Renata Skoro wrote:
> 
> To je bio Felix... uh. :(((((
> Drugo je kad čuješ da je netko bio prije ovakav ili onakav, a drugo kad
> osjetiš to što je bio, a što je sad. Totalna zbunjenost u meni, jer ne
> znam prema kome sam osjetila divljenje kad sam čitala ove stare Felixove
> poruke.

E, ta fascinacija njime otprije (jer sad više ni Bakiju nije u stanju
fascinirati) je razlog (prije svega kao percipirani fenomen) zašto se ja
još uvijek njime bavim, iako očigledno ima manje moždanih stanica nego
rukometna ekipa igrača. Pričao sam u prošloj poruci kako to meni
izgleda, pa da se ne ponavljam; uglavnom, on radi s arhetipskim slikama
i od njih plete uspavanke. Prije je bio daleko vještiji, a sad to više
izgleda kao karikatura, budući da se skroz degradirao.

On smatra da ja mislim da je prijašnji Felix bio super i na putu prema
Bogu, a onda je napravio sranje i otpao, pa zato inverziju te ideje
ponavlja kao papagaj, dakle da je postojao dobri Danijel prije i zli
Danijel sada.

U stvarnosti, Felix nikad nije valjao ništa. Sve što je ikad "valjalo"
na Felixu "valjalo" je na isti način na koji "valja" mamac na udici, ili
kuća od čokolade kojom vještica mami zalutaju djecu da joj budu ručak.
To su sve Sanat Kumarine fikcije, snovi, uspavanke i, u osnovi,
pizdarije. Niti je Bog ono što si Felix zamišlja, niti je duhovnost ono
što si on zamišlja, niti je učitelj ono što si zamišlja, ukratko on
pojma nema o ničemu ali jako vjeruje u djetinjastu iluziju kojom je
natopljen svijet. Tu naravno govorimo o verziji Felixa koja je napisala
poruke koje su ti dobre.

Felix u astralu ima jako razrađeno kazalište u kojem se odvija
komplicirana predstava s učiteljima, Putem, Bogom, crvenim i žutim
kapama s duhovnog tibeta, djetinjastim idejama o spletkama i načinu na
koji se ponašaju "crni magovi", djetinjastim idejama o tome kako "bijeli
magovi" pobjeđuju "crne magove", sve to skupa je svijet mašte, ali ne u
smislu da ne postoji nego u smislu da postoji kao umjetno stvoreni
entitet, nešto kao film, u kojem postoji hrpa stvari koje ne postoje u
stvarnosti.

> Gadna je stvar biti svjedok takve nečije degradacije, radi te osobe i
> radi sebe samog. 

Ja bih rekao da se tu ne radi o slučajnom rezultatu, u smislu da je bilo
pismo-glava hoće li se sjebati ili prosvijetliti, nego o proizvodu
jednog smjera evolucije, evolucije kakvu promiče Sanat Kumar. Ovdje je
samo stvar ubrzana, kao kad gledaš nečiji proces starenja ubrzan na par
sekundi. Felix zapravo nije imao mogućnost završiti drugačije, zato što
sav taj njegov unutarnji svijet, u koji toliko vjeruje, u koji je
projicirao čitavu svoju svijest, zapravo radi protiv spoznaje stvarnosti
čitavom svojom inercijom. Ono zbog čega je Felix ljudima bio fascinantan
upravo je sam razlog njegove propasti. Da bi se probudio u stvarnosti,
on bi morao prvo diskreirati čitav taj astralni cirkus, preživjeti
suočavanje s traumom koja je izvorno dovela do toga da se povuče u
svijet snova, i osjetiti višu stvarnost koja funkcionira na način koji
je njemu potpuno nepoznat, budući da nije razvijao duhovne organe i
instrumente za njeno procesiranje. On se zna snalaziti u svojem
fiktivnom svijetu, otprilike kao čovjek koji se zna snalaziti u svijetu
Castanedinih knjiga, i zna svaku sitnicu napamet, i u glavi ima sve to
tako živo da osjeća da je on zapravo Carlos kojemu Don Juan objašnjava
stvari, ali svijet iz Castanedinih knjiga se bitno razlikuje od načina
na koji stvari stvarno funkcioniraju. Postoje ljudi koji na sličan način
žive u Star Trek serijalima, u Tolkienovim knjigama, u svijetu Harry
Pottera, ili u Hara Krišna panteonu.

