-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Postoji dosta uzrečica na temu da najviše treba vjerovati vlastitim
očima, ali to, zapravo, nije posebno dobra ideja. Vjerojatno očekujete
da ću sad navesti primjer svojedobnog vjerovanja da je Zemlja ravna
ploča oko koje se kreće Sunce, ali neću posegnuti za tako trivijalnom
ilustracijom.

Umjesto toga, poslužit ću se globalnim zagrijavanjem kao primjerom.

Ustanovljavanje postojanja globalnog zagrijavanja nije nešto oko čega se
možete poslužiti "vlastitim očima", odnosno promatranjem svijeta oko
sebe i izvođenjem zaključaka. Isto kao što teoriju evolucije ne možete
provjeriti promatranjem svijeta oko sebe, budući da se evolucija
naprosto odvija presporo da biste mogli uočiti organizme koji
evoluiraju, tako ni globalno zagrijavanje ne možete uočiti promatranjem
lokalnih fenomena. Svaki put kad snijeg padne u rekordnim količinama na
mjestu na kojem prije nije padao jave se pametnjakovići koji ismijavaju
koncept globalnog zatopljenja. Mediji su tako ispunjeni glupostima,
pseudoznanošću, propagandom, lažima i namjernim obmanjivanjem javnosti o
tom pitanju, da sam odlučio uzeti stvari u svoje ruke i napraviti
"dubinsko oranje" raspoloživih znanstvenih činjenica, hipoteza i
podataka s ciljem ustanovljavanja istine. Tu me nije zanimalo samo
globalno zagrijavanje, nego općenito ponašanje klime planeta Zemlje,
budući da sam već na početku ustanovio da se pitanje globalnog
zagrijavanja i efekta staklenika svodi na pitanje ponašanja klime, a
ponašanje klime nije moguće razumjeti bez shvaćanja mehanizama na koje
se ona naslanja.

Ukoliko sad krenem u detalje svojeg istraživanja, te navedem sve procese
koje sam prošao ustanovljavajući stanje stvari, tekst bi mogao završiti
s opsegom debele knjige, a to nije njegova svrha, tako da ću radije ići
u drugi ekstrem, onaj slabe razumljivosti. Dakle ukratko, zaključio sam
da je globalno zagrijavanje činjenica, da mu je najvjerojatniji uzrok
povećanje udjela CO2 u atmosferi uslijed sagorjevanja fosilnih goriva,
ali predviđati budućnost na temelju samo te činjenice nije zahvalan
zadatak budući da se mi trenutno nalazimo unutar jednog interglacijalnog
razdoblja unutar Pleistocena, i bez razumijevanja mehanizama koji dovode
do smjene glacijalnih i interglacijalnih razdoblja nije moguće znati
kako će taj povećani udio CO2 međudjelovati s dubljim mehanizmima koji
uzrokuju pleistocenska ledena doba.

Sam neposredni uzrok pleistocenskih klimatskih oscilacija poznat je već
dulje vrijeme: radi se o Milankovićevim ciklusima, odnosno o kombinaciji
varijacija u ekscentricitetu orbite, nagiba zemljine osi i precesije
ekvinocija. Izračun tih parametara postoji već od doba prvog svjetskog
rata, i nije bitnije revidiran, a unatoč tome u znanstvenoj zajednici
postoji kontroverza oko istodobnog priznavanja korelacije između
Milankovićevih ciklusa i rezultata mjerenja, i velikih problema glede
preciznosti mjerenja, gdje se iz nekih mjerenja čak činilo da glacijalni
maksimumi padaju u razdoblja kad Milanković predviđa minimume i obratno.
Tek analizom radioizotopa iz antarktičkih ledenih jezgri izvađenih u
ruskoj stanici Vostok dobiveni su precizni podaci za zadnjih 400000
godina, koji s jedne strane potvrđuju Milankovićevu teoriju, a s druge
strane dokazuju snažnu korelaciju između koncentracije CO2 u atmosferi i
klimatskih varijacija, čime je za sve praktične svrhe dokazana teorija
stakleničkih plinova kao najvećeg pojačala klimatskih učinaka.

