On Sat, 8 Jan 2005 11:54:25 +0100, Darko Kanjuh wrote:

>> 1. Bog je jedan, nije rodio i ro?en nije, dakle nema ni oca ni majke ni
>> djece, i nitko Mu ravan nije!  Njemu ne dolikuje pripisivanje ljudskih
>> slabosti i nesavr?enosti!
>>
> 
> Samo kratko. Mi kr??ani vjerujemo upravo tako!

Jesi li siguran u to? Naime to sto je on napisao je manje-vise gnosticki
credo koji je jos rano krscanstvo odbacilo kao herezu. Takvi naime tvrde da
bi poprimanje ljudske prirode, odnosno materijalne opcenito, kao inherentno
gresne, bilo nespojivo s naravi Bozanskog, pa se Isusu u nekim sljedbama
negira Bozanska, a u drugim ljudska priroda. Tako gnosticke sljedbe
uglavnom dijele Isusa i Krista, gdje Isusom nazivaju tijelo, ljudsku
prirodu, a Kristom Bozansko bice koje je "zaposjelo" to ljudsko tijelo na
neko vrijeme, jer ne mogu pojmiti da bi Bog mogao biti izlozen "ponizenju"
rodjenja i smrti. Drugi pak iz te price govore da je Isusova ljudska
priroda bila tek privid, da nije bila zbiljska, a treci Isusa reduciraju na
razinu covjeka-proroka, negirajuci mu Bozansku narav. Ukratko, ono sto
muslimani govore samo naizgled zvuci kao ono u sto krscani vjeruju, a
zapravo je islam najslicniji nekim istocnjackim gnostickim pokretima protiv
kojih se crkva borila kroz stoljeca. Temeljna greska danasnje crkve je u
tome sto islam smatra pozitivnim zbog monoteizma, ali to je utemeljeno na
krivoj premisi da monoteizam predstavlja bitnu kvalitativnu odrednicu
religije. To nije tako, buduci da je najbitnije kakva svojstva neka
teologija pripisuje Bogu. Zbog toga je hinduizam prividno politeisticki,
ali analiza pokazuje da o Bogu govori vrlo slicno kao krscanstvo, dok je s
druge strane islam prividno monoteisticki, a o Bogu govori stvari koje su
teska krivovjerja. Islam naucava fatalisticku predestinaciju, negira
slobodnu volju kao princip kroz koji krscanstvo definira grijeh, i time
grijeh automatski definira kao Bozju tvorevinu. Takodjer, temeljna
pretpostavka krscanske teologije je spasenje kroz transformaciju naravi,
dok je u islamu jedini kriterij slijepa poslusnost zakoniku objavljenom
kroz knjigu. To je tocno ono protiv cega su naucavali Isus i apostoli, koji
su jasno tvrdili da kroz zakon i knjigu nema spasenja, i koji su ustanovili
da taj teoloski koncept Zidovima nije donio nikakvo dobro, jer se covjek
bez transformacije naravi ne moze pridrzavati zakona, nego tek kroz
transformaciju po duhu svetome. Vec i to je dovoljno da islam bude odbacen
kao pogresan, bez daljnjeg ulazenja u detalje. Takodjer, treba imati u vidu
da je islam jedna od onih heretickih teologija koje uzasno napadaju Pavla,
i tu treba imati u vidu da je napad na Pavla zapravo direktni napad na
Isusa i krscanstvo kao takvo. Naime, krivovjernici ce reci da je Pavao
"iskrivio" istinski Isusov nauk, a zapravo oni pod Isusov nauk zele
podmetnuti neku herezu, pri cemu im najvise smeta Pavao, kao briljantan
teolog i svetac suptilnog duha, koji je iznimno duboko i ispravno shvatio
samu jezgru Isusova nauka, i naucavao teologiju milosti i duhovne
transformacije kao suprotnost ropskom slijedjenju spisa, i ideje o tome da
je dovoljno pridrzavati se onoga sto pise u nekoj knjizi da bi se postiglo
spasenje. Pavao je to osobno jako dobro znao zato sto je bio vrhunski
farizejski teolog, koji je tek po duhovnoj transformaciji shvatio istinsko
