-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

(nastavak)

Osjetila su podložna varkama. Um je podložan zabludama. Duša je podložna
različitim utjecajima i nalazi se u inherentno nepovoljnom položaju, u
situaciji u kojoj je lišena sjećanja i posebnih duhovnih moći kakve je
na svim drugim svjetovima prirodno prate.

Kako se u svemu tome razabrati, te uspostaviti i zadržati ispravno
usmjerenje?

Na to pitanje religije nude instant-odgovor poput "slijedi glas srca",
ali taj je odgovor zapravo cirkularan, budući da na "kako da znam koji
je glas ispravan" odgovaraju sa "slijedi ispravni glas". Apsolutno svaki
duhovni sadržaj se, naime, može protumačiti kao "glas srca". Glas srca
se ljudima aktivira kad vide dobre sise, kad im netko veli nešto ugodno,
kad dobiju puno novaca - to je, u najmanju ruku, osjećaj prožet
instinktivnim reakcijama i animalnostima, i sam po sebi, bez dodatnih
uputa, po mogućnosti jako detaljnih, nije pouzdan vodič čak ni u
najgrubljem smislu. Ljudima naime "glas srca" veli da sve super rade kad
se nađu u krevetu sa zgodnom curom, ali kad cura ostane trudna a oni sa
sedamnaest godina završe u nekoj kamp kućici s dvoje djece i mizernim
primanjima, glas srca im veli da su se totalno sjebali.

Da se razumijemo, ja se tu namjerno pravim blesav budući da jako dobro
znam na što je mislio onaj tko je govorio o "glasu srca" u
religijsko-duhovnom kontekstu. Stvar je naprosto u tome što sam vidio
kako ljudi krivo tumače takve stvari, pogotovo kad su motivirani krivo
ih tumačiti. Čak i netko tko je uspio ispravno identificirati vlastitu
vertikalnu duhovnu liniju, što je jedan mogući smisao tog višeznačnog
pojma, može u određenim okolnostima, kad je jako motiviran, zamijeniti
jaki instinkt za osjećaj ispravnosti. Netko tko tek pokušava
identificirati takav osjećaj nalazi se u kvalitativno daleko lošijoj
poziciji i takvome bih preporučio daleko studiozniji pristup problematici.

