Den wrote:
> Den"  wrote
>> Možda si u pravu... itd
> 
>> Ne znam jesi li pažljivo pročitao o čemu on piše? Pogledaj prvu rečenicu;
> 
> 
> Danas sam opet pogledao svoju poruku i shvatio da sam možda trebao naglasiti 
> da je to bila struja svijesti, razmišljanje naglas. Iako je to donekle jasno 
> iz same poruke, ipak, kad sam već sve to napisao, da završim: to je bio samo 
> pokušaj ilustracije zbog kakvih razmišljanja je došlo do preemocionalne 
> reakcije. Priznajem da su trasheri imali svoju ulogu u tome, ali i način 
> pisanja autora na čiju poruku sam reagirao (V. Dananića). Ljudi danas žele 
> znati o duši i duhu, ne više samo vjerovati, kao što su morali dok je crkva 
> držala područje duha i duše pod svojim nadzorom i u nedostatku istinskih 
> spoznaja ljudima prodavala maglu vjerskih dogmi. Dogme uvijek predstavljaju 
> tvrdnje o nečemu čiji uzroci leže izvan područja uvida onoga tko izriče 
> dogmu, pa se dogmatičkim pristupom zapravo nikad ne može služiti u spoznajne 
> svrhe, niti se njime išta doista objašnjava. Dogme zapravo zatiru spoznaju, 
> a Dananićeva poruka je bila upravo takvo jedno klupko dogmi koje ništa ne 
> objašnjavaju. 

Morao bih dulje razmišljati o svemu ovome jer mi je mišljenje o
problematici trenutno fragmentirano, u smislu da percipiram nekoliko
odvojenih aspekata problema i za svaki imam odvojenu interpretaciju, ali
nisam siguran da sve skupa tvori cjelinu. Možda da probam misliti na glas.

Prvi aspekt problema je u dihotomiji smisao-besmisao.
Drugi aspekt je nužna stratifikacija instrumenata spoznaje i sustava
mišljenja i vjerovanja sukladno stratifikaciji ljudske vrste.
Treći aspekt je apsolutna istina i vrhovna stvarnost kao cilj duhovnog
razvoja, a time i svih procesa vjerovanja i spoznavanja.

Kad govorimo o dihitomiji smisao-besmisao, tu postoje različiti načini
gledanja na stvari. Jasno je da je bilo kakav smisao bolji od potpunog
besmisla, ali postoji stav da je bolje svjesno prihvaćanje besmisla od
prihvaćanja privida smisla koji štiti pojedinca od besmisla postojanja.
Trasheri, i općenito pripadnici postmodernističkih pravaca, zagovornici
su ovog potonjeg stava, odnosno zagovornici su kapitulacije čovjekove
potrage za smislom, i kao takvi svaki smisao doživljavaju kao privid,
odnosno laž koju je potrebno razobličiti i reducirati na besmisao kao
jedinu istinu.
Takav stav je ravan duhovnom samoubojstvu, i ukoliko se to prihvati to
je kraj ljudske vrste i njene evolucije u smjeru većeg razuma. Osim što
je takvo razmišljanje apsolutno štetno, ono je također i pogrešno, i
zapravo je daleko bolje objašnjivo analizom mentalnih procesa zastupnika
takvog razmišljanja, nego analizom stvarnosti. Ne želim se previše
upuštati u analizu jer će tekst biti predug, a osim toga o tome sam već
pisao pa mi se ne da ponavljati. Uglavnom, zeitgeist zaljubljen u
besmisao ne znači da smisao ne postoji, isto kao što mal du siecle nije
značio da je samoubojstvo put u viši smisao. Treba prigrliti razumni
stav u kojem se ne prihvaća ni besmisao ni lažni smisao, nego se traži
najviša istina za koju postoje putokazi u vidu svetih spisa i
svjedočanstava svetaca.