znacenje i smisao duhovnosti. On je po tome u suglasju s Petrom i Jakovom,
kao sto je vidljivo u Dj 15,6-21. Ukratko, buduci da muslimanski napadi idu
uglavnom na Pavla, treba imati u vidu da je napad na Pavla zapravo napad i
na Petra i ostale apostole, a time i direktan napad na povijesnog Isusa i
pokusaj njegovog nadomjestanja nekakvom Muhamedovom tlapnjom. Zbog svega
toga treba uvidjeti da krscanstvo nije, poput zidovstva i islama, teologija
knjige. Krscanstvu je "knjiga" zapravo samo sporedna stvar, hrpa biljezaka
i svjedocanstava. Krscanstvo je teologija Duha Svetog. U krscanstvu,
Biblija je tek proizvod Duha Svetog, isto kao i sama Crkva. Nema tu mjesta
idolopoklonstvu spisa, kao u islamu i razlicitim protestantskim sljedbama
koje od Biblije pokusavaju napraviti ono sto je Kur'an u islamu. U
hinduizmu se isto tako, unatoc raznim prilicno jakim strujama
idolopoklonstva spisa, smatra da su sveti spisi samo prolazno ocitovanje
neprolaznog, i na dosta mjesta se vide tragovi sukoba tih dviju struja, od
kojih jedna o Vedama misli isto sto i muslimani o Kur'anu, ili protestanti
o Bibliji, dok druga ima isti stav kakav bi krscani trebali imati o
Bibliji, dakle da je sveti spis nastao kao posljedica duhovnog nadahnuca
svetaca i svjedocanstva o zivotu Bozjih utjelovljenja, i nije svet kao
knjiga nego je svet zato sto je iz svetosti proizasao, s tim da je taj
izvor beskrajan, i moze nadahnuti bezbroj djela i bica. Krscani tako
smatraju da je Duh Sveti taj koji nadahnjuje istovremeno i Crkvu, i Bibliju
kao proizvod djelovanja Crkve, i razna cudesna i dobra djela. Treba dosta
teoloske suptilnosti da bi se dokucile stvarne implikacije toga, jer
naizgled idolatrija spisa moze izgledati kao poboznost, isto kao sto i
ropska poslusnost moze izgledati kao predanost Bogu, ali to su zapravo
dijametralno suprotni pojmovi. Predan Bogu je covjek koji je tako ispunjen
Duhom, da Duh bljesti kroz njega i nadahnjuje ljude; takav covjek je
hodajuci sveti spis, koji svojom pojavom objavljuje Bozju narav i
nadahnjuje na vrline. U islamu je pak ideal ropska poslusnost, koja je
suprotna pojava - tu se covjek umrtvljuje, uspavljuje i smanjuje svoju
prijemcivost za Duh, postajuci pukim nositeljem fanatizma i tuposti.
Dovoljno je samo pogledati kako izgledaju sljedbenici islama, pa da se
dobije preobilno svjedocanstvo o istinitosti mojeg suda, da se tu radi o
religiji tuposti, fanatizma i zaslijepljenosti, a ne bljestavila Duha i
istinske svetosti. Svetac nije ropski poslusan Bogu, svetac je sin Bozji, a
sin nije rob, sinu otac daje sve sto je njegovo, i sin se zajedno s ocem
raduje. Sin je u istoj kuci s ocem, a rob je izvana, nema zajednistva s
vlasnikom. Sin slusa oca iz ljubavi, a rob zbog poslusnosti i straha.
Izvana neupucenome te dvije stvari mogu izgledati slicno, ali one su
beskrajno razlicite. Islam uopce nema duhovnu komponentu, to je naprosto
suprotnost duhovnosti, puka zabluda koja zatupljuje sljedbenike i udaljava
ih od zajednistva s Bogom. Musliman pokusava biti poslusni pas, a ne sin
Bozji, na sto svoje ucenike poziva Isus, ili, kad smo vec kod toga, Krisna.
Jedino sotona od svojih sljedbenika zeli da mu budu kao psi i sluge, pa iz
toga nedvosmisleno slijedi da je Allah zapravo ime sotone, a ne pravoga
Boga.

-- 
Homepage: http://www.danijel.org/