Kako, dakle, identificirati i razviti osjećaj za ispravnost, odnosno
"kompas" koji pokazuje "prema gore" u duhovnom smislu? Kako u svoj zbrci
različitih duhovnih podražaja koji sačinjavaju sadržaj naše psihe
identificirati upravo ono što vodi prema, u nedostatku bolje riječi,
Bogu? Je li uopće razumno pretpostaviti da baš svi, bez iznimke,
posjeduju takav "glas", odnosno da on svima govori istu stvar? Što ako
je takav "glas" zapravo pjesnička slika za vaš dominantni karmički
vektor, pa vam osjećaj ispravnosti govori kad se nalazite na vašoj
liniji ispravnosti, koja može biti sasvim drugačija od nečije tuđe? Ako
kao ilustraciju uzmemo likove iz Mahabharate, jednom Duryodhani će "glas
srca" govoriti potpuno drugačije stvari nego jednom Arđuni, naprosto
zato što imaju različite duhovne vektore. Arđunin duhovni vektor
pokazuje prema vrlini i transcendenciji, a Duryodhanin duhovni vektor
prema zlu, sebičnosti i pokvarenosti. Budući da je tip duše kojem ta
dvojica pripadaju različit, njima je i "glas savjesti" različit, jer to
uopće nije glas s istog izvora, makar se manifestirao na sličan način.
Indijci su, naime, svoj sustav složili daleko bolje nego kršćani.
Kršćani smatraju da sve ljudske duše pripadaju istom tipu, a Indijci
smatraju da iza duše pripadaju različitim tipovima koji su u osnovi
odraz različitih "dijelova" kozmičkog Puruše, odnosno duhovnog
pra-uzora. Brahmane su tako nastali iz njegovih usta, kšatrije iz ruku,
vaišiye iz bedara a šudre iz stopala. Ovisno o svom porijeklu duše dakle
manifestiraju različita svojstva i sklonosti. Budisti imaju drugačije
vjerovanje, manje slikovito a više matematičko, po kojem su duše nastale
evolucijom, kombinacijom akrecije karmičke tvari i različitih unutarnjih
procesa unutar te tvari koji potiču ili kristalizaciju ili
fragmentaciju. Metta, odnosno duhovna kvaliteta blažene neosobne i
nevezane ljubavi i blagosti potiče koherenciju unutar karmičkog tijela i
njegovo transformiranje iz amorfne mase karmičkog blata u neku vrstu
"duhovnog kristala", o kakvima se često govori, i to u značenju koje je
daleko manje metaforičko nego se obično misli; kad se dakle govori o
"dragulju razumijevanja", često se misli doista na karmičku tvar čije su
"elementarne čestice", odnosno kalape, fokusom i usmjerenošću na jedno
tako posložene da sve gledaju u jednom smjeru, što doista stvara duhovni
entitet koji podsjeća na kristal po svojoj jednobojnosti, prozirnosti i
čistoći. Duše tamo mogu težiti različitim ciljevima, i sukladno
ciljevima "kristalizirati" svoju gradivnu tvar u "dragulje" različitih
temeljnih svojstava. Jasno, u slučaju većine duša njihova gradivna tvar
više liči na oblak obojene svjetlosti, odnosno neku vrstu magle, jer su
u svojem razvoju nedovoljno odmakle, ali princip je zdrav - duše nisu
sve od iste kvalitete. Različitost zrelih proizvoda takvog razvoja
zapravo je manje vrijedan korolar tog principa, a ono što je nama
najbitnije za našu trenutnu temu jest različito djelovanje različitih
oblika usmjerenja svijesti na karmičku tvar od kojeg je načinjena duša.
Kao što sam već napisao, budizam s pravom daje veliku važnost metti,
otprilike jednaku kakvu vedanta daje šatsampati, "šest dragocjenosti"
(šama, dama, uparati, titikša, šraddha i samadhana). Metta, u engleskom
prijevodu "lovingkindness", formativna je kvaliteta, odnosno radi se o
energetskom stanju koje na dušu djeluje harmonizirajuće i pročišćujuće.
Ta kvaliteta uklanja negativne utjecaje kakvi su bijes, mržnja, sumnja,
nesigurnost, dezorijentacija i slični. Ona dovodi do umirenja uma,
proizvodeći tako isti osnovni rezultat kao yoga, koja također koristi
energetska stanja kako bi harmonizirala psihu i uklanjala smetnje i
mentalnu buku, kako bi se duboko ispod mogao ukazati vrijedan,
kvalitetan sadržaj samospoznaje brahmana, te, konačno, postiglo
izbavljenje (kaivalya).

