Petar Stanojevic wrote:
> In article , NAME@danijel.org says...
>> Opisi iz budističkih tekstova su slični tome. Jedina razlika je to što
>> hinduistički pakao traje neki iznos vremena, a kršćanski je trajno
>> stanje. Budistički pakao je u većini stvari isti kao hinduistički, s tom
>> razlikom što budistička teorija ne poznaje vječnu dušu, tako da je
>> potpuna propast u paklu moguća. Naime "duša" u budizmu je zapravo
>> kompleksna energetska struktura, načinjena od astralne i ostalih
>> supstancija, ili kako oni to vole reći od karmičkih momenata, i moguće
>> je pucanje kohezivnih elemenata uslijed čega dolazi do dezintegracije
>> takve "duše" na manje, rudimentarnije elemente, pa se ono što je nekad
>> bilo inkarnirano u čovjeku može inkarnirati kao, recimo, nekoliko
>> životinja i biljaka. Isto tako, porastom kohezivnih elemenata dobrote
>> (metta) moguće je spajanje više struktura u jednu, kompleksniju, čime
>> više nižih duša može postati jedna viša, veća.
> 
> Ako zanemarimo religijske razlike, koja bi teorija bila najispravnija ? 

Ne smatram da je ijedna od tradicionalnih teorija posve ispravna, mislim
da je stvarnost toliko složena da mi tradicionalne priče u usporedbi s
tim izgledaju kao pojednostavljene priče za malu djecu. Ja sam fizičar,
ja razmišljam u vektorima, skalarima, intervalima, skupovima i
funkcijama. Dakle sila, iznos, smjer, protusila, kolizija, rezultantne
sile, vrtlozi, teorija kaosa... Moje stvarne teorije bi više ličile na
formule nego na poučne priče, i podnose daleko više prividnih
kontradikcija od pojednostavljenja prikladnih za uspavanke.

> Jednostavno mi nema smisla da svi umrli(iz pakla) dolaze ponovno 
> reinkarnirani kroz beskonacni ciklus dok ne postignu oslobodjenje, jer 
> to podrazumijeva neku vrstu oprosta grijeha bez obzira na njegovu 
> tezinu. Stoga, pakao budizma i hinduizma izgleda trivijalno u usporedbi 
> sa trajnim krscanskim paklom gdje druga prilika ne postoji. 

Možeš krajnji stupanj duhovnog raspada u paklu, koji postoji u budizmu,
doživljavati kao kršćanski pakao, a prolazni boravak u paklu kao
kršćansko čistilište.

U osnovi, recimo da duša u sebi ima određenu količinu kohezivnih,
pozitivnih elemenata koji su Božanski, i protivni niskostima i kaosu.
Kad se odlukama i izborima ti pozitivni elementi oslabe, oni mogu
popustiti djelomično ili potpuno. Djelomično popuštanje znači pad pod
utjecaj niskosti i zla, i kao takvo pakleni oblik egzistencije u kojem
dušu razdiru grijesi i unutarnja tjeskoba koja je gora od fizičkih
bolova. Potpuno popuštanje pozitivnih elemenata i potpuni izbor za zlo
znači smrt duše u agoniji ludila, gdje se nakon smrti ono što je bila
duša nastavi raspadati do potpunog kaosa, jer je tragedija te vrste
propasti u tome da osoba obuzeta grijehom uvijek i s velikom strašću
odbacuje upravo ono dobro koje je povezano s njenim višim, božanskim
elementima, tako da nema mira dok ih sve ne izreže iz sebe. Kad dođe čas
potpune propasti, takva duša nema više u sebi ništa vječno ni stvarno,
samo ludilo, iluziju, halucinacije, pakost, gnjusnost i sebično,
otrovno, pokvareno zlo. Tu nema ni iskupljenja, ni očišćenja kajanjem,
jer te mogućnosti postoje dok postoji ljepota koja bi se pokajala zbog
ružnog, dok postoji ljubav prema vrlini koja bi se pokajala zbog
grijeha. Kad postoji samo čvrsta jezgra grijeha koji se kaje zbog
vrline, tada je propast zajamčena.

-- 
http://www.danijel.org/