voda wrote:
> To je sve lijepo, nisi znao. Bio si jadan zaveden, ali zato sada znas i u 
> tom znanju ovdje pises kao da je ranije pisao netko drugi, a ne ti, jer ti 
> ne razumijes zasto te se podsjeca na prijasnja pisanja (proljetna, recimo). 
> _Bas sada_ (odnosi se na neodredjeno razdoblje krace od 2 mj) si shvatio, 
> ali ta radnja ti je u toj mjeri angazirala svijest da u nju (opet) ne moze 
> doprijeti nista drugo. Sljepoca ranije, sljepoca sada, samo druga filmska 
> vrpca...(?) 

Pizda je bio i ostao. Uvijek je bio prevelika kukavica da bi napravio
bilo kakav iskorak, previše apatičan da bi fokusirano nastojao, previše
samoljubiv da bi stvarno prihvatio autoritet učitelja i slušao, i onda
je ta pizdunska sranja potiho racionalizirao, ali je zbog svega imao
osjećaj krivnje, kojeg krivo prikazuje kao osjećaj dužnosti. Sad bi se
"oslobodio okova" koje na njega postavlja osjećaj krivnje, pa bi me
spalio kao fašnika misleći da će tako doživjeti katarzu.

Cijelo razdoblje u kojem sam ja njega pokušao učiti se svodi na "šiljke"
kad bih ga "napucao", i u tom stanju bi osjećao entuzijazam,
oduševljenje i mogao bi dotaknuti neke stvari, i velika razdoblja
bezvoljnosti, apatije, depresije i općenito šuge, što su njegova
prirodna i normalna stanja, jer je to lik koji cijeli život ne zna što
bi sa sobom počeo, vuče se okolo ko magla po šugavom brdu.

Stvarni razlog zašto se on i njegova mama nisu javljali godinama je taj
što su shvatili da ne žele učiti ono čemu ih ja podučavam. Ja sam ih
pokušao podučiti odlučnosti, fokusu, jasnoći svijesti i namjere, i prije
svega vjeri, hrabrosti i predanosti, ali to su stvorenja navika,
konformizma, udobnosti, oni ne bi živjeli na oštrici, ne bi bacili sve
što imaju zato što je to što imaju njima zapravo super, nisu u poziciji
da nešto s one strane zavjese toliko cijene da bi cijeli svijet bacili
kao mrtvi teret samo da to mogu dotaknuti. Njima je svijet super, to su
ti stvorovi koji idu na koncerte i izložbe, koji se intelektualno i
kulturno uzdižu, idu na tenis s ostalim uglednicima iz svog mjesta,
ukratko dobro stojeća ekipa, ne bi oni sjedili na kiši u blatu pred
ašramom moleći učitelja da ih primi jer osim njega nemaju ničeg drugog,
to su salonske pizde. I onda kad te i takve salonske pizde ne postignu
ništa u yogi, posežu za svjetovnim psihologizacijama, racionalizacijama,
samoopravdanjima i, prije svega, čistim lažima, lažnoj verziji prošlosti
smišljenoj u funkciji njihovog opravdanja, u kojoj su sve stvari
invertirane a oni od lijenih, nesposobnih vampira postaju plemenite,
nesebične žrtve vampira. Ono što oni ne razumiju je da ja njih već dulje
vrijeme toliko dobro poznam i toliko ih prezirem da se taj prezir nije
bitno uvećao sad kad su se otvoreno pokazali kao izdajnici. Odavno ja
znam kakvi su oni, i odavno ja ne polažem nikakve nade u njih. Ja sam s
njima ozbiljno radio negdje do 1999. kad sam vidio da od njih neće biti
ništa, i kad bih se dezinkarnirao da se nije pojavila Romana, kao pravi
učenik. Za ove sam smislio nekakav polagani režim s blažim testovima, a
i na tome su uspjeli pasti.