Naime, problem s Milankovićevim ciklusima se sastoji u tome što su
varijacije koje oni predviđaju neznatne. Sami po sebi, bez dodatnih
klimatskih pojačala, Milankovićevi ciklusi ne bi proizveli nikakav
bitniji učinak na klimu planete, što je lako dokazivo: Milankovićevi
ciklusi funkcioniraju samo unutar Pleistocena, a ne i prije njega.
Naime, ciklus ledenih doba postoji tek u zadnjih dva i pol milijuna
godina, iako se i unutar Pliocena, geološkog razdoblja koje prethodi
Pleistocenu, uočava trend hlađenja cijele planete s prijašnjih trendova
koji su postojali desecima, vjerojatno i stotinama milijuna godina.
Naime, kroz većinu Mezozoika, a pogotovo u razdoblju Krede, temperaturni
gradijent između ekvatora i polova bio je praktički nepostojeći. To
znači da na polovima nije bilo leda, da nisu postojala praktički nikakva
godišnja doba, te da stvari koje mi danas podrazumijevamo zdravo za
gotovo, poput uragana, zime, vegetacijskih ciklusa, migracije životinja
i sl., nisu postojale. S druge strane, razina mora bila je daleko viša,
zato što voda nije bila zarobljena polarnom ledu. Razina CO2 tijekom
Krede nalazila se na 150% modernih vrijednosti (odnosno, šest puta viša
od pred-industrijskog razdoblja), a globalna temperatura je bila 4°C
viša od današnje. Prosječna temperatura na planeti kretala se oko 18°C.
Na mjestu današnjih polarnih kapa živjele su biljke i životinje
prilagođene toploj klimi. Ukratko, to je bio planet koji uopće ne bismo
prepoznali kao nešto što liči na ovaj na kojem živimo, a ipak, iz nekog
razloga smatramo da je situacija u kojoj su polovi prekriveni ledom, u
kojoj postoje velike razlike među godišnjim dobima koje prisiljavaju
životinje na migraciju a listopadno drveće na odbacivanje lišća svake
jeseni i novi vegetacijski ciklus svakog proljeća, normalna - dapače, da
se radi o "toplom", interglacijalnom razdoblju.

Što se to desilo krajem Trijasa, da je pretvorilo cijeli planet u
svojevrsni tropski raj koji je kulminirao u Kredi, i što se to desilo
nakon Krede, tijekom Paleogena, da se cijeli planet počne hladiti,
uspostavljajući režim godišnjih doba, polarne kape i, u Pleistocenu,
režim globalnih glacijalnih maksimuma i minimuma, kao jedan od najvećih
klimatskih ekstrema koji je planet vidio u svojem postojanju?

Prva stvar koja svima padne na pamet je Sunce, ali nakon kraćeg
istraživanja ustanovio sam da je Sunce zapravo nevjerojatno stabilna
zvijezda nesklona oscilacijama u outputu. Druga stvar koja mi je pala na
pamet su veće oscilacije u orbiti, ali orbite planeta Sunčevog sustava
su zapravo iznimno dobre aproksimacije kružnice, što pak znači da tu
milijardama godina nije bilo većih poremećaja, uzrokovanih primjerice
prolaskom nekog masivnog objekta kroz Sunčev sustav. Sve u Sunčevom
sustavu ukazuje da nakon velikog kaosa tijekom formativnog procesa i
"late heavy bombardment" faze nije bilo bitnijih poremećaja. Čak ni
veliki kozmički eventi poput Perm-Trijas i Kreda-Paleogen udara nisu
proizveli nikakve primjetne varijacije u orbitalnim parametrima i nagibu
osi Zemlje.

Što onda može biti uzrok tako dramatičnim klimatskim oscilacijama na
skali stotina milijuna godina?