Onako kako metta harmonizira duhovno tijelo, tako ga stanja poput laži,
mržnje, straha i sličnih prljaju i fragmentiraju, te tako energetskoj
strukturi kao cjelini mogu promijeniti "boju", odnosno "radnu
frekvenciju", ili je pak razbiti na nekoliko labavo povezanih entiteta,
od kojih neki mogu biti zatvoreni iza energetskih barijera traume.
Pojave začahurivanja određenih sjećanja, kakve su psiholozima poznate,
zapravo se unutar budističke yoge sagledavaju jako "tvarno" i nimalo
metaforički, dakle radi se doslovno o tome da trauma proizvede
fragmentaciju energetskog tijela i separaciju traumatičnog sadržaja od
glavne duhovne mase, stvarajući ono što je u krugovima zapadne magije
poznato kao "larva", što sasvim dobro ocrtava bit stvari. Ako si
zamislite ličinku kukca koja oko sebe isprede kukuljicu unutar koje se
transformira u leptira, imate dovoljno dobru predodžbu o općem dojmu te
pojave, iako je ono što se dešava unutar takve "larve" daleko bliže
dubokom smrzavanju stvari s kojima vaša psiha ne zna što bi počela, kako
bi ih se izoliralo od glavne mase i spriječilo kolaps cijelog sustava
uslijed nerješive traume, i odgodilo suočavanje s njima za neku buduću
priliku, kad vaše iskustvo i znanje postanu dostatnima za takav pothvat.
Iz opisa takvih "larvi", odnosno začahurenih "toksičnih" fragmenata
unutar duhovnog tijela, jasno je da postoje ekvivalenti između vizualnih
opisa takvih pojava i njihovog emocionalnog doživljaja, i tu možemo
izvesti zaključak da pojave koje vode fragmentaciji duhovnog tijela
postoje prije svega u kontekstu emocionalne traume i iznimno snažnih
ružnih iskustava s kojima duša nije u stanju izaći na kraj, ili pak
snažne želje dominantnog dijela osobnosti da negira neku istinu, do
stupnja da će radije podijeliti sebe na više dijelova i "nepoželjne"
dijelove energetski separirati, nego da trpi traumu suočavanja s
istinom. Primjetio sam da zlotvori i lažljivci često pribjegavaju ovoj
vrsti psihičke kirurgije, enkapsulirajući nepoželjna sjećanja i emocije
u odvojeni dio osobnosti kojeg drže negdje iza čvrsto zatvorenih vrata,
dok se na kraju njihova psiha ne podijeli na toliko zatvorenih odjeljaka
koji ne znaju jedni za druge, da glavna masa ostane reducirana na
praktički ništa, te takva osoba izgubi golemi dio svoje izvorne
složenosti i sofisticiranosti, ostajući reducirana na nekakav trivijalni
obrazac.

Inverzni proces uključuje integraciju odvojenih segmenata, odnosno
"larvi" u centralnu masu duše, što uključuje vrlo neugodan proces
suočavanja s onom traumom koju smo izvorno željeli izbjeći
začahurivanjem takvih struktura. Postoje tehnike yoge koje olakšavaju
preživljavanje takve traume, ali na kraju se sve svodi zapravo na
kombinaciju suočavanja, prihvaćanja i trpljenja.

