja svojedobno bio slab na Felixa: vidio sam ga kao tu verziju sebe
iz prošlosti, kojoj sam pokušao pomoći svojim iskustvom i znanjem.
Isto tako treba imati u vidu da je ovo sve teško pojednostavljenje, ne
možeš godine intenzivnog razmišljanja i tone ideja koje se prepliću
svesti na par rečenica a da to ima smisla, tako da moram raditi
selekciju koja zapravo stvara jako redukcionistički dojam o svemu tome.
Ali ono što je preživjelo to doba je bila moja želja da pomognem drugima
koji se nalaze u takvoj situaciji, da se ne moraju sami probijati. Meni
nitko nije pomogao, nisam imao nikoga, nisam znao gdje gledati, gdje
tražiti, u kojem smjeru razmišljati, apsolutno sve sam morao sam, morao
sam učiti na greškama, često opasnim greškama, sve sam ustanovljavao
eksperimentalno. Ja sam uvijek bio znanstvenik, kombinacija programera i
fizičara, s vrlo egzaktnim, dalekosežnim logičnim razmišljanjem, koje
sam kasnije primjenio na područje duhovnosti, kad sam počeo istraživati
u tom smjeru. Zbog toga su moji idejni koncepti tako dobro razrađeni i
tako lišeni svega onoga čime vrvi "duhovna scena". Ja tražim aktivni
sastojak, razlog zašto radi ono što radi, i zašto ne radi ono što ne
radi. Pokušavam shvatiti principe, stvari koje se ne vide na prvi
pogled, stvari koje se ne daju dokučiti ni percepcijom nego samo
razmišljanjem na temelju stotina fragmenata percepcije, i greške u svemu
tome doživljavam kao bilo koji znanstvenik-eksperimentator, a ne kao
duhovnjak. Duhovnjaci nisu fault-tolerant, oni naprave grešku i crknu na
njoj. Znanstvenik nauči isto iz greške i iz uspjeha, i ne pravi između
te dvije stvari veliku razliku. Nije bitno koji rezultat dobiješ, bitno
je što si naučio. Nije bitno potvrđuje li rezultat teoriju ili je obara,
bitno je da se ide naprijed, makar kroz destrukciju. Dakle moje
razmišljanje je tipično za znanstvenika ali apsolutno netipično za
duhovnjaka, jer duhovnjaci traže sigurnost, traže zatvoreni reducirani
svijet snova u koji će se sakriti od stvarnosti i živjeti u bajkama.
Moje "jednadžbe" rijetko imaju samo jedno rješenje.

>> Doslovno mi je psihijatrica rekla da
>> razmišlja kako bi moje starce pospremila u ludaru ali nema pravnih
>> osnova a sama dijagnoza nije dovoljna da nekoga zatvoriš.
> 
> Ne, nije. Potreban je da čovjek sam pristane na hospitalizaciju.

Osim ako se radi o ugrožavanju okoline, u kojem slučaju te
hospitaliziraju po sudskom nalogu.

>> Ali to sam ja, netko drugi nikad ne bi uspio objasniti stvar jer bi
>> pukao pod pritiskom već na početku, vidio sam takvih slomljenih ljudi
>> koliko hoćeš. Budu koliko-toliko normalni kad ih netko pospremi u
>> ludnicu, sve je protiv njih, ne uspijevaju nikome ništa objasniti, i od
>> očaja padnu u depresiju, predaju se i polude. 
> 
> Da. A da ne spominjemo *političke* zatvorenike na psihijatriji,
> čega je nekad isto bilo dosta.

Vidio sam ih tamo par komada koji su unutra još od hrvatskog proljeća.
Jednog su rehabilitirali. Jednoga su na golom otoku tako sjebali
batinama i elektrošokovima da su ga reducirali na debila pa sad ne možeš
s njim drugo nego ga držati u ludnici. Sjebali su mu mozak tako da samo
slini i budno sanja. Navodno je udario policajca pa su ga malo, jelte...

>> "onih koji su bili u ludnici", jer tako ostali
>> ojačavaju svoju ideju da se to njima nikada ne bi moglo desiti, a ta
>> reakcija je vrlo slična psihozi traženja unutarnjih neprijatelja u
>> totalitarnim sustavima, gdje svi traže unutarnje neprijatelje i prema
>> njima se ponašaju bez ikakvog suosjećanja i milosti, 
> 
> Kao prema našem *Radenku* koji je hospitaliziran kao politički
> prijestupnik u doba diktature Krivoustog.

Jesi ti vidio Radenka uživo?

-- 
http://www.danijel.org/