Ono što je s tom ekipom posebno iritantno je njihova umišljenost i
napuhanost. Oni su se cijelo vrijeme ponašali kao da su sa mnom ovce
pasli, kao da smo si tu negdje, i strašno bi se uvrijedili kad bi se ja
postavio po principu da sam ja tu učitelj i da me oni imaju slušati, a
ako neće tamo su vrata. Ja ne znm koji kurac su oni očekivali, da će
malo oni podučavati mene, malo ja njih, a onda ćemo svi igrati quake
arenu u mreži?

Uglavnom, nije da ja nisam pisao o njemu i sličnima, samo što je ovo sad
jedinstvena prilika da se vidi na koga sam točno mislio, da se tu ne
radi o apstrakciji. Evo, da ovdje citiram dio članka koji sam o svojem
iskustvu s njima napisao prije dosta godina:

====
...Prije svojih desetak godina, živio sam u vrlo zanimljivoj zabludi,
koja bi se dala opisati kao vjerovanje da svi ljudi, ili barem većina,
zapravo žele isto što i ja, i da se međusobno razlikuju jedino po
sposobnostima, znanju i sličnim sporednim stvarima na koje je moguće
pozitivno utjecati yogom. Iz yoge će proizaći iskustvo, znanje i
sposobnosti -- u to sam se osobno uvjerio praksom. Ako svima koji mi
priđu makar s malo želje za ikakvim napretkom prenesem svoje tehničko
znanje yoge, oni će praksom u vrlo kratkom vremenu, ne duljem od godinu
dana, moći reproducirati moja postignuća. Teorija, dakle, glasi da svi
na ovaj ili onaj način žele brahman, te teže ka sat-ćit-ananda, ali
nesavršeno i u neznanju, zbog čega upadaju u nevolje i pate. Ako im
dadem znanje i sredstva, savršeno će se usmjeriti ka savršenom cilju i
postići savršenstvo. Blažene li i ugodne zablude. U retrospektivi, ne
mogu se načuditi naivnosti tog svojeg razmišljanja. Zbog tog
razmišljanja i te naivnosti, napisao sam sedam knjiga, radio sa velikim
brojem ljudi pokušavajući prenijeti svoje znanje, trpio svakakve
teškoće, poniženja i slična zla, a s bijednim rezultatima. Nemojte
misliti da svo to vrijeme nisam preispitivao svoje osnovne postavke --
jesam. U teoriji, meni je uvijek bilo jasno da je yoga napredna
disciplina koju je na ispravan način u stanju primjeniti samo osoba
iznimne duhovne zrelosti. Problem je bio u obojenosti mojeg gledanja.
Znate one fore iz New Age kavanske psihologije -- svetac svuda vidi
svece, grešnik svuda vidi grešnike? E, pa nekako sam smatrao da sam ipak
pametniji od toga i da sam u stanju nadići takve koloracije perspektive,
ali bojim se da nisam bio. Nije da nisam pokušao -- imam metode kojima
filtriram neke krive sojeve ljudi.

Problem je u tome što sam ja uvijek naivno pretpostavljao da svatko, tko
mi priđe s entuzijazmom i željom za napretkom, predstavlja potencijalnog
yogina. Dakako, meni je uvijek bilo jasno da su takvima pobude miješane
i da tu ima svega i svačega, ali pretpostavljao sam da postoji
dominantna linija želje za oslobođenjem koja je kolorirana (odnosno,
zaprljana) nižim željama, te da će se početkom yogijske prakse stvari
razbistriti, niže koloracije će biti uklonjene, a preostat će linija
transcendencije, pojačana yogijskom praksom.

