Djurdjica Crnogorac wrote:
>> Stani u red, trenutno mi Peachkica puši. :)
> 
> Vidiš, a meni to iz daljine izgleda kao tvoja mama. No dobro, možda je
> ipak sestra, tko sam ja da sudim.
> 
> Nakon svake moje poruke jave se barem tri ljudska smeća sa uvredljivim
> komentarima. Ja onda zaključim da se s takvima nema smisla baviti niti
> im odgovarati, operem se od njihovog smeća i nastavim dalje.

Trasheri nisu slučajna pojava, oni su rezultat raspada duše zapadne
civilizacije. To zvuči pretenciozno dok ne razmisliš o tome kako
civilizacije funkcioniraju - one moraju imati svoj unutarnji smisao,
svrhu i osjećaj da su nešto najbolje što postoji. Zapadna civilizacija
je naišla na slijepu ulicu iz nekoliko razloga; jedan od njih, možda
najveći, je kolaps modernističkog optimizma i osjećaja svrhe. Primjer
toga je sva ona silna izgradnja i tehnološki polet nakon WW2, što je
kulminiralo u programu Apollo i letu na Mjesec. Paradoksalno, čini se da
je taj let predstavljao i čavao u lijesu moderne, zato što je definirao
zadnju realističnu i opipljivu granicu koju je ta civilizacija u stanju
doseći, i pokazao da na toj granici nema ničega zanimljivog. Ljudi su
došli na Mjesec, tamo su se prošetali, napravili par fotki, pokupili
nešto kamenja, potrošili tonu love i vratili se nazad. Nakon par takvih
misija čitava stvar je ugašena.
Civilizacija koja je u osnovi probojna i istraživačka našla se na
plafonu tehnološke mogućnosti koji nije bitno nadiđen od sedamdesetih,
znanost je puno obećavala a ispostavilo se da ništa od toga - bolesti i
dalje predstavljaju isti problem kao nekad, unatoč cjepivima i
antibioticima; pesticidi su povećali prinose ali su smanjili hranjivost
hrane i zagadili tlo i vodu. Komunikacijska revolucija je omogućila
svima da se spoje na Internet, ali što oni tamo rade - surfaju po
pornjavi i pišu na trashu. Ljudima je usfalilo ideja, napravili su sve
čemu su se mnoge prethodne generacije nadale, i vidjeli su da u tom
smjeru nema nikakvog rješenja, a i nije ga moglo biti budući da su
prethodne generacije svoju unutarnju tjeskobu i duhovnu prazninu
eksternalizirale u neke vanjske probleme, i sad kad je hrpa tih problema
riješena, ispostavilo se da se duhovnu prazninu nije ni zagrebalo,
unatoč svoj materijalnoj udobnosti koja danas postoji, a znanost i
tehnologija su se jako približili svom plafonu i realistično nemaju više
ništa za ponuditi, u njihovom smjeru više nitko ne investira sav onaj
beskrajni entuzijazam pedesetih.
To pucanje balona izazvalo je zamjenu entuzijazma i energije sa sredine
prošlog stoljeća depresijom, gorčinom i nihilizmom. Ekonomski gledano,
zapadna društva su vrlo statična, stratifikacija je vrlo kruta i
izražena, i pojedinac ima vrlo slabu socijalnu pokretnost - u smislu da
je teško bitno napredovati samo svojim radom i pameću. To opet izaziva
ogorčenost i očaj, pogotovo među mediokritetima, onima koji znaju da su
osuđeni na neku nisku nišu i da im nedostaje sposobnosti da se iz nje
dignu, a upravo tu grupu imamo na trash grupi, očajnike koji su
zaglavili i sad ispucavaju svoje nihilističke fantazije po newsima.
Trash je simptom tog očaja, znanja da nisu u stanju napraviti ništa što
bi bilo usporedivo s visokim dosezima, što bi bilo vrijedno po
kriterijima za vrijednost kakve nameće globalizirano društvo, gdje
svakom fotografu amateru koji si je kupio fotoaparat kriterije nameće
photosig, na koji fotke šalju i najbolji fotografi. Rezultat toga je
trash - ako nisi u stanju napisati lijepi tekst, napiši ultra-ružni. Ako
svojom video kamerom nisi u stanju snimiti dobar film po kriteriju za
dobre filmove, napravi "zajebanciju", napravi trash film. Ako nisi u
stanju napraviti lijepu fotografiju koja bi bila usporediva s onim što
rade stručnjaci, snimaj cigane i klošare, snimaj trash. Ako nisi u
stanju sudjelovati u raspravama na forumima, opstruiraj postojeće
rasprave trashom.

Oni nisu prolazni problem. Oni su zarazna bolest koja zamjenjuje zdravo
misaono tkivo bolesnim ukoliko je se ne zaustavi radikalnim metodama.
Trasherima se rijetki suprotstavljaju budući da oni svoju duhovnu trulež
maskiraju u humor, a rijetki imaju dovoljno pameti i samouvjerenosti u
kombinacji da bi takvu masku razobličili i prokazali kao ono što ona
doista jest - znak očajničke, samodestruktivne depresije, koja više i ne
zove u pomoć, nego mlati okolo batinom u očajničkoj mržnji nekoga tko je
toliko emotivno razjeban, da je sposoban samo za nasilje, niskost,
vulgarnost i zlo, želeći svojim mrakom konzumirati svako svjetlo, i
pljunuti na sve lijepo tako da i ono bude onako ružno, kako su se oni
jedino u stanju osjećati.

U idealnom slučaju, od takvih bi se bilo pametno maknuti i čekati da se
unište i crknu, ali kamo bi se čovjek mogao maknuti od takvih - valjda
na Mjesec? Trasheri su samo uzorak jednog velikog segmenta populacije,
taj mentalitet je sveprožimajući i iznimno agresivan, i povlačenje nije
održiva i moguća alternativa. Moguća je jedino borba do smrti, i u toj
borbi treba jasno razviti svoju zastavu, deklarirati smisao, svrhu,
lijepo i dobro, zabiti zastavu u zemlju i reći: ovo ne možete dobiti,
ovo je branjeni teritorij.

-- 
http://www.danijel.org/