Iz ovoga je jasno koliko je zapravo koncept "glasa srca" i "pravog puta"
varljiv i opasan. Naime, "glas srca" će vam govoriti da ste "na pravom
putu" kad sklad u vašoj centralnoj duhovnoj masi ne remeti ništa od
neriješenih traumatičnih iskustava koja leže začahurena na marginama
"slobodnog prostora" unutar kojeg se možete kretati unutar vlastite
svijesti a da ne naletite na nešto "nepoželjno". Kad naletite na nešto
traumatično, reakcija će biti toliko neugodna da je instinktivna
reakcija opet začahuriti cijelu stvar iza sedam zidova, čime obnavljate
"larvu" i de facto niste riješili ništa. Oslanjanje na nekakve "glasove
srca" dakle dovodi do situacije u kojoj ćete sustavno izbjegavati sve
neugodne stvari i zapravo pojačati destruktivne procese začahurivanja
stvari s kojima se niste u stanju suočiti. Integracija osobnosti, naime,
leži u smjeru u kojem se nalaze užasne stvari, toliko užasne da ste oko
njih stvorili debele energetske zidove koji vas čuvaju od traume, a ti
energetski zidovi ne samo da troše većinu vaše psihičke energije (budući
da ih treba stalno osvježavati i pojačavati) nego vašu dušu dijele na
dio koji koristite, a koji je često manji, i onaj u kojem skladištite
čahure s užasnim stvarima, a koji je često veći. Put duhovnog razvoja
nije dakle onako jednostavan i linearan kako si to ljudi obično
zamišljaju - on često vodi prvo u jednom smjeru, a onda u drugom, kako
biste se mogli usmjeriti prema nečemu trećem. Zamislite put od Zagreba
prema Australiji, koji vodi preko Londona. London naizgled leži u krivom
smjeru u odnosu na Australiju, ali stvar je u tome da iz Zagreba nema
izravnih letova za Sidney, a iz Londona ima, tako da iz Zagreba morate
prvo letjeti do nekog većeg grada iz kojeg postoje letovi za Australiju,
a tek tada počinje put do pravog cilja. Insistiranje na najkraćem putu
ne bi vas odvelo nikamo. Isto tako, u duhovnom razvoju tehnike koje
zvuče intuitivno rijetko doista funkcioniraju; jedna takva je,
primjerice, Maharišijeva transcendentalna meditacija. To je u osnovi
dobra tehnika meditacije koja ima jedan ključni nedostatak: ona pokušava
odmah, bez energetskog čišćenja i integracije postići koherentno stanje
centralne duhovne mase. Kako vam ne bi smetale stvari koje vam iskaču u
um, vi prakticirajući tu dobru meditativnu tehniku pojačavate stijenke
čahura s nepoželjnim emocionalnim sadržajem negdje na rubovima djelatnog
segmenta vlastite svijesti, i ono što vi zapravo radite energetski
izgleda kao da metlom gurate smeće prema rubovima prostorije i tamo
formirate sve čvršći i kompaktniji zid od smeća, a sve situacije u
kojima vam nešto od tog smeća ipak preplavi svijest rješavate s više
meditacije, odnosno jačim kompaktiranjem smeća prema rubovima svjesnog
područja. Zbog toga ta meditativna tehnika, kao i sve njoj slične,
proizvode dramatične rezultate unutar prvih tjedan-dva prakse, ali
unutar idućih deset godina možete imati puko održanje postojećeg stanja
bez ikakvog napretka. Kako biste krenuli dalje, potrebno je potpuno
promijeniti pristup i, zapravo, odbaciti tu meditativnu tehniku unatoč
činjenici da ona doista dobro radi svoj posao. Stvar je naprosto u tome
što za tu vrstu posla još nije došlo vrijeme, i što određene stvari
treba raditi određenim redom. Naime, ako je u nekoj kući živjela ljudska
svinja, koja iz kuće nije iznosila smeće godinama, prvo je potrebno
iznijeti smeće, odnosno više toga baciti nego zadržati, a preostalo
dobro oribati, dezinficirati i vratiti u funkcionalno stanje, i tek
tada, kad ste sve okrenuli naopačke i oribali do čiste, izvorne tvari,
možemo govoriti o nekakvom poliranju prozora i parketa. Ali kakva vam je
korist od glancanja parketa ako živite u svinjcu? Naprosto za tu fazu
još nije došlo vrijeme. Ona je dobra i hvale vrijedna, ali nije
nadomjestak za sve ostale faze koje joj imaju prethoditi u valjano
organiziranom procesu čišćenja.

"Glas srca" koji preferira dobro uređeno stanje vašeg energetskog
sustava može, dakle, dovesti do favoriziranja tehnika koje preuranjeno
postižu takvo harmonično stanje ali pod cijenu zamrzavanja duhovnog
razvoja i bolnih integracijskih procesa. To ne znači da je harmonizacija
loša stvar, ili da joj ne treba težiti; ali definitivno znači da treba
izbjegavati pretjerano pojednostavljene pristupe uslijed kojih možete
zaglaviti u poziciji iz koje je jedini izlaz sve razvaliti i krenuti od
početka. Na početku, bojim se da vam prvo mora postati bitno gore, kako
biste stvorili preduvjete da vam nakon neke točke može postajati bolje.
Duhovnost nije linearni proces u kojem "svakog dana u svakom porijeklu
sve više napredujete", nego kaotičan, skokovit proces u kojem ima vrlo
malo očitih linearnosti - ljudi si to zamišljaju po sistemu razvijanja
nekakvog duhovnog mira, pa tko je duhovno razvijeniji ima više duhovnog
mira, ali stvari uopće tako ne funkcioniraju. Onaj tko je razvijeniji
može izgledati jako razvaljeno, s hrpom iznimno traumatičnih emocija
koje pokušava preživjeti, i iznimno turbulentnom psihom, a manje
razvijena osoba se može doimati poput smirenog sveca kojemu su ostale
tek dvije-tri sitnice koje treba ispolirati meditacijom, ali izgled
vara. Ovaj prvi može biti na pet minuta do prosvjetljenja a ovaj drugi
može biti samo početnik koji je upao u neku od standardnih zamki na temu
narcisoidnog samozavaravanja. Procjena duhovne razvijenosti drugih osoba
(i, daleko važnije, vaše osobne) na temelju podrazumijevanja linearnosti
procesa vrlo je opasan sport u kojem nema pobjednika. U prethodnim
poglavljima sam opisao takve ne-linearne mehanizme u prirodi, gdje
globalno zagrijavanje može proizvesti ledeno doba, i važno je shvatiti
da unutar ljudske psihe stvari slično funkcioniraju, i da praktički
nikad to ne funkcionira po pojednostavljenim mehanizmima na temu "ako je
malo dobro, više je bolje", i "ako želite biti svetac, trebate usvajati
sve više svojstava sveca". To su zamke uslijed kojih ljudi završe u
raznim sektama u kojima se ili razočaraju u duhovnost ili se
samozavaravaju u nedogled.