Meni je Felix bio fascinantan iz malo drugačijih razloga nego, recimo,
Klepcu. Za početak, jedan od načina na koji ja eksperimentalno
ustanovljavam koja linija vodi u slijepu ulicu je taj da je odvedem u
ekstrem, a čini se da je Felix upravo ekstrem te linije, on je zreli i
konačni proizvod "evolucije" kakvu Sanat Kumara ovdje zagovara
milijunima godina. Cijeli taj koncept s anahatom, s ljudskošću, meni je
stran i ja ga gledam otprilike onako kako bi ga gledao vanzemaljac bez
hormona i genetskih uvjetovanosti koje ljudima neke stvari na takav
način uvjetuju da ih se nikad ne sagledava sa strane. Emulacije
duhovnosti koje koriste reproduktivne koncepte sisavaca, dakle Božanska
Majka, Bog Otac, to ti je meni kao da gledam kako se krave mole Velikoj
Kravi s Velikim Zlatnim Vimenom. Moji unutarnji koncepti više liče na
kristale od svijesti i spoznavanje bez imena i oblika; nikakvog traga
astrala tu nema, iako sam vrlo vješt u prenošenju viših ideja u astralne
strukture, što vjerojatno može impresionirati astralom opsjednute likove
poput Felixa. Dakle, meni je taj ljudski koncept "duhovnosti" bio
nepoznat i kao takav fascinantan, i nisam imao unaprijed stvorenu ideju
o tome da bi to bilo sranje, nego sam mislio da se tu vjerojatno radi o
nekoj paralelnoj stazi koja nekima leži, a meni recimo ne leži. Netko si
može Boga zamišljati u ulogama, npr. kao učitelja, kao oca ili majku,
ali meni je to stran koncept, meni je Bog okretanje svijesti od osjetila
prema unutarnjem prostoru u kojem se nalazi prisutnost, koja je po
defaultu ispod nekoliko velova koji su tamo namjerno, tako da je Božja
prisutnost uglavnom prigušena, a s ciljem da ne odvratim svijest potpuno
od tjelesnog nego da ovdje napravim ono što trebam napraviti prije nego
se povučem. Dakle ja to tako gledam, nema tu ni majki ni očeva ni krava
ni bikova, imaš svijest koja ima suptilne kvalitete u koje proničeš
dugotrajnim naslanjanjem pažnje i osjećanjem, nema slika, vizualizacija
i ostalih gluposti kakvima obiluje Sanat Kumarin multi level marketing.
Vizualizacije nastupaju kad pokušavam nekom drugome reći što sam to
shvatio i osjetio, a onda bedaci misle da je meni "netko gore" rekao
riječi koje sam ja prenio njima. Nitko meni nije rekao nikakve riječi,
nego su to stvari koje liče na ponore spoznaje, koja te ispuni i onda
znaš, ali ne znaš točno što, s tim da se ideje o "što" spontano
kristaliziraju u astralnom, pa onda i fizičkom tijelu na točkama prijelaza.

Dakle, to je način na koji ja mislim. Felix mi je bio fascinantan zato
što on radi na potpuno drugačiji način, ali način koji je main stream u
religioznim krugovima. Totalno je politički korektno imati ideje kakve
ima Felix, totalno je politički korektno gledati Boga kao oca i učitelja
u kojeg imaš povjerenja, totalno je politički korektno slušati glas
srca, totalno je politički korektno imati učitelja na Tibetu ili u
Indiji, koji te podučava raznim kušnjama, uglavnom u tišini. To se tako
fino parsa da ljudi to puše bez razmišljanja. Ja sam dugo proučavao taj
smjer duhovnosti smatrajući da tu sigurno ima nečega što meni promiče,
smatrao sam da je to vjerojatno legitimni smjer razvoja, pogotovo s
obzirom da ga Sanat Kumara tako intenzivno gura. I što sam na kraju
shvatio? Da je to jedno veliko sranje. To nije nikakva duhovnost, nije
nikakav smjer, nema nikakve vrijednosti i predstavlja samo san, tlapnju,
fikciju i put u smjeru ovoga što je Felix sada, karikaturu budale koja
konstantno laže sebi i drugima, i čiji dinamički kreirani ugodni svijet
snova izgleda kao kompletno ludilo, što i jest. Problem je što ljudi ne
žele ni čuti za duhovnost koja nije svediva na tu vrstu ludila i
fikcije, zbog čega svi zapravo toliko pizde na mene - oni zapravo žele
upravo taj Sanat Kumarin smjer, oni slušaju glas svoga pastira i opijeni
idu putem lemminga, u čemu ja ne vidim ništa loše. Propast zastranjenja
je pozitivan.

-- 
http://www.danijel.org/