Prva stvar koja mi je pala na pamet su, dakako, staklenički plinovi -
metan i ugljični dioksid - ali nisam imao valjano objašnjenje zašto bi
tijekom Mezozoika ti plinovi bili na toliko višoj razini nego inače.
Vulkanske erupcije su valjano objašnjenje, ali tijekom geološke
povijesti postojale su samo dvije erupcije reda veličine koji bi
objašnjavao takve koncentracije stakleničkih plinova. Mehanizam tih
erupcija je složen, i opažen je i na drugim tijelima sunčevog sustava,
između ostalih na Merkuru, Zemljinom Mjesecu te na Saturnovom mjesecu
Mimas. Naime, kinetička energija proizvedena velikim asteroidnim udarom
propagira se kroz tekući plašt planeta u obliku vala, koji interferira
na antipodu, proizvodeći ogromne vulkanske erupcije koje mogu trajati
milijunima godina i u stanju su lavom prekriti čitave kontinente. "Mora"
na Mjesecu rezultat su takvih udara na nama nevidljivoj strani, na
njihovom antipodu. Isto tako, tzv. Sibirske trape nalazile su se se
točno na antipodu velikog udarnog kratera u Wilkesovoj zemlji na
Antarktici, prije 250 milijuna godina, na Perm-Trijas granici, u doba
"velikog umiranja" kada je skoro nestao sav život na Zemlji. Postojao je
samo još jedan takav par, između Chicxulub kratera na području Yucatana,
i Dekanskih trapa u Indiji, oboje prije 65 milijuna godina, na
Kreda-Paleogen granici koja označava veliko izumiranje dinosaura.

Unatoč izvjesnosti postojanja velikih vulkanskih evenata u Zemljinoj
geološkoj povijesti, oni teško mogu objasniti mezozoički termalni
maksimum. Za početak, Perm-Trijas event, najveći takav, neposredno je
prethodio razdoblju cikličke klime u Trijasu, vrlo slične današnjoj.
Tada je razina CO2 u atmosferi iznosila 80% današnje, pa je dakle razina
od 150% današnje zabilježena u Kredi neobjašnjiva sibirskim vulkanizmom,
budući da je on maksimum koncentracije CO2 proizveo do -251 M godina,
dakle do početka Trijasa, a paradoksalni rezultat je upravo umjerena,
ciklička klima Trijasa slična današnjoj. Drugi kapitalni vulkanski event
krajem Krede također je prethodio postupnom globalnom hlađenju tijekom
Paleogena, tako da bismo morali izvući paradoksalni zaključak po kojem
ekstremni vulkanizam koji tijekom milijuna godina proizvodi upravo
nevjerojatne količine stakleničkih plinova proizvodi globalno
zahlađenje, ako uopće ima ikakvog dugoročnog utjecaja na klimu, a čini
se da nema. Vulkanizam, dakle, nije vjerojatan kandidat.

Dakle uzrok nisu kozmički eventi poput varijacija u solarnom outputu ili
dramatičnih promjena orbite, a ni kapitalni vulkanski eventi, koji mogu
imati tek kratkoročne učinke na globalnu klimu. Milankovićevi ciklusi
imaju tako slab učinak, da je bilo potrebno sustavno hlađenje u trajanju
60 milijuna godina kako bi se topla staklenička klima Krede dovoljno
ohladila i kako bi se moderirajući staklenički efekti dovoljno oslabili
da planet dođe u toliko nestabilno stanje da čak i takve neznatne
varijacije u nagibu osi i ekscentricitetu orbite mogu baciti planet u
glacijalne ekstreme. Rješenje tog paradoksa je zapravo razmjerno
jednostavno i posve geološko.

