Bozo Juretic wrote:
> Ana Katic wrote:
>> Pitanje je samo ako si skuzio odavno da je Danijel sadista bez kojeg
>> ti je bolje, zasto te odlazak od Njega jos uvijek tako boli?
> 
> Nije završio posao; nakon što je u svom umu ponizio Danijela, sad ga još
> mora ubiti. Tako ti gadovi razmišljaju. 

A ja, ako sam dobar isusek, odnosno fašnik, dat ću se razapeti, odnosno
spaliti na trgu u katarzičnom pražnjenju, kako bih platio za sva njihova
zlodjela i kako bi oni ponovo bili čisti, nevini i dobri. :)

Ali ja nisam isusek. Nisam ni fašnik. Ja nisam ovdje da bi oni osjećali
da su dobri i vrijedni. Njihovi grijesi su neotuđivo njihovi i nitko ih
ne može oprati, grijeh im je u definiciji biti, i sve dok oni ne
prestanu biti oni, bit će grešni. To nadilaženje sebe je razlog zašto
oni toliko cvile u svojim anahatičnim orgijama - ja sam ih tjerao da
nadiđu sebe, ergo oni nisu dovoljno dobri, nisam ih prihvaćao. Pa dobro
jutro da ih nisam prihvaćao, yoga je proces transformacije a ne
afirmacije. Yoga je chod. Nisam ih prihvaćao kao gusjenice, htio sam da
budu leptiri, a kad nisu htjeli potjerao sam ih bez milosti, odrezao sam
bolesno tkivo kako se bolest ne bi proširila.
Ja nisam jedan od anahatičnih new age "učitelja"; koristio sam anahatu
kao početak, kao nešto u što ljudi najprije urezoniraju, ali odmah bih
počeo vršiti pritisak prema gore, pokušavao sam ih dobiti da se što
prije maknu s anahate budući da sam iz svojeg iskustva znao kakve su
opasnosti tamo. Sva sila animalnosti, svi instinkti, sva životinjska
pravednost, sav ego trip, iluzije, fiktivno dobro utemeljeno u ugodnom,
sve je to definirano prije svega na anahati, koja je temeljna rezonantna
čakra ljudske vrste, i kao takva predstavlja najveću opasnost, jer teži
reducirati svaki napor prema transcendenciji na afirmaciju ljudskosti,
odnosno svjetovnih vezanosti. Na anahati postoji cijeli sustav
nadomjestaka za Boga koji služi samo tome da netko može biti totalno
apsorbiran u svjetovno a da svejedno ima za sebe dojam da je duhovan.
Dakle tu imamo posla s biološkim silama povezanim s astralnim silama, to
je ogroman čvor kojeg iznimno rijetki nadiđu. Problem s tim čvorom je
višestruk - između ostalog, najveći problem s njim je vrag, kojemu je to
centralna točka utjecaja na ljude. Naime anahata nema mudrosti, istine i
spoznaje, anahati je mudrost ono što ju voli, istina joj je ljubav, i to
ona biološka ljubav koju sisavci prepoznaju kao kombinacija
mama-voli-toplo-sigurno, to nije transcendentalna ljubav koja je
razotkrivanje istine i blaženstvo spoznaje više stvarnosti, to je ljubav
koja nema transcendentalnu komponentu, koja nema uzdižuću komponentu, i
koja hrani vezanosti i niskosti. Ukratko, da bih nekoga dignuo s te
razine ja sam koristio istovremeno afirmacije kroz taj čvor i uplitanje
visokih, uzdižućih elemenata kao kukavičjeg jajeta. Dakle istovremeno
bih pokušavao stabilizirati i smiriti taj truli "hoću-mama-voli" čvor, i
prasnuti ih nečim pravim odozgora, jer sam očekivao da će oni reagirati
kao ja na takve stvari, da će jurnuti prema tome isti čas kad osjete
najmanju mrvicu toga, mislio sam da je svima to jednako bitno. A kad
ono, boli njih kurac za to, njima je bilo super to što bih im
stabilizirao njihovu trulo-raspadajuću anahatu, a viši link ili ne bi
primjetili, ili im ne bi palo na pamet da išta poduzmu po tom pitanju.