Malo sutra. Istina, nadišao sam onaj oblik površnosti zbog kojeg bih sve
gledao kao svece, ali bilo bi dovoljno da mi bilo kakva idiotska svinja
priđe s bilo kakvom mjerom pozitivnog stava, pa da povjerujem da je tome
uzrok njegova skrivena želja za Bogom i savršenstvom, koju samo treba
malo ispolirati i pojačati, i eto od njega sveca za par mjeseci. Koja
sam ja budala, to je nešto neviđeno. Naprosto, ja želim vjerovati da sam
okružen potencijalnim svecima, i po potrebi sebe obmanjujem kako bih
unatoč iskustvu i uvidu ostao u tom uvjerenju. To ponekad poprima epske
dimenzije -- primjerice, neki takvi "kandidati za svece" su me znali
užasno povrijediti, izdati, ponižavati i raditi mi svakakve probleme, a
ja bih sve to pripisao zaprljanjima njihovog sustava koja ometaju želju
njihove duše za Bogom, i koja treba ukloniti yogom, pa će sve biti
dobro. Bilo bi mi pametnije da sam poslušao onu englesku izreku koja
veli da nije pametno svinju učiti pjevati -- samo gubiš vrijeme i
živciraš svinju. Točno je to bio slučaj; pokušavao sam hrpu bezveznjaka
naučiti užasno suptilnim stvarima, što je za rezultat imalo jedino
različita iskrenja u njihovom astralu, u smislu kompleksa i frustracija,
ali nikakve zbiljske reakcije tu nije bilo, u smislu buđenja nekakve
više svijesti duše koja bi onda nadvladala niskosti. Realno govoreći, ti
ljudi su meni prišli zato što im je bilo fino -- dopalo im se moje
energetsko polje, isto kao što se mački dopadne blizina peći. Ali, ja
sam takvu reakciju krivo protumačio kao želju duše za savršenstvom, dok
se u stvari radilo o želji mladunca neke vrste sisavca da mu mama da
sisu. Sisa je dobra, iz nje ide toplo mlijeko, oko nje je toplo krzno,
sigurnost, dobro, zadovoljan. Mama voli i da sisu, sve u redu sa
svijetom. To je otprilike emotivni doseg čitave te hrpe "učenika", koje
sam ja pokušao naučiti visokim istinama, i prenijeti im iskustvo
stvarnosti višeg reda. To je naprosto neizvedivo. Oni su se naprosto
htjeli motati u mojem energetskom polju jer im je tamo dobro, a kad bih
im ja pokušao prenijeti nešto od znanja potrebnog za razvijanje vlastite
snage i veličine, reakcija bi najčešće bila na razini djeteta čija mama
nije zadovoljna njime. Naravno, tu postoje iznimke, ljudi koji su
stvarno nekog vraga naučili, ali njih bi Štef iz pilane mogao  nabrojati
na prste jedne ruke. U međuvremenu, sva ta gamad me je ozbiljno
nagrizla. Daleko sam ja danas od onoga što sam bio prije sedam godina.
Doslovno su me zatukli, pojeli su mi energetske resurse, proživio sam
golemu količinu karmičkih transfera, uzrokovanih lakomislenošću,
bahatošću i samodopadnošću "učenika", koji su od mene dobivali energiju
i uvid, i dopuštali si raditi zla djela i ponašati se grešno, misleći
kako su iznad koncepta grijeha i karme. Dakako, većina svega toga je
dolazila meni na naplatu, barem do točke kad sam takvoga "učenika"
zgađen otjerao od sebe, i prepustio ga sudbini koja će pravedno
slijediti iz njegovih misli i postupaka. Naivnost te vrste nije jedina
pogreška koju sam napravio -- ima toga, na žalost, još. Možda najveća
pogreška s najtežim posljedicama je slijedila iz moje želje da ljudima
približim ono što bi im inače bilo nedostižno i nedohvatljivo. Zbog toga
sam se učinio dostupnim, pristupačnim. Igrao sam njihovu igru, po
njihovim pravilima, na njihovom igralištu, pokazujući povremeno nešto
više, što bi ih eventualno potaklo da se dignu. Na žalost, rezultat je
bio suprotan željenom -- naime, iz prisnosti se rađa prezir. Rezultat
moje dostupnosti nije bila zahvalnost, koja bi ih uzdigla, nego suprotni