Ono što želim prenijeti jest shvaćanje da ne možete previše vjerovati
svojim emocijama i dojmovima. Te stvari su važne, ali su najpodložnije
greškama upravo na početku neke duhovne prakse, kad vam točnost najviše
treba. Dakle kad bi vam najviše trebalo nekakvo kvalitetno vodstvo u
obliku duhovnog kompasa koji pokazuje prema prosvjetljenju, okruženi ste
s najviše jakih magnetskih polja i metalnih posuda koje kazaljku vašeg
duhovnog kompasa usmjeravaju prema svemu i svačemu, a ponajmanje prema
prosvjetljenju. Uslijed toga, ne možete sebi previše vjerovati, i uputa
na "glas srca" nije najpametniji savjet koji ste u takvoj poziciji mogli
dobiti. Isto tako, uputa na skeptično provjeravanje svega i svačega nije
najpametniji savjet koji ste mogli dobiti, budući da vam je sposobnost
za provjeravanje jako ograničena stanjem vlastitog duhovnog tijela.
Naime, ako vam je duhovno tijelo ispremreženo minskim poljem larvi koje
enkapsuliraju traume, a vi se pokušavate kretati u ono malo slobodnog
prostora, vi se zapravo stavljate u poziciju u kojoj pokušavate kao
dijete nositi teret odraslog čovjeka. Očekivani rezultat je da ćete se
slomiti. Naime, kvalitetne vrijednosne prosudbe traže hladnu glavu, a
hladna glava traži integriranu dušu, odnosno morali biste već proći onaj
dio duhovnog razvoja koji uključuje suočavanje s traumama i integraciju
larvi u centralnu duhovnu masu, te harmonizaciju tog novootvorenog
prostora na višoj energetskoj razini - tek tada biste se našli u
poziciji u kojoj možete objektivno vrednovati duhovne pojave, jer će one
"zasvijetliti" u vašem čistom duhovnom tijelu čistim svjetlosnim notama
koje odražavaju njihovu istinsku narav, umjesto da aktiviraju "mine" u
vašem duhovnom skladištu učahurenih trauma i zala, ispremreženom s malo
prohodnog područja ispunjenog znakovima upozorenja koji opominju na sve
moguće sjebanosti po kojima bi vas netko mogao nagaziti ako vas malo
jače pogleda. Uputa na slušanje vlastitog unutarnjeg glasa stoga je
cirkularna, jer podrazumijeva postojanje mehanizama koje tek treba
izgraditi, razumjeti zakonitosti po kojima funkcioniraju te ih
primjeniti na kvalitativno i kvantitativno razlikovanje i vrednovanje
različitih signala iz različitih izvora.

Nekako se ipak mora početi. Ako nećete nikome i ničemu vjerovati,
sigurno je jedino da se nećete maknuti s mjesta. Zbog toga u duhovnom
razvoju veliku važnost igra hrabrost, odnosno spremnost na rizik -
dakako, unutar granica elementarne zdrave pameti.

Rizik u tom smislu ne znači raditi lude i besmislene stvari, recimo
baciti se pod tramvaj, napušiti se neke otrovne droge, otići pješice i
bez novaca na put u neku egzotičnu zemlju, upisati se u neku sektu koju
vodi lik u haljini okružen statistima iz filma "noć živih mrtvaca".
Zapravo, rizik koji imam na umu dao bi se bolje opisati načinom na koji
funkcionira quicksort algoritam.