Naravno, kad bih vidio da netko negativno reagira na takve stvari
naprosto bih ga odrezao i gotovo, postoje određeni indikatori koje ja
percipiram i u toj točki cijelu stvar treba prerezati, recimo tipičan
slučaj je kad si netko nađe totalno sjebanu osobu s kojom nešto zabrije,
koja ga veže za najniža stanja, afirmira najgore aspekte tog čvora, i
usidri se kroz to kako bi se osigurao da ga nikad ne mogu dići, osigura
se protiv transcendencije uzemljavanjem najnižih aspekata svoje
osobnosti uglavnom kroz osobu, a pomoću linka sa mnom misli održati mene
kao "vitaminski dodatak" za taj svoj mrak. Tu sam ja rezao link bez
milosti, kad bih vidio da mi namjerno pruža otpor. Iz njihove pozicije
to zvuči anahatično, oni su svi takvi puni ljubavi prema ovome ili onome
a ja sam ih mrtav hladan odrezao, ali iz moje pozicije oni su napravili
smrtni grijeh protiv Boga time što su usidrili i pojačali vezanosti,
koristili su energiju dobivenu od učitelja kako bi pružali aktivni otpor
njegovoj namjeri i vukli u suprotnom smjeru, ali tako da njega ne puste
nego da ga iskoriste za ojačavanje tog svojeg niskog svijeta. Nije baš
da ja nisam upozoravao, uglavnom sam bio jako eksplicitan u
upozorenjima, ali to su anahatične budale, oni bi ta upozorenja
zanemarili misleći "ma ne bi on mene nikad otpilio, on mene voli".
Cijela ta ekipa nije razumjela da ja ne volim njih, nego ono prema čemu
ih pokušavam usmjeriti, to su teški glupani. Uopće nisu slušali što im
govorim, i nikad se nisu potrudili naučiti nešto o tome kako ja razmišljam.

Ja cijelu stvar dijelim na "fazu 1" i "fazu 2". Faza 1 je kad s nekim
pokušam raditi na klasičan yogijski način, dakle iniciram ga, objasnim
mu hrpu stvari, očekujem da krene. Ako krene, to onda izgleda vrlo
kratko i brutalno s moćnim rezultatima. Ako ne krene, imam dvije opcije
- otpiliti ga jer se pokazalo da nije materijal za yogu, ili smisliti
alternativnu metodu poduke, za slučaj da mu je direktna energetika
previše apstraktna. Dugo sam smišljao fazu 2, zapravo do 1999. sam
isprobao sve metode iz klasične yogijske energetike s ovima, i tu je već
došlo do bitnog raslojavanja na dvije grupe, "Romana" i "ostali". Jedna
od ideja s kojima sam se poigravao između 1999. i 2004. je koncept
ašrama, dakle složiti stvar tako da se ti ljudi fokusiraju u yogijsku
praksu kroz cijeli život, a ne da mi cijelo vrijeme osciliraju između
svoje standardne, vezujuće kolotečine i mojeg utjecaja. Dakle teorija bi
bila da bi pod mojim stalnim utjecajem postigli bolje rezultate nego
ovako, da bi postojala veća šansa da se istrgnu i prešaltaju na drugu
vrstu energetike. Naravno, ja sam si mislio da to baš i ne bi
funkcioniralo zato što mi je elementarno opažanje govorilo da ovi svoje
probleme drže u definiciji svoje osobnosti, a vanjske probleme kreiraju
dinamički iz toga, pa bi od ašrama napravili ludnicu u vrlo kratkom
roku. To se i desilo kad su par njih došli na ideju da si skupa iznajme
kuću i tamo se presele. Rezultat je bio katastrofa, pojačali su sva
sranja eksponencijalno i zatrli svaki trag transcendencije; napravili su
totalni pakao zato što su njihove sebičnosti, samoljublja i želje za
uzemljavanjem svojih vezanosti našle sredstvo izraza, i to je dalo
eksperimentalni odgovor na pitanje ašrama.
