Branimir Maksimovic wrote:
> On Feb 18, 9:32 pm, Danijel Turina  wrote:
> 
> Recimo
>> dokaz da je papa Ratzinger dobar je taj što ga sva bagra mrzi i
>> spletkare protiv njega. Da ga bagra voli, to bi značilo da ništa ne
>> valja, jer onaj tko valja mora ugrožavati bagru.
>>
> 
> JEdno pitanje? Da li papa zaista veruje da je nepogresiv?

Ne. To s nepogrešivošću pape je logički instrument kojemu su morali
pribjeći u srednjem vijeku da bi teološki osigurali učenje o
nepogrešivosti i božanskoj utemeljenosti crkvenog nauka. Teorija veli da
Duh Sveti vodi crkvu i kroz nju objavljuje spasonosni nauk u skladu s
duhom vremena, a kad papa koji je na čelu crkve iznosi nauk o vjeri i
moralu, on tada ne djeluje kao pogrešivi čovjek nego kao instrument Duha
Svetoga.

Alternativa bi bila prihvaćanje statičnosti objave, u smislu da je Bog
par tisuća godina Židovima objavljivao stvari kroz različite biblijske
knjige, i cijeli taj proces je naglo prestao definiranjem biblijskog
kanona. Dakle dogma o nepogrešivosti pape je zapravo dogma o božanskoj
nadahnutosti i utemeljenosti crkvenog nauka, odnosno o proročkoj
funkciji crkve.

Naravno, ta dogma ima ozbiljan problem, a to je da pokušava
formalizirati ulogu Duha Svetoga kroz crkvenu hijerarhiju, a Isus je
jasno rekao da je Duh kao vjetar, koji ide kamo hoće. Crkvena
hijerarhija ne može prejudicirati djelovanje Duha Svetoga, pa njime može
biti nadahnut netko potpuno izvan crkve, a papa u tom smislu može biti
prazan. Uostalom kad pogledamo svece mistike, ne mogu se sjetiti da je
ijedan od njih bio papa. Osnivači crkvenih redova također. Dakle
jednostavna logika govori da ako crkva kao takva i ima proročku ulogu,
fiksno prejudicirati takvu ulogu za papu predstavlja svojevrsni hubris,
a i logički gledano već odavno katolički teolozi imaju problema s tom
dogmom, zbog koje kad jedan papa napravi teološku pogrešku, crkva mora
do kraja vječnosti ustrajati u toj pogrešci.

> Ortodoksni katolicizam i RimoKatolicizam se razlikuju u par stavki,
> koje su teoloske prirode inace tedve Crkve su prakticno iste.

U osnovi da, razlikuju se po par kulturoloških elemenata koji su
odlikovali istočno i zapadno rimsko carstvo, a i pokupili su različite
narodne praznovjerice na razini vjerskih običaja; teologija je AFAIK
gotovo identična.

Ono što Ratzinger radi, a malo ljudi razumije, jest konsolidacija unutar
crkve. On je shvatio da ugađanje različitim neprijateljima crkve ne vodi
nikamo, jer oni nikad neće prestati tražiti različite reforme u crkvi, a
cilj im je pretvoriti crkvu u instituciju liberalne demokracije i
ateizma. On je potiho rekao "dosta" toj praksi, i bavi se time da crkvi
vrati njen vlastiti identitet, pokušavajući probleme crkve podijeliti na
dvije razine: raskoli unutar crkve, i raskol između crkve i ostatka
svijeta. On zna da je raskol između crkve i ostatka svijeta neizlječiv,
jer sve dok je sotone kao Božjeg protivnika, on će svoju vojsku slati na
crkvu i tu nema mira, crkva se ne može pomiriti sa svijetom koji je u
vlasti vraga jer takav svijet od crkve traži odbacivanje Boga i istine,
taj svijet želi relativizaciju svega, želi da crkva prestane sebe
ozbiljno shvaćati, kako to formuliraju naši ovdašnji sotonini vojnici s
newsa. Kad crkva sebe prestane ozbiljno shvaćati, to je njen kraj, ona
je izgubila i bit i istinu. Zbog toga Ratzinger poduzima korake u
suprotnom smjeru, u smjeru toga da crkva sebe shvaća bitno ozbiljnije
nego ikad. S druge strane, raskole unutar crkve pokušava iscijeliti,
recimo sad je reintegrirao Lefebvreove tradicionaliste koji hoće služiti
misu na latinskom i ne prihvaćaju II vatikanski koncil, koji je zapravo
jedno veliko leglo problema i jasno je zašto ga ne prihvaćaju. S druge
strane se Ratzinger želi približiti pravoslavcima, jer s pravom smatra
da između njih i katolika nema bitnih teoloških razlika. Što se
protestanata tiče, mislim da se njima nije previše bavio ali ako bih
morao anticipirati njegov stav, on će biti svojevrsni dosljedni
kompromis - afirmirat će ulogu Biblije u teologiji crkve, i tako se
približiti protestantima, ali će im jasno reći da je katolička teologija
ispravna, da njihovo poricanje tradicije znači poricanje kontinuiteta
Božje objave, i da oni moraju prihvatiti te činjenice i vratiti se u
okrilje crkve. U pregovorima s pravoslavcima će biti spreman odbaciti
filioque i, vjerojatno, nauk o nepogrešivosti pape, kojeg će zamijeniti
nekom enciklikom o učiteljskoj naravi crkve (vjerojatno će se zvati
"unus spiritus" :), pravoslavci bi trebali priznati papinski primat, a
za uzvrat će vjerojatno katolici usvojiti neke pravoslavne elemente,
recimo pravoslavni koncept katekumenata mi izgleda bitno autentičnije i
bliže onome što je postojalo u doba Augustina, nego ovome što imamo
danas, dakle neki elementi prakse su bolji kod pravoslavaca i vjerojatno
će biti usvojeni.

S druge strane, ima puno tvrdih glava i među pravoslavcima i među
katolicima, i teško da će tu biti bitnih pomaka.

-- 
http://www.danijel.org/