Vjerojatno najučinkovitiji algoritam za sortiranje funkcionira bitno
različito od onoga što biste intuitivno pogodili. Intuitivni algoritam
se zove "bubble sort", i funkcionira po principu mjehurića koji se
razvije na dnu boce s gaziranim pićem i postupno ispliva do vrha,
odnosno do točke u kojoj pronalazi svoje mjesto. Dakle kad hoćete
ustanoviti na koje mjesto na sortiranoj listi trebate smjestiti neki
broj, krenete od početka liste, gdje su najmanji brojevi, i uspoređujete
novi element s jednim po jednim elementom sve dok ne nađete neki koji je
veći od njega. Onda svoj element smjestite ispod njega. Quicksort
funkcionira bitno drugačije. Naime, quicksort algoritam koristi prečicu
- - uzme element sa sredine liste i tako podijeli listu na dva dijela. Ako
je vaš element manji od srednjeg elementa, sigurno ga treba smjestiti
negdje u prvu polovicu liste. Ako je veći, treba ga smjestiti u drugu
polovicu. Samom tom činjenicom eliminirali ste potrebu za provjeravanjem
polovice elemenata na listi. Taj proces ponavljate rekurzivno sve dok
vam ne ostane jako mala "lista" od dva broja između kojih smjestite ovaj
svoj. Algoritam je strašno brz - zamislite da morate ubaciti element na
pravo mjesto u listi od deset tisuća elemenata. S quicksort algoritmom,
prva provjera smanjuje listu na pet tisuća. Druga je smanjuje na 2500
elemenata. Treća na 1250, četvrta na 625, peta na 312, šesta na 156,
sedma na 78, osma na 39, deveta na 19, deseta na 9, jedanaesta na 4,
dvanaesta na 2 i tu imamo rješenje, u samo 12 koraka za listu od deset
tisuća elemenata. U usporedbi, bubble sort bi mogao zahtijevati jako
velik broj komparacija, očekivano nekoliko tisuća.

Očigledno je, dakle, da kad govorim o nužnosti rizika ne mislim na rizik
lišen razuma i metodologije, nego na rizik kakav predstavlja dio
quicksort algoritma, a koji tvori razliku između lošeg i dobrog
algoritma. To je dakle dobar rizik. Loš rizik bi bio dizajn algoritma
koji uključuje vjerojatnost nepostizanja rezultata, dakle da ne uspijete
sortirati listu prije isteka zadanog vremena, u našem slučaju prije
isteka ljudskog života. Dakle, recimo da u životu imate ograničeni broj
eksperimenata koje možete napraviti. Svaki od tih eksperimenata, koji
imaju za cilj ustanoviti je li ono što ispitujete "manje" ili "veće" od
vašeg trenutno postavljenog kriterija za "dobro", nužno traje neko
vrijeme. Realistično, trajat će nekoliko mjeseci ili godina. Također
realistično, ukoliko nađete to što tražite, trebat će vam neko vrijeme
da temeljem toga od sebe nešto napravite, dakle pod pretpostavkom da ste
uspjeli identificirati svoj cilj, treba vam opet neko vrijeme da ga
postignete, pa si ne možete dopustiti algoritam kojim ćete ga tražiti
šezdeset godina. Metoda kojom ispitujete jednu po jednu stvar zove se
metoda grube sile, i najviše liči na bubble sort algoritam. Ako u
svijetu postoji deset tisuća pojava koje želite kvalitativno i
kvantitativno usporediti, a za svaku usporedbu vam treba tri mjeseca za
stvaranje kvalitetnog uvida, a očekivani broj komparacija prije pogotka
je n/2, to je pet tisuća puta tri mjeseca, odnosno 1250 godina - s
takvim algoritmom ste mrtvi a da ništa niste našli niti ste postigli
kakav cilj.  Korištenjem quicksort algoritma, koji uključuje "educirani
rizik", to je 12 komparacija puta tri mjeseca, odnosno tri godine. To je
daleko realističnije vrijeme i s tim se već može nešto početi.