Sljedeća ideja koju sam isprobao je bila neka vrsta karma yoge, i tu sam
dosta oklijevao, već 1999. je Ercegović ispucao par ideja na tu temu ali
sam ih odbacio jer sam vidio da nije vrijeme i anticipirao sam totalno
srane ako pokušam s nečim u tom smjeru, a osim toga njegove ideje su
bile loše, to je trebalo bolje napraviti. Nakon što je 2001-2002.
potrošena ideja ašrama i eksperimentalno je dala katastrofalne
rezultate, odlučio sam pokušati s ovim drugim, što sam polako smišljao
godinama. Naime, većina tih ljudi su bili nekakvi informatičari, njihove
vještine su sve tog profila. Teorija je glasila ovako: ako im spojim
yogijski pristup sa stvarima koje i inače vole raditi, fokusirat ću veći
dio njihovih elemenata ličnosti u dobrom smjeru, imat će manje "trzanja"
između različitih nepovezanih aspekata života, i povećat će se
vjerojatnost da im stvari "sjednu" na konkretnoj, životnoj razini, jer
sam vidio da su yogijski principi njima apstrakcija, to im nema veze sa
stvarnim životom. Druga stvar koja je bila kronični problem je
nedostatak obaveze, osjećaja dužnosti, osjećaja da nešto nije hobi nego
apsolutna nužnost, nešto što ti je bitnije napraviti nego disati. Sve
dok netko rad na svojim duhovnim stanjima doživljava kao fakultativnu
aktivnost, vjerojatnost uspjeha je nula. Duhovni razvoj mora biti
centralna stvar koja prožima sve aspekte života. Smišljao sam kako da to
isfuram a da izbjegnem standardne sektaške zamke; proučavao sam greške
koje su drugi učitelji radili, pokušavao shvatiti principe iza tih
grešaka, i modelirati nešto što će imati najmanji "koeficijent otpora".
Tako je nastala informatička firma, pokušaj da se riješi nekoliko
problema odjednom. Dakle iskoristio sam nekoliko ideja s kojima je došao
Ercegović, ali sam ih modificirao. On je imao ideju da te ljude
mobilizira kroz ono što je njemu padalo na pamet - prodavanje pretplata
za časopise, multi level marketing i takva sranja, ali ja sam imao
drugačije ideje. To su informatičari, ne možeš informatičare poslati da
kopaju krumpire i prodaju pastu za zube, to je besmisleno. Treba im dati
posla koji je na samoj probojnoj oštrici onoga što bi oni kao
informatičari težili postići. Treba im dati posla koji će ih kao
informatičare, unutar njihove struke, izvrgnuti pritisku ekvivalentnom
onom kakvom sam ih izvrgnuo unutar yogijske prakse. Dakle moraju raditi
ne ono što znaju, nego moraju naučiti i ono što ne znaju, moraju biti
bolji informatičari, raditi više, jače, dulje, teže stvari,
kompliciranije stvari, nadići svoja ograničenja, nadići informatiku kao
sigurno utočište u kojem samo radiš stvari koje već znaš i tako deset
godina. Kad unutar informatike nauče da se može mijenjati, da se može
učiti novo, napraviti drugačije, i kad to nauče kroz nešto toliko teško
da uključuje sve njihove resurse i sposobnosti, kad sve stave na oštricu
i naprave proboj, postoji visoka vjerojatnost da će shvatiti što je
zapravo yoga, što ja od njih očekujem u tom smislu.

I tu naravno nisam imao nikakve milosti. Tjerao sam vas sve skupa ko
vrag svoju mater. Očekivao sam da naučite stvari koje ne znate, da
radite ono što nikad niste radili, ali sam vam dao raditi stvari na koje
možete biti ponosni - network security, recimo, aide-snort sustav na
Carnetu, payment gateway, 3dsecure, IFX switch, Online OS. Većina tih
stvari su bile teški bleeding edge. To je bilo bojno polje na koje sam
vas stavio, i bez milosti sam vas izlagao pritiscima. Yoga nije sport za
pičkice, to nije anticelulitni stretching za babe. Yoga je krvava i
brutalna umjetnost djelovanja za ratnike. Držao sam vas pod takvim
pritiskom da vam konstantno curi krv, bez milosti. Iste principe
pritiska kojemu je za cilj lomljenje unutarnjeg otpora i dovođenja do
stanja olakšanja i mira u istodobnom munjevitom, transparentnom,
efikasnom radu pokušao sam postići i u drugim aspektima.