Naime, klimu planeta Zemlje formiraju prije svega termoslana strujanja
(eng. thermohaline circulation) morske vode, odnosno globalno prenošenje
termalne energije putem fluida, s tim da dakako treba imati u vidu i
drugi fluid, atmosferu, koji također posreduje u razmjeni topline i
vlage. Taj mehanizam je upravo nevjerojatno složen, toliko složen da ni
uz najmodernije kompjutorske modele i satelitske snimke teško možemo
doživjeti točnu prognozu vremena za tjedan dana unaprijed. Uglavnom,
mehanizam funkcionira pomoću različitog ponašanja morske vode različitog
stupnja slanosti i temperature, što formira tople i hladne morske
struje, a glavni "motori" te sile su Coriolisov efekt (rotacija Zemlje)
i termalni gradijent između ekvatora i polova.

Krajem Krede, došlo je do odvajanja Južne Amerike od Antarktike i njenog
kretanja prema Sjevernoj Americi, čime je istovremeno zatvoren panamski
prolaz za ekvatorijalnu morsku struju, a kontinent Antarktika posve je
okružen oceanskim prstenom, te tako ocean pogonjen Coriolisovom silom
poput planetarnog klima uređaja izvlači toplinu iz Antarktike. Na
Antarktici se tada počinje formirati polarna ledena kapa, koja s jedne
strane izvlači vlagu iz atmosfere, koncentrirajući je u obliku leda, a s
druge strane počinje tzv. albedo povratna sprega, gdje polarni led diže
albedo planeta, odnosno povećava odraz solarne energije nazad u Svemir,
čime se planet postupno hladi, što pak opet povećava količinu leda na
polovima što pak opet povećava albedo. Iz nekog razloga, taj proces
prati pad koncentracije ugljičnog dioksida u atmosferi, za što nemam
jednostavno objašnjenje osim eventualnog pada biomase i njene
koncentracije u obliku fosilnih ugljikovodika, ali Vostok jezgre
pokazuju jasnu korelaciju po kojoj pad temperature uzrokuje pad
koncentracije CO2 u atmosferi, tako da je postojanje fenomena dokazano
unatoč tome što mehanizam nije posve jasan. U svakom slučaju, proces
pada koncentracije CO2 u atmosferi i pada globalne temperature povezani
su nekom vrstom polagane povratne sprege, ali je zato povratna sprega
globalnog zagrijavanja upravo nevjerojatno brza: tamo gdje globalno
hlađenje može trajati milijunima godina, globalno zagrijavanje mijenja
cijeli planet unutar nekoliko godina, proizvodeći vrlo dramatične, brze
klimatske promjene. Vostok jezgre pokazuju vrlo jasne šiljke globalnog
zagrijavanja koji znače da kraj glacijalnog i početak interglacijalnog
razdoblja nastupa unutar tri godine, za razliku od polaganog nastupanja
glacijalnog razdoblja koje traje tisućama godina.

Kretanje kontinentalnih ploča, dakle, otvara ili zatvara prolaz morskim
strujama koje u određenoj konfiguraciji djeluju kao toplinska pumpa koja
izvlači toplinu s polova, ukoliko djelovanje Coriolisove sile na oceane
nije ograničeno mehaničkom zaprekom u vidu rasporeda kontinentalnih
masa. Takva Coriolisova pumpa je u funkciji danas i općenito zadnjih
cca. 65 milijuna godina, od čega je zadnjih 2.5 milijuna godina hlađenje
planeta došlo do kritične točke u kojoj su čak i tako trivijalne razlike
u insolaciji proizvedene Milankovićevim ciklusima dovoljne da, pomoću
albedo povratne sprege, uvedu planet u stanje ekstremne klimatske
klackalice iz koje ga je, o paradoksa i ironije, izvela upravo ljudska
vrsta sagorijevanjem ogromnih količina fosilnih goriva, čime je u
atmosferu vraćen veliki postotak ugljika koji se uslijed
cirkumantarktičke Coriolisove pumpe postupno izlučivao iz atmosfere,
uklanjajući prirodni "amortizer" koji je moderirao klimu stotinama
milijuna godina, tijekom većine Mezozoika, bacajući je zadnjih 2.5
milijuna godina u stanje ekstremne nestabilnosti s potencijalnim
rezultatom ekstremne glacijacije kakva je nastupila prije 650 milijuna
godina, kad je cijela Zemlja pretvorena u golemi ledenjak. Imajući u
vidu da su kontinentalne mase tada bile koncentrirane pretežno u
ekvatorijalnom pojasu, na superkontinentu Rodinia, nije teško
pretpostaviti da je Coriolisova pumpa tada igrala bitnu ulogu u procesu
glacijacije. Dapače, ako imamo u vidu da je u doba Krede kontinentalna
masa posve blokirala cirkumpolarne struje i tako onemogućavala
Coriolis-albedo povratnu spregu, čini se da hipoteza jako dobro drži
vodu i rekao bih da se tu radi o primarnom mehanizmu klime kroz geološku
povijest Zemlje, i da su time objašnjena ne samo Pleistocenska ledena
doba, nego i "snowball earth" fenomeni sa samog početka života na
Zemlji, iz doba prije Kambrijske eksplozije.