Kako bi to u praksi izgledalo? "Quicksort" podrazumijeva brzo skakanje
unutar poola raspoloživih mogućnosti kako biste se brzo a kvalitetno
informirali o postojećim opcijama i njihovom sadržaju. Dakle pogledate
zapadnu filozofiju, pogledate istočnjačku filozofiju, odbacite
zapadnjačku i koncentrirate se na istočnjačku, eliminirate trivijalne
stvari poput šintoizma, ostanu vam hinduizam i budizam, pogledate
zajedničke karakteristike i dobijete teoriju duhovne evolucije i zapravo
imate dva jako dobra sustava čijem se proučavanju detaljnije posvetite
bez raspršivanja fokusa na pizdarije poput zapadnjačke filozofije koja
se dvije tisuće godina bavi bojom govna.

Onda pogledate kakve tehnike yoge postoje i vidite da postoje čisto
fizičke, pa energetske, mentalne i emocionalne. Emocionalne reducirate
na energetske budući da su emocije rezultat kretanja energije sustavom.
Fizičke tehnike reducirate na energetske jer je poanta fizičkih vježbi
potaći određeni tip kretanja energije sustavom. Mentalne tehnike ostaju
kao zasebna kategorija koja je jako bitna jer mentalna stanja mogu
usmjeravati energetske kretnje sustavom i nužna su za kvalitetno
praćenje zbivanja te kao metoda provjere napretka. Ostaju vam dakle
načini rada s energijom i različita mentalna i duhovna stanja koja su
rezultat takvog rada, što u osnovi razotkriva yogu kao sustav
energetskih tehnika s duhovnim ciljevima. Tu ste opet u par komparacija
došli do biti stvari.

Onda imate metodu provjere učinkovitosti pojedinih tehnika. Loša metoda
je sve osobno probati - to može biti opasno, kao što je opasno probati
droge i suditi na temelju vlastitog iskustva. Bolje je pogledati
iskustva onih koji su nešto probali pa vidjeti koji izgledaju bolje a
koji lošije od prosjeka. Tu ste odmah uštedjeli ogromnu količinu truda i
rizika i reducirali ste opcije na nekoliko dobrih i ogroman broj loših.
Dakle pogledate koji sustavi imaju smisla, koja logika stoji iza njih, i
onda to unakrsno provjerite s praktikantima koji na nešto liče, dakle
želite vidjeti podudara li se vaša lista dobrih sustava s praksama čiji
praktikanti su na vas ostavili pozitivan dojam. U nekoj teoriji, već tu
ste eliminirali najveću količinu gluposti i skoncentrirali ste svoje
opcije na vrlo mali broj stvari koje su po svoj prilici sve na različite
načine dobre, a nijedna nije baš potpuno beskorisna i luda. Naravno,
težinsko vrednovanje pojava je tu jako bitno - ako vidite praktikanta
nekog sustava koji je posebno impresivan, a njegov sustav vam
intelektualno ne zvuči kao nešto što bi moglo proizvesti tako dojmljive
rezultate, ima smisla dublje se uputiti u sustav jer vam je po svoj
prilici promaklo nešto bitno, zbog čega vam se sustav činio manje dobrim
nego što doista jest. S druge strane, moguće je da je ta osoba
impresivna iz nekog drugog razloga, npr. rođena je kao prosvijetljena i
nije prakticirala sustav kojem naizgled pripada.