Dakle nije to bilo nešto što sam ja napravio olako i bez planiranja,
stvar sam planirao od 1999. i tek negdje 2003. sam ju stavio u pokret.
Tu negdje sam napravio i eksperiment s DYZ, zanimalo me što će se desiti
kad napravim religijsku organizaciju s pravim temeljima i failsafe
mehanizmima koji će spriječiti da se pretvori u sektu. Ispostavilo se da
to nema šanse raditi. Ljudi instinktivno pokušavaju od svega napraviti
sektu. Kad vide da ne mogu sektašiti, napuste to i odu drugdje. Zbog
toga stvar nije zaživjela, a komično je to da ju spominju uglavnom razni
trasheri koji misle da je to sekta. Sekta je uvijek bila drugdje, tamo
gdje su si ljudi dali oduška, našli se na kavi, uspostavljali međusobne
energetske linkove, afirmirali si instinktivne niže reakcije.

To je sve skupa mene puno koštalo, cijelo vrijeme sam morao paziti da
stvar ne ode k vragu, a zapravo je moj utjecaj na cijelu stvar bio
minimalan, budući da je cijela ta ekipa uvijek radila ono što se njima
htjelo raditi, ali tako da to izgleda kao da rade ono što sam im ja
rekao da rade. Tu sam naučio jako puno o mehanizmima koji od legitimnih
duhovnih pokreta naprave sektu. Fora je u tome da svi misle da sektu
proizvodi lažni učitelj-sektaš. U stvarnosti, sekta proizvodi sama sebe
a učitelja koristi samo kao povod vlastitog postojanja. Nije Hitler
napravio nacizam, nacizam je bio izraz intrinzičkog momenta tadašnjeg
zeitgeista, koji je proizveo i nacizam i Hitlera. Tamo gdje nije bilo
Hitlera proizveo je Mussolinija, tamo gdje nije bilo nacizma i fašizma
proizveo je totalitarni komunizam ili japanski militaristički
bushido-imperijalizam. Ovdje je razlika bila u tome što sam ja svjestan
onoga što se dešava, ja sam pružao svjesni otpor tim astralnim
mehanizmima i trgao sam njihovu strukturu, uništavao sam ih umjesto da
ih afirmiram. Umjesto da prihvatim ulogu bedasto-se-smješkajućeg
duhovnjaka sektaša, ja sam podmetao kajle, ja sam im lomio strukture
zbog kojih se osjećaju sigurno i prihvaćeno, trgao sam im strukture zbog
kojih se osjećaju voljeno u sektama, pokušao sam strgati momente koji ih
vezuju međusobno u astralne agregate i od njih napraviti moćne
pojedince, a moja stručnost u tome je iznimna, znao sam točno što radim
i zašto. Ali nisam znao sve. Tek razmjerno nedavno sam otkrio da je vrag
daleko više od onoga što sam mislio da je. Izvorno, mislio sam da je
vrag antipod Puruše, nula od koje se do beskonačnosti proteže totalitet
relativne egzistencije. Smatrao sam da je postojanje nultog potencijala
naprosto jedan od definirajućih parametara relativnog svijeta. Opažao
sam djelovanje destruktivnih sila koje teže reducirati stvari na nulti
potencijal, vidio sam sotoninog avatara uživo, proučavao sam tu osobu
šest mjeseci uživo kako bih otkrio zakonitosti, principe po kojima to
radi. Zanimalo me je zašto postoji zlo, zašto može postojati, koja je to
sila koja tjera bića da prijanjaju uz iluzorne stvari, protive se Bogu i
čine grijeh. To mi je bilo potpuno nejasno, meni je grijeh bio jasan kao
slučajni nusprodukt, kao kombinacija pozitivnih težnji i neznanja, ali
to zapravo uopće nije grijeh u pravom smislu, i to sam vidio u praksi
negdje 1999., kad sam vidio osobo koja se raspada iznutra u svojim
patološkim strahovima, koja je sva strgana iznutra, ali konstantno svima
sere, i pokušava uništiti sve visoko, moćno i dobro i sve reducirati na
svoje ništavilo. To je bilo toliko strano mojem razmišljanju i iskustvu
da sam, velim, potrošio šest mjeseci da shvatim o čemu se radi i što ja
to zapravo vidim, i tu sam modelirao teoriju o vragu, čiji nedostatak je
bio najveća rupa u mojoj filozofiji do tog doba. Naprosto, nisam se
bavio vragom zato što me je zanimao jedino Bog, ali kad sam pokušao
napraviti stvari na svijetu ispostavilo se da je vrag bitan faktor, i
ukoliko ne razumijem sile koje mi se suprotstavljaju i ometaju me, ono
što pokušavam će propasti.