Također, ako gledamo dovoljno dugoročno, možemo uočiti trend: početkom
Kenozoika, Južna Amerika se odvaja od Antarktike i formira se
cirkumpolarna struja. Započinje polagano hlađenje i isušivanje Zemlje i
koncentracija vode u obliku polarnog leda, čime se povećava Zemljin
albedo. Taj proces traje cca. 65 milijuna godina, od čega zadnjih 2.5
milijuna godina, tijekom Pleistocena, u kojem se, usput rečeno, još
uvijek nalazimo, nastupa ekstremni klimatski režim u kojem su čak i
mikrovarijacije Milankovićevih ciklusa dovoljne da bace Zemlju u
glacijalni maksimum, iz kojeg se Zemlja do sada uspijevala vratiti. Ako
produljimo skalu, ono što logički slijedi je završetak Pleistocena u
točki u kojoj Coriolisova pumpa ohladi Zemlju ispod razine u kojoj bi
Milankovićevi ciklusi mogli proizvesti glacijalni minimum, odnosno
zagrijati planetu dovoljno da dovedu do kraja ledenog doba, čemu bi
uslijedilo ponavljanje prekambrijskog "snowball earth" fenomena, odnosno
potpune glacijacije, gdje bi ekvatorijalna područja bila ohlađena na
razinu moderne Antarktike. Imajući u vidu mogućnost održavanja ljudskog
života i života općenito u tim uvjetima,  to stavlja efekt staklenika i
globalno zagrijavanje u sasvim novu perspektivu. Ukratko, problem nije u
tome što sagorijevamo ugljen i naftu i tako oslobađamo CO2 u atmosferu.
Problem je što će se desiti kad potrošimo svu naftu i ugljen i prijeđemo
na "čistu energiju", budući da cirkumantarktičku Coriolis pumpu nismo
zaustavili, a slabo je vjerojatno da će šiljak u koncentraciji CO2 koji
smo uspjeli uspostaviti imati trajni učinak na globalnu klimu. Ono što
smo vjerojatno postigli je tek odgađanje idućeg glacijalnog maksimuma,
ali bojim se da ćemo morati oslobađati bitno više "stakleničkih plinova"
i otapati bitno više polarnog leda kako bismo vratili "geološki sat"
bliže umjerenom pojasu, a dalje od fatalnih klimatskih ekstrema
Pleistocena. Dakako da će se razina mora u procesu podići za nekoliko
desetaka metara i da ćemo izgubiti sve priobalne gradove, ali to je
zanemariva sitnica u usporedbi s apsolutnom katastrofom koju bi donio
idući pleistocenski glacijalni maksimum, a da ne pričam o globalnoj
glacijaciji kojoj to sve skupa neminovno vodi. Globalno zagrijavanje bi
nam odnijelo sadašnji priobalni pojas, ali s druge strane bi povećalo
globalnu vlažnost, čime bi pustinje postale travnjaci, nestankom
termalnog gradijenta polovi bi postali nastanjiva područja umjerene
klime, i općenito, može se reći da bi takvo razdoblje predstavljalo novo
zlatno doba, za razliku od glacijacije, koja je razdoblje velikih
izumiranja koje čovječanstvo možda i bi preživjelo, ali civilizacija,
znanost i tehnologija teško. Pokušajte si samo zamisliti poljoprivredu u
situaciji da su vam polja ljeti u stanju permafrosta a zimska
temperatura pada do -60°C, pa ćete steći neku ideju o razlogu zašto se
čovjek za vrijeme zadnjeg glacijalnog maksimuma nije bavio
poljoprvredom, i zašto je ljudska populacija u Europi za vrijeme zadnjeg
glacijalnog maksimuma prije 25000 godina bila bliska potpunom
izumiranju, pa je Neandertalac posve izumro a Kromanjonac preživio
zahvaljujući bijegu u toplije krajeve. Nagađanja o razlogu izumiranja
Nendertalaca i preživljavanju Kromanjonaca mogu, dakle, imati posve
prozaičan uzrok - naprosto, Kromanjonci su možda bili bolje socijalno i
tehnološki prilagođeni velikim migracijama pa su uspjeli pobjeći na jug,
a Neandertalci su se pouzdali u svoju bolju adaptaciju na hladnoću,
ostali su na sjeveru i naprosto su se smrzli, svi do zadnjega, zato što
je hladnoća nadišla njihovu sposobnost da s njom izađu na kraj - između
ostalog zbog izumiranja biljaka kojima su se hranile životinje koje su
oni lovili.