osjećaji -- bahatost, jer su oni, "očito", toliko veliki i važni da se ja
trgam oko njih, ne bih li im nešto objasnio, i prezir, jer da išta
vrijedim, ne bih se motao tu među njima, nego radio nešto stvarno bitno,
negdje drugdje. Pokušao sam to neutralizirati, ali bez uspjeha, jer su
te ideje ukorijenjene preduboko, imaju temelj u osjećaju nevrijednosti
koji je tim ljudima temeljna egzistencijalna stvarnost. Ne možeš ti
nekome dati osjećaj vrijednosti, on ga mora sam izgraditi. Misliti da
taj osjećaj mogu ljudima ucijepiti tako što ću se prema njima ponašati
kao da su ga dostojni naivna je budalaština. Doista, ne znam odakle mi
te glupe ideje; vjerojatno se radi o zabludama kakve neizrečene kruže
okolo i svi ih podrazumijevaju, ne dovodeći ih u pitanje, jer je tako
naprosto ugodnije. Ugodnije je smatrati da većina ljudi samo čeka na
priliku da se uzdigne iznad niskosti; daleko ugodnije nego iz
promatranja svijeta izvući zaključke o tome što ljudi žele i što im je
zapravo bitno. Čista logika govori da promatranje ekonomije može dati
precizne podatke o vrijednosnim odnosima na svijetu -- prateći tokove
novca možemo vidjeti što je ljudima bitno. Najbogatije kompanije zapravo
daju logističku i infrastrukturnu podršku -- nafta, računala, potrošni
materijal i pokvarljivi strojevi, energetika, hrana, zabava (filmovi,
sport), razni poroci (kocka, droga, alkohol, cigarete, prostitucija). Od
svih bogatih kompanija, najbliže nekom obliku duhovne aktivnosti dolaze
one koje se bave informatikom, elektronikom i općenito visokom
tehnologijom, jer se tu ipak radi o nekakvoj pobjedi duha nad materijom,
i o nekom obliku profinjavanja materijalne egzistencije. Sve ostalo se
svodi na ugađanje slabostima, rastrošnost i poroke. Žalosna je to slika
svijeta, ali bojim se da je daleko realnija od bilo kakve idealističke,
koja bi umjesto stvarnosti odražavala nečije želje. Ljudi su tolike
budale, da su si dopustili sasvim devastirati svijet zagađenjem, posve
zanemarujući upozorenja, bez ikakve brige za budućnost udaljenu više od
pet godina. Razlog tome je što svi idu linijom manjeg otpora -- ugodnije
im je praviti se kako problem ne postoji, nego se suočiti s neugodnom
stvarnošću i mijenjati stvari. Svi će radije pričekati katastrofu, nego
poduzeti preventivne mjere. Dugoročno planiranje, očito, nije vrlina ove
civilizacije, a možda ni ljudske vrste kao takve. Uostalom, što možemo i
očekivati od vrste kojoj se omiljena zabava svodi na gledanje nekog
glupog sporta poput nogometa, i ispijanje pive? Dugoročno planiranje?
Razmišljanje? Ha ha. U svemu tome, ja se obično pitam što ja tu mogu
napraviti, koje mi opcije stoje na raspolaganju. To je sad dosta dobro
pitanje -- postavljam ga godinama, a projekcije mogućih akcija s vremenom
su se kretale u popriličnom rasponu. Jedna od stvari od kojih sam trajno
odustao je žrtvovanje vlastitih interesa radi drugih. To me je do sada
previše stajalo, cijena koju sam platio poprilično je neugodna, a ukupni
rezultati svega toga zanemarivi su u usporedbi. Druga stvar koju sam
odlučio promijeniti jest dostupnost, pristupačnost. Treća je plaćanje
tuđih računa -- iluzorno je očekivati da će netko naučiti trčati tako što
će mu netko drugi gurati invalidska kolica. Ako želite postati moćni,
učite se podnositi i nadvladavati teške nedaće. Ako su vam preteške,
očito niste neki materijal. Hoćete učiti? Nema frke, evo tu možete
kupiti knjige. Hoćete nešto više? Naučite yogu i vježbajte. Hoćete
nekoga da vas drži za rukicu i tješi vas? Odite si mami doma.
====

-- 
http://www.danijel.org/