Teorija nultog potencijala je dobra, ali nepotpuna, i to sam ustanovio
tek prije jako kratkog vremena, nekakvih godinu-dvije, kad sam opazio
obrasce u strukturama koje teže nultom potencijalu, ali umjesto
očekivane kaotičnosti pokazuju jako složene obrasce, koji uključuju
stvari koje prije ne bih bio sklon tumačiti na taj način, npr.
anahatične strukture iz globalnog astrala, pa čak i biološka
programiranja. Prva teza je bila da se radi o inherentnoj inteligenciji
astralne tvari, koja poprima vlastiti život kad strukture postanu
dovoljno velike, a budući da je u astral zemlje upucana velika količina
negativiteta, počeo je funkcionirati kao veliko zlo biće koje po
inerciji svoje naravi pruža otpor svemu što mu je suprotno.
To je dobra teorija, ali nije objašnjavala par stvari koje sam
percipirao, a koje su me zbunjivale. Naime, činilo se da ta struktura
nema doseg iznad anahate, dakle nekakve mentalne tvari, ali istodobno je
u stanju pružati otpor kad ju prasnem s nečim jako visokim. Dosta sam
eksperimentirao, pokušavajući ustanoviti supstanciju koja je potrebna da
bi dala astralu imunitet na određene vrste pritiska s moje strane.
Ustanovio sam da se tu radi o nečemu što jako liči na ono što sam ja
pokušavao raditi s učenicima, čije su osobnosti bile pojačane mantrama
koje su dobili od mene, njihova osobnost je bila "armirana" sjećanjima
na moja stanja koja su osjećali iznutra, i to je imalo nesretnu
posljedicu da su sranja koja su radili imala neočekivani intenzitet i
"tvrdoću", i to je uvjet mogućnosti postojanja nečega što je astral, ali
je tako tvrdo i otrovno da je u stanju prerezati dušu, a rezistentno je
i na vađru. Sranja koja su napravili moji učenici su praktički
nepočistiva, budući da imaju u sebi moje mantre, i to se da razgraditi
jedino ako se utroši nazad u mene. Iz pokušaja da to počistim, negdje
2006-2007, naučio sam puno o takvim "paradoksalnim supstancijama" za
koje bih prije smatrao da su kontradiktorne i ne mogu postojati, dakle
naučio sam što je uvjet mogućnosti armiranog, rezistentnog i iznimno
gadnog astrala: neki puruša je morao investirati svoju energiju u to,
morao je ostaviti dio života u pokušaju da to napuca, s nekim ciljem.
Netko je tu nešto pokušavao napraviti, nešto je krenulo krivo, i
rezultat je praktički neuništivo zlo, nešto iz noćnih mora bogova.