U svakom slučaju, očite su prednosti educiranog pristupa pred metodom
grube sile, odnosno neinteligentnog sukcesivnog isprobavanja svih pojava
koje pred vas iskoče bez analitičkog pristupa koji bi te pojave pokušao
klasificirati s ciljem optimizacije pretrage. U idealnom slučaju sama
potraga bit će kombnirana s nekim oblikom prakse, dakle prakticirat ćete
neke duhovne metode koje ste do tada naučili, a njihovi rezultati će
poboljšati vaš uvid u problematiku i dodatno suziti područje unutar
kojeg tražite odgovore. To vam je otprilike kao da prvo otkrijete
Internet, onda otkrijete web, nakon toga otkrijete Google, na njemu
tražite par stvari i otkrijete da se kao bitan izvor definicija javlja
Wikipedija. Nakon toga odete na Wikipediju i tamo direktno tražite
podatke. Samim time ste eliminirali najveću količinu smeća na Internetu
- - eliminirali ste svu pornografiju koja je smeće, sve web portale koji
su smeće, sve blogove koji su smeće i Facebook koji je smeće. Ostao vam
je dio Interneta na kojem su korisne stvari, a ako tamo nema dovoljno
detalja, svejedno ćete naći dovoljno ključnih riječi da se pomoću njih i
Googlea probijete do stručne literature u kojoj je to dobro opisano.
Kako više stvari pregledavate, tako stječete više iskustva na temelju
kojeg možete kvalitetnije pregledavati i razlikovati pojave, tako da je
sama potraga za ciljem zapravo put, dakle već i ona ima transformacijsku
kvalitetu i predstavlja proces učenja. Kad ste došli do onoga što vas
zanima, već ste vidjeli toliko gluposti i besmislica da imate jako dobru
ideju o smjerovima koji ne sadrže odgovore koji vas zanimaju, a to je
zapravo daleko bitnije nego bi čovjek pomislio. Naime, bez dobrog uvida
u smeće teško ćete naučiti prepoznavati pogreške i zastranjenja, odnosno
načine na koje nije dobro napasti neki problem. Nakon toga, broj načina
na koji jest dobro napasti problem može se nabrojati na prste jedne
ruke, dakle sa situacije u kojoj ne znate kamo biste se okrenuli
reducirali ste problem na situaciju u kojoj i te kako dobro znate kako
bi rješenje trebalo izgledati, dakle znate da ga ne treba tražiti ni u
pički ni u kurcu ni u novčaniku ni u autu ni u kući ni u dominaciji nad
ljudima ni u tome da vas ljudi vole, nego u nekoj od tri vrlo
sofisticirane filozofije koje se međusobno ne razlikuju previše i
vjerojatno su tri različita načina da se kaže istu stvar. Uglavnom,
religije koje vam objašnjavaju da biste trebali osjećati krivnju zato
što niste dovoljno vršili volju velikog bijelog majmuna na nebu neće
visoko kotirati na vašoj listi mjesta na kojima se isplati tražiti istinu.

U svemu tome skupa "glas srca" možete protumačiti kao onaj kriterij
komparacije pomoću kojeg pojave vrednujete kao "bolje" i "lošije", jer
taj kriterij nikad nije potpuno intelektualan i egzaktan - uvijek
postoji "nešto" radi čega vam se "čini" da bi nešto imalo više smisla.
Možete to zvati glasom srca ili nosom ili osjećajem za feeling, ali u
svakom slučaju uvijek imate nekakav kompas, odnosno bullshit detektor
koji vam govori da je nešto sranje a nešto bi moglo biti jako dobro. To
"nešto" je uvijek funkcija vašeg osobnog duhovnog vektora i stupnja
duhovne profinjenosti, pa će se tako svinja paliti na kukuruz,
sponzoruša na novčanik, matematičar na dobar dokaz a yogin na dragulj od
vađre. Neke stvari je nemoguće previše ubrzati, dakle nemoguće je težiti
ciljevima veće sofisticiranosti od one koju čini mogućom vaš trenutni
duhovni ustroj, ali moguće je na takav način podesiti svoje gledanje na
stvari da se sustavno izlažete sadržajima koji će povećavati suptilnost
vašeg duhovnog ustroja, odnosno izbjegavati izlaganje sadržajima koji će
vas duhovno degradirati. To su povratne sprege koje u razmjerno kratkom
razdoblju otvaraju vrata mogućnostima koje su vam prije bile zatvorene,
i zbog toga je razumno hodati svijetom otvorenih očiju i ostati otvoren
prema onome što niste ni tražili ni očekivali. U pravilu, tek tamo vas
čekaju prave stvari - u sferi koja vam ni na pamet ne bi pala u trenutku
kad ste počeli istraživati.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk9GtZ4ACgkQU8G6/NHezOdvdwCg6O+F8S4Vs24xX+dxdwVOT/VU
qUsAoPoq0QDmIJ6IDbRuFTeEh97KT7Vi
=z5xD
-----END PGP SIGNATURE-----