Zbog čega sve ovo pričam? Zbog toga što sve navedeno spada u domenu jako
dobro utemeljenih znanstvenih hipoteza i činjenica. Ništa od navedenog
nisu ni fantazije ni divlja nagađanja. Ipak, apsolutno ništa od
navedenog nije moguće ustanoviti oslanjajući se na "vlastite oči", dakle
na sposobnost osobnog ustanovljavanja i provjeravanja činjenica. Bez
tehnologije datiranja izračunom radioaktivnog raspada, bez vađenja
kilometara ledenih jezgri s Antarktike, bez napredne geologije i
astronomije, te obilatog korištenja matematike, apsolutno ništa od
navedenog ne bi bilo moguće ustanoviti, i o svemu bismo znali otprilike
isto kao ljudi 19. stoljeća, koji su još uvijek vjerovali da je Biblija
istinita i da su dinosauri izumrli u Potopu. Korištenje metoda
"vlastitih očiju" i "zdrave pameti" očigledno je precijenjeno, odnosno
količina "osjetilnih pojačala" i "intelektualnih pojačala" potrebnih za
ustanovljavanje istina koje nadilaze uobičajeni perceptivni i
egzistencijalni horizont ljudske egzistencije daleko nadilazi ono što
prosječni čovjek smatra mogućim.

Razmislite o tome idući put kad vam se neka teorija učini "apsurdnom" i
nespojivom sa "zdravom pameću". Nekad se, naime, ljudima to činilo o
teoriji evolucije, ili o teoriji po kojoj je Europa prije desetak tisuća
godina bila pod ledenjacima, a s druge strane im se teorija o zmiji koja
govori, rajskom vrtu, potopu i egipatskom ropstvu činila posve razumnom.
Uslijed svojeg kratkog životnog vijeka te osjetilnih i kognitivnih
ograničenja, ljudi imaju vrlo slabu sposobnost spoznavanja istine, te
moderna znanost sa svojom metodologijom koja bitno divergira u odnosu na
konvencionalnu metodologiju korištenu tijekom većine povijesti ljudske
vrste u tom smislu predstavlja veliku iznimku.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk8v2ZgACgkQU8G6/NHezOdHvwCffWeKg0QKTf1bH+pDV2EjZKnx
srIAnAq4iiMGgPqK/z3lt1I5Vp8C3UsN
=h5dt
-----END PGP SIGNATURE-----