Postoji način da se to utroši, ali je vrlo krvav; u osnovi, stvar
funkcionira po logičnim zakonitostima, slično kao i materija; imaš sile
i protusile, ako je jedno tijelo predalo drugom tijelu toplinu, drugo
tijelo je može preuzeti na sebe. Ima tu puno zapetljancija, ali teorija
glasi da jedan puruša može potrošiti energiju kojom je drugi puruša
nadahnuo astralnu tvar i koja se izrodila na zlo, ali samo tako što će
biti nevina žrtva, ne smije predati udarac nazad nego se sila mora u
njemu utrošiti, uzrokujući mu smrtnu agoniju. Teorija i solidna količina
opažanja su mi do prije kraćeg vremena govorili da je najvjerojatniji
model sljedeći: Sanat Kumara, kao jedan od nižih Puruša, prije barem
nekoliko milijuna godina (vjerojatnije nekoliko desetaka) naslonio je
svoju svijest na ovaj svijet, s ciljem da pokuša ubrzati evoluciju
duhovnih bića, ili nešto u tom smjeru. To otprilike koincidira s
geološkim razdobljem neogena, kad su se počeli razvijati sisavci s
anahatom, koju je Sanat Kumara izmislio u pokušaju da napravi duhovni
centar u fizičkoj materiji bića, nešto preko čega će bića osjećati
stanja za koja je on mislio da će ih odvesti do spoznaje Boga - dakle
sve ono što sam opisao gore kad sam govorio o anahati. Čini se da je on
pokušao proizvesti Boga na fizičkom planu, ali ispostavilo se da je
proizveo nešto drugo. E sad, ono što sam ja izvorno mislio je da se on u
to upetljao i da sad ne zna kako se izvući. Teško je u ovom prokletom
fizičkom tijelu imati jasnu ideju o tim stvarima i tako sofisticirane
koncepte preslikati u intelektualne strukture, tako da zapravo ništa od
ovoga ne mogu sa sigurnošću znati, ali čini se da je Sanat Kumara negdje
po putu postao vrag. To nije vesela ideja, budući da ima takve grde
implikacije da je nisam htio prihvatiti sve dok sam imao alternativu.
Naime, u usporedbi s tim, sve ideje o vragu iz svih religija su goli
kurac, njihov vrag je u usporedbi s ovim malo siroče. Sanat Kumara je
jedan od puruša. Izgleda da ima totalnu vlast nad Zemljom, koju je dobio
na temelju svojeg angažmana ovdje, nešto na temu toga da je on prolio
krv ovdje i njegova krv je prenijela svijet u njegovu vlast, uglavnom
izgleda da teorija glasi ovako: sve dok je Sanat Kumara živ i dok veći
od njega ne prolije više krvi od njega ovdje, njegova vlast nad ovim
svijetom je apsolutna. Tu i tamo je neki puruša uspio ovdje donijeti
nešto svoje, što se održalo ako je to "platio" svojom krvlju ali u
osnovi to su sitnice i ne narušavaju njegovu vlast. Koliko sam shvatio,
ukoliko se netko od drugih inkarnira ovdje, njegovo fizičko tijelo je
neka vrsta veleposlanstva, ambasade, i funkcionira po sličnim pravilima.
Nema stvarnu moć, ali ima neku vrstu ograničene zaštite.
Ja ne znam kakav je on bio prije par milijuna godina, teško mi se toga
sjetiti kroz ovo tijelo, ali uspio sam poloviti neke aspekte ovog
svijeta koji se čine stariji od njegove pojave, i čini se da su sva bića
boravila u stanju brahmana, nije bilo pojedinačnih ego-struktura, barem
u jako starim razdobljima poput ordovicija. Kasnije, izgleda da su se
pojavile rudimentarne ego-strukture, ali više na razini kukaca i
reptila, i da više liče na okrutno zlo nego na Božansko očitovanje.
Sanat Kumara je, čini se, pokušao usavršiti te ego strukture i od njih
napraviti nešto što će biti nositelj Božanskog, ali izgleda da je
napravio nešto što funkcionira kao zamjena, nadomjestak za Božansko.
Pokušao je kroz stvaranje kolektiviteta, anahatičnih povezanosti među
bićima, stvoriti neku vrstu "relativnog brahmana", odraza načina na koji
stvari funkcioniraju u apsolutnom. Negdje, u nekoj točki, to je sve
skupa otišlo u kurac i postalo noćna mora prve kategorije.
