On Thu, 24 Jun 2004 14:21:59 +0200, iznogud  wrote:
>>Svi nastavljaju zivjeti, s tim da je kod jednih to "srecom", a kod
>>drugih "na zalost". Doduse, ne bas svi - postoje oni, koji su se tako
>>dugo profilirali u zlo, da ih na okupu kao osobnost drzi samo inercija
>>fizicke egzistencije, koja tvori privid kontinuiteta osobnosti. Smrcu
>>fizickog tijela, podijeljeni fragmenti koji tvore takvu "osobnost" se
>>raspadaju, i takva osoba prestaje postojati kao jedan entitet. 
>
>Odavno nisam imao nikakvu primedbu, ali sada me zanima odakle ovo?

Na zalost, to ti je na temelju stvarnog opazanja, nije stvar gole
filozofije.

>Ne mogu se setiti da ima veze sa vedantom? Mozda je tumacenje advaita
>filozofije koja tvrdi da je osobnost iluzija? Ali, za mene je to samo
>neuspesno tumacenje, vrdanje jer nema drugog izlaza da bi prica drzala
>vodu. Ili mozda to "raspadanje osobnosti" postoji izvan Hinduizma? Ima
>li ga u klasicnim spisima, ne u komentarima, ima li ga u iskustvu
>nekih yogija - kojih? Sta biva sa karmom, kako se ostvaruju reakcije
>na akcije koje je "raspadnuta osoba" pocinila? Ovako ispada da
>najgresnije osobe dostizu najvece savrsenstvo, nirvanu, sta li?

Stvar je sasvim u skladu s vedantom, kao jedan od korolara osnovnog
postulata da je osobnost zapravo atman, koji prekriven upadhijima
tvori jivan. E sad, ako se prebacimo na krscanima razumljivu
terminologiju, grijeh iz covjekovog zivota postupno potiskuje dusu,
odnosno Bozansku komponentu, sve dok na kraju ne preostane samo
svjetovno i gresno, koje umre smrcu tijela, a ono vjecno je odavno
prijanjanjem uz grijeh izbaceno iz sfere egzistencije takvog bica.
Terminologijom vedante, ako je dusa pojedinacnog bica (jivatman)
usporediva s odrazom mjeseca na vodi, a taj odraz remete ogranicenja,
odnosno vezanosti i grijeh, kao sto valici na vodi remete odraz
mjeseca, tada je zamislivo da u jednom trenutku povrsina vode postane
takva, da se u njoj slika mjeseca vise uopce ne reflektira. Dakle nije
dusa ta koja je ubijena, ona je zbog prijanjanja uz gresni nacin
misljenja i djelovanja de facto amputirana iz covjeka, i u njegovom se
zivotu vise uopce ne ocituje.
To je opskurni fenomen cije opazanje i klasifikacija predstavljaju moj
osobni doprinos vedanti; mislim da se nitko prije nije time podrobnije
pozabavio. Na zalost, time sam se morao pozabaviti silom prilika, jer
je Bog udesio da sretnem nekoliko bica koja predstavljaju prakticni,
zivi primjer tocno toga, i moj dotadasnji svjetonazor na njih naprosto
nije imao odgovora, pa sam dugo razmisljao sve dok nisam shvatio o
cemu se tu zapravo radi.

Sto se tice karme, imas pogresno shvacanje. Zla djela imaju za
posljedicu uznemiravanje svijesti i povecanje kaosa unutar nje, sto za
rezultat ima patnju. E sad, u standardnom rasponu granicnih uvjeta,
covjek grijesi, zbog tih grijeha pati, i kroz patnju se karmicki talog
trosi i cisti. U ekstremima, karmicki talog se ili ne formira, zbog
postignutog stanja oslobodjenja, pa takva osoba moze vrsiti Bozju
volju na razlicite ekstremno egzoticne nacine, koji bi obicnog covjeka
odveli u pakao da takvo sto pokusa, ili se pak u ekstremnom stupnju
zagadjenosti grijehom odnos signal/sum do te mjere pokvari, da se
izgubi svaki trag signala, u krajnjoj propasti osobe. Po analogiji,
prvi slucaj, dakle stanje oslobodjenja, usporediv je sa prozorom takve
cistoce, da se kroz njega sve tako dobro vidi, da se nigdje ne opaza
prozor. Drugi slucaj je analogan takvom stupnju zaprljanja prozora, da
se kroz njega nista ne vidi, pa se opez nigdje ne opaza prozor. Dakle
ne-opazanje prozora postoji u dva ekstramna slucaja, ali izmedju njih
je ekstremna razlika.

--
http://www.danijel.org/