Stratifikacija sustava vjerovanja se odnosi na odabir sustava vjerovanja
koji je nekoj osobi na njenoj duhovnoj niši samorazumljiv kao dobar,
ispravan, i kao onaj koji najbolje izražava njeno doživljavanje svijeta
i smisla. To znači da se iz te perspektive misaone sustave vrednuje po
njihovoj korisnosti u prenošenju transcendencije u okvire ograničenja
pojedinca. Ukoliko klincima u osnovnoj školi odmah damo fakultetsko
gradivo samo zato što je fakultetsko gradivo veća istina, zapravo ćemo
postići manju korist. Početnica iz engleskog daleko je primjerenija
klincu od osam godina nego Mletački trgovac ili Moby Dick. Ukoliko
sustave mišljenja gledamo kao stepenice spoznajnog procesa koje osoba
prolazi i nadilazi na svojem putu ka većem razumijevanju, moći ćemo
lakše tolerirati apsolutne manjkavosti doživljavanja na pojedinim
stepenicama.

Treća perspektiva je ona apsolutne istine, i tu se meni ne da puno
racionalizirati poziciju onih koji brane glupa, lažna i neistinita
viđenja stvarnosti, i ne da mi se baviti ni intelektom ni njegovim
racionalizacijama koje koriste jedino jačanju oholosti i postizanje
svjetovnih ciljeva ali za spoznavanje vrhovne stvarnosti su posve
beskorisne. Brahman se ne spoznaje umom. Bog nije intelektualni koncept,
Bog je živa stvarnost, i ukoliko svijest nije u toj živoj stvarnosti i
ukoliko sebe od nje ne stvara, badave joj sva logika i umnost i
filozofski sustavi neizmjerne složenosti, sve je to pljeva. Oni koji se
bez dodira sa stvarnim i živim Bogom bave filozofiranjem u poziciji su
onih kojima kuća gori a oni razmišljaju o frizuri. Ja sam kao dijete od
par mjeseci, u kolijevci, bez uma i bez izražene svijesti o okolini,
doživljavao dublja duhovna stanja nego u odrasloj dobi s iznimno
razvijenim umom, i morao sam se baviti posebnim yogijskim tehnikama kako
bih se vratio na razinu dubine koju sam percipirao kao novorođenče ili
fetus, dubinu koju sam u kasnijim fazama "razvoja", odnosno
eksternalizacije svijesti, izgubio, pa su mi i sjećanja na rano
djetinjstvo postala nedostupna. Ako takvu dubinu može imati novorođenče,
zašto je ne bi mogao imati i stari hrast, ili neki drugi oblik života
koji bi ljudi u svojoj intelektualnoj oholosti proglasili nižim? Ljudi
su se uzoholili zbog toga što posjeduju u velikoj mjeri ono što je
beskorisno za prosvjetljenje ali je zato jako korisno za vezivanje u
svjetovne gluposti. To je istina, u tom smjeru leži spoznaja. Zbog toga
intelektualizacije kojih su pune glave većine ljudi ne držim pretjerano
bitnima, i ne vidim zašto bih ja sad kršćaninu išao dokazivati da je
kršćanstvo krivo shvatilo Isusa. Čak i da on prihvati moje objašnjenje,
bi li to u njemu stvorilo veći stupanj stvarne spoznaje? Ne bi. Ono što
njemu treba je poniranje u svoju osobnu stvarnost, u svoj osobni život,
i otkrivanje živoga Boga u stvarnosti i životu koji stvaraju njega
osobno, iznutra, u njegovom duhu. Ništa drugo mu neće ništa koristiti.

Moje razmišljanje je sada fragmentirano u ova tri odjeljka, dakle mogu
razmišljati unutar svakoga od njih, ali teško mi je nastupati iz
pozicije koja bi ih objedinila u nekom konkretnom slučaju. Učenicima i
onima koji me hoće slušati govorim iz treće pozicije, kršćanima iz
druge, a trasherima iz prve, ali ja osobno za internu uporabu o takvim
stvarima uopće ne razmišljam, nego pokušavam isključivo direktno
doživljavati, bez simbola, bez interpretacije.

-- 
http://www.danijel.org/