Sanat Kumarini avatari dosljedno utjelovljuju takve ideje - primjer
njegovih avatara su Sai Baba i Felix, na koje sam ja bio jako osjetljiv
budući da sa Sanat Kumarom imam određenu vrstu dogovora; dovoljno je
reći da sam očekivao da on ispoštuje nešto dogovoreno prije moje
inkarnacije ovdje. Dogovor je bio da ja ostavim svoja oružja i štitove
pred vratima, a on će se pobrinuti za mene dolje i dat će mi sve
zamislivo. Zbog toga sam ja, po uvjetima tog sporazuma, u ovoj
inkarnaciji "gol", nemam nikakve moći nad razinama koje spadaju u Sanat
Kumarinu vlast, i većinu života sam bio jako osjetljiv na stvari koje su
rezonirale sa Sanat Kumarom i s očekivanjem da on ispuni svoj dio
pogodbe. Sve moje "greške" koje nabrajaju ovi zapravo se svode na to, ja
sam očekivao da Sanat Kumara napravi što je obećao, i zbog toga bih u
situacijama koje rezoniraju s tim postupao tako da slučajno ne poremetim
nešto, ostavljao bi opcije otvorenima do zadnjeg trenutka. Ali to je sve
zapravo klopka, on je zapravo mene htio dobiti na svoj teritorij pod
njegovim uvjetima i bez moje moći, kako bi me mogao mučiti, i pod
dugotrajnim mukama me dobiti da zaboravim svoju stvarnu prirodu, da se
odreknem ideje o stvarnom sebi i tako opravdam sve njegove grešnike i
sva njegova zla - naime ako je sam Bog ovdje mogao zaboraviti kako se
zove i tko je, kako se onda manja bića može držati odgovornima za pad u
iluziju i sva zla koja su u njoj počinili?
Ali stvar je imala neočekivane posljedice po njega. Umjesto da se ja
odreknem sebe i pokleknem, ja sam ustrajao pod mukama. Zauzvrat, on je
povećavao pritisak i izvrgavao me većim mukama. Rezultat je taj da je u
procesu stvorena golema sila, prolio sam ovdje više krvi nego on. Jedina
njegova nada je da ne ostanem vjeran sebi do kraja, da pokleknem, čime
bi on unazad opravdao sve svoje postupke i vratio stvar na početnu
poziciju. Ali to ne funkcionira, a ako me ubije ovakvog, u punom znanju
o sebi i njemu, vjernog i savršeno čistog i pravednog, to je kraj igre
za njega, on umire, njegov svijet nestaje, sve što je on započeo bit će
uništeno od samih početaka, i svijet prelazi u moju suverenu vlast,
budući da sam ga kupio svojom krvlju prolivenom ovdje, kao on nekada. On
je u popriličnom kurcu sada, budući da nad njim lebdi anđeo smrti koji
mu recitira njegove grijehe počinjene protiv mene, i podsjeća ga na moju
izvornu, stvarnu prirodu, govori mu što je napravio kome, i to njega
peče kao užareno željezo, i jedino čemu se nada je da će me pritisnuti
da ipak izdam, da ipak pokleknem, a boji se povećati pritisak da mi ne
ubije tijelo, jer je onda njegov kraj. To je ono što se tu stvarno
dešava. Sanat Kumara je već izgubio neke dijelove sebe, koliko sam vidio
neke strukture su umrle, uglavnom one koje su bile povezane s njegovim
avatarima, ali to je zvijer sa sto glava, i niknu mu nove svaki put kad
mu jednu odrežem. Ja ga ubijam tako što ostajem vjeran sebi i dovedem ga
u situaciju da me negira, to za njega ima grozne posljedice i pucaju mu
elementi unutarnje kohezije, budući da unutarnju koheziju duše tvori
predanost Bogu, a u kontekstu inkarnacije to izgleda tako da sva bića
moraju predano obožavati Boga u svemu u čemu se on očituje, počevši od
stvari u kojima se najviše očituje, što stvara harmoniju njihove
unutarnje strukture i afirmira ih kao očitovanja Boga koji sam sebe
slavi. Kad duša odbije slaviti Boga, pogotovo kad odbije slaviti tako
očiglednu Božansku inkarnaciju kakva je ova kroz koju djelujem trenutno,
dolazi do unutarnjeg kolapsa. To je zapravo jedini način na koji duša
može umrijeti. Ne može se posijeći mačem, čak ni onim od vađre, ali se
može ubiti negiranjem Boga. Sanat Kumara je mene toliko negirao i protiv
mene je počinio toliko grijeha, da je to dovoljno da se sva svjetlost u
njemu pomrači, a to što sam u stanju napisati ovo znači da je kraj posve
blizu. Do sada sam mogao napisati samo tu i tamo poneki djelić
slagalice, otpor je bio prevelik.

-- 
http://www.danijel.org/