Mario Blataric wrote:
> A ako te strah paralizira, ne vidim tu mjesta za mržnju. Obično je
> rezultat straha skrivanje u tamnu rupu, povlačenje, a ne mržnja.

Strah se isto može kvalitativno i kvantitativno raščlaniti, isto kao i
mržnja. Recimo, najgrublji oblik straha je čista animalnost, kad kravu
vode na klanje pa se ona usere i upiša od straha, ili kad se vojnici u
rovu useru pred juriš. Postoje suptilniji oblici straha, recimo strah te
je da ne napraviš krivi potez koji će za rezultat imati neko neželjeno
zlo. Dakle imaš strah za vlastiti život i strah od grijeha, što su dva
različita stanja svijesti, potpuno različite kvalitete ali se i jedno i
drugo opisuje kao strah. Postoji i ono što u Bibliji zovu "strah od
Boga", što je kompleksna emocija koju bedaci poput Felixa također nisu u
stanju pojmiti zato što imaju emotivni raspon krumpirove zlatice. Recimo
Felix si ne može zamisliti da se netko boji nekoga koga voli, ali to je
zato što si Felix ne može zamisliti ljubav, koju nikad nije osjetio
budući da je sebični samoživi gad. Naime, iz toga da nekoga voliš
implicitno slijedi da ti je taj jako bitan, a ako ti je jako bitan onda
ti je bitno što misli o tebi, pa se bojiš izaći mu pred oči ako imaš
dojam da si nešto krivo napravio i da nisi dostojan svega dobroga što ti
je taj namijenio. Dakle oni koji su osjetili ljubav i uzvišenu bitnost
znaju za tu vrlo sofisticiranu vrstu straha, koja je nepoznata
samodopadnim majmunima koji si Boga zamišljaju kao glupavog deda mraza
koji samo sve voli i blagonaklono i s razumijevanjem gleda na svakakva
sranja. Takav Bog ne postoji u stvarnosti, postoji ono što Židovi zovu
"strašni, živi Bog", Bog koji je takva silina, čistoća i ljepota da te
sprži kao teravatni laser moljca. Takav Bog je beskrajno lijep zato što
je beskrajno čist i beskrajno moćan u kombinaciji, i druga strana
beskrajnog ispunjenja i blaženstva koje pravednici osjećaju u Njegovom
pogledu je čista, tvrda i ledena mržnja kojom nanosi vječitu smrt i
osudu zlotvorima, a ta mržnja je tako pravedna, tako lijepa i dobra da
nema te ljubavi koja bi bila čišća i ljepša od nje. Ali moći stajati u
silini Božje svemoći i osjećati je kao blaženstvo a ne kao gnjev, to
postavlja visoke zahtjeve na čistoću duše, i čovjek koji nešto zna o
pravom, živom Bogu, a ne izmišljenom tatici koji tješi gnjusne gadove i
veli im da je sve dobro i da ih sve voli, dakle oni koji znaju stvarnoga
Boga, oni drhte, osjećaju strah i nije im svejedno izaći pred oči
najveće čistoće, veličine, stvarnosti i blaženstva, jer nisu sigurni da
se na Njegovom pogledu mogu održati.

Ukratko, pun mi je kurac plitkih ljudi i njihovih plitkih sranja. Svi su
pokupili teološke koncepte od Coelha i Hessea i zamišljaju si gluposti,
a u stvarnosti stvari malo drugačije rade. U stvarnosti, Bog je čista
moć koja će te potrgati kao atomska eksplozija, Bog je sila nad silama,
moć nad svim moćima, pravda koja sve sudi, Bog je milost i utjeha
dobrima, Bog je smrt i užas zlima, Bog je uvijek različit, iznenađujuć,
nov, genijalno originalan, divljački nježan, Bog je istovremeno atomska
eksplozija i rosa na paučini, i apsolutno svatko tko toj sili stane na
put bit će uništen, s tim da će dobri biti uništeni spoznajom da postoji
samo Bog i njihova osobnost će se prepoznati kao Njegova osobnost, a zli
će biti zgaženi i rasplinuti u ništavilo, jer u njima Njega nije bilo,
nisu ga voljeli svim srcem i svom dušom, u svim stvarima koje su
gledali, nego su ga prezirali i mrzili. Stati pred Boga živoga uvijek je
smrt, ali samo za neke je ta smrt život i krajnje ispunjenje.

-- 
http://www.danijel.org/