Drazen Simunic wrote:
> "Danijel Turina"  wrote in message 
> news:gcdn3l$kik$2@registered.motzarella.org...
> 
>> Vi trasheri ste definitivno korisni kao protuargument onima koji tvrde
>> da su svi ljudi u osnovi dobri. Na vašem primjeru se može lako vidjeti
>> da svi ljudi *vole o sebi misliti da su dobri*, a ta slika se jako
>> razlikuje od njihove stvarnosti. Ti vjerojatno o sebi misliš da si dobra
>> osoba, a zapravo si kvalitetan dokaz za postojanje sotone.
> 
> A dobro koji je to razlog zasto oni a i svi ostali zelimo sebe vidjeti kao
> dobre? Ovi su samo ekstrem pojave koja je svugdje prisutna i prozeta
> kroz sve nas? Sto je to u nama sto nemoze priznati stanje kakvo jest
> kakvo god ono bilo? Zasto mi moramo imati sliku vlastite dobrote,
> savrsenosti i sve naj samo jednog pola zvanog dobro? Zasto se
> nemoze biti otvoreno zao? 

Vjerojatno iz više razloga; strah od propasti i kapitulacije je sigurno
prisutan. Narcisoidnost također. Ja to doživljavam kao osnovno svojstvo
ega, ako ego definiramo kao sustav za preživljavanje, ugrađen u fizičko
tijelo. Kad nema Božje svjetlosti, taj ego je ono što preuzima kontrolu
i pokušava održati tijelo na životu. Tek u stanju daršana netko može u
retrospektivi pogledati koliko mu je prije bilo loše, kad se tješio da
mu je zapravo dobro, i koliko je bio zao i grešan, prazan od svakog
dobra. Može se reći da je potrebno definirati kontrast da bi se zlo
sagledalo kao zlo. Ako nigdje ne vidiš stvarno dobro, zlo prestaje biti
zlo i postaje "normalno".
Ali to nije jedina moguća reakcija na duhovnu tamu. Dobri ljudi, kad se
nađu odvojeni od Božje svete nazočnosti, osjećaju tjeskobu, prazninu i
nesreću, i smišljaju kako bi se vratili nazad. Dakle oni se od svoje
volje žele vratiti Bogu. Zli ljudi, pak, odmah zaborave Boga, osjete
olakšanje zato što više nad njima ne postoji ono što im uzrokuje grižnju
savjesti kad griješe, i počnu raditi zla i grešna djela, koja su im u
naravi, i koja iskrsnu kad nestane dobre sile koja ih je potiskivala u
nesvjesno. Oni rade sve gora sranja i uvijek sebe opravdavaju, uvijek
imaju cijelu priču koju si vrte negdje u glavi, kojom će se opravdati
pred Bogom. Ta priča, ta hrpa govana koju si grešnici vrte u glavi i
misle da će prodati foru Bogu i time se opravdati, to je razlika između
grešnika i pravednika. Grešnik svoje grijehe vrši tako da uvijek ima
spremno opravdanje za sebe, tumačenje po kojem je postupio dobro i
ispravno, odnosno po kojem je onaj protiv kojeg je činio zlo zapravo to
zaslužio, jer je ovakav i onakav.
Pravednik misli "Bože, griješio sam, bez tebe sam prazan i nema
svjetlosti koja bi me vodila, lutam u tami. Molim te, izbavi me".

-- 
http://www.danijel.org/