Vladimir Dananić wrote:
> Danijel Turina wrote:
> 
>> Pa, ima u tome neke logike, jer ako veliš da je jedan dio upitan, onda
>> je sve upitno pa više nemaš argument nedodirljivosti čitavog materijala.
>>
> 
>   Povijest nije egzaktna znanost. To je činjenica. Stoga nekakvi
>   "testovi povijestnosti" nemaju temelja, jer su podložni kojekakvim
>   željicama onih koji imaju utjecaja u bilo kojem smislu. Dakle,
>   ta stvar, "test", ne može ni izdaleka biti znanstvena, tj.
>   objektivna. Sam pokušaj da se najsvetija stvar na ovom svijetu,
>   Evanđelje, izvrgne ocjenjivanju po proizvoljnim mjerilima može
>   rezultirati samo nijekanjem svetosti.

Ne vidim to na takav način. Ja o takvim stvarima razmišljam iz pozicije
da mi je svetost zapravo kriterij po kojem identificiram tekstove
vrijedne interesa, dakle koristim se svojim osjećajem za sveto i gledam
koliko neki tekst s tim rezonira. Recimo, Isusovi govori s tim jako
rezoniraju, ali nekakve pričice o njegovom rođenju i sveta tri kralja me
ostavljaju posve ravnodušnim; moglo bi tamo pisati što god hoćeš ili
ništa, svejedno bi mi bilo, jer taj dio evanđelja doživljavam kao
nebitnu i zamornu interpolaciju i uopće ga ne čitam, nego prelazim na
dio gdje Isus nešto govori ili se opisuje njegovo ponašanje u određenim
okolnostima.

Dakle ja sam u poziciji koja je obrnuta od one koju kršćanstvo očekuje.
Čini se da kršćanstvo očekuje da čitatelj evanđelja ne posjeduje svoju
osobnu svetost kojom bi mogao prepoznavati svetost drugih stvari, nego
da bi svetost trebao dobiti iz svetog teksta. Meni je to strana
pozicija, jer ako nemaš u sebi svetosti, onda ćeš biti kao ovi trasheri
kojima ništa nije sveto, sve vide kao prljavo i udavit će se u vlastitom
izmetu. Većina normalnih ljudi ima nešto svetosti, što im je dovoljno da
prepoznaju svetost nekih trenutaka, stvari i bića, pa ih taj osjećaj
vodi poput svojevrsnog kompasa, iako ga rijetki zapravo slušaju. Treba
imati povjerenja u taj osjećaj, jer da nema toga, čime misliš da bi
apostoli prepoznali Isusa? Njegovo ime tada, naime, nije značilo ništa,
nije bilo sinomim za svetost kao danas. Čuda nisu bila dokaz ni za što -
svatko ih je tumačio kako mu se htjelo. Isto tako nije bilo kršćanske
tradicije koja bi ih poučila, a židovska tradicija ga nije prepoznavala
nego razapela. Dakle jedino na što su se Isusovi učenici mogli osloniti
je svoj vlastiti osjećaj za svetost, njihova osobna svetost koja je u
stanju zarezonirati sa svetim i tako im iznutra objaviti da su našli ono
što su tražili.

-- 
http://www.danijel.org/