On Wed, 16 Jun 2004 05:18:11 +0200, "Ged"  wrote:

>Svaki psiholog ce vam reci da kada volite nekoga morate ga voleti
>onakvim kakav on stvarno jeste ili to nije ljubav. Lose je "voleti"
>nesto sto bi vi zeleli da on bude. To nije prava ljubav zato sto to
>nije stvarno taj covek. To sto vi tada "volite" je samo ideja o njemu
>u vasoj glavi, jedna vrlo licna, duboko subjektivna i realno
>nepostojeca konstrukcija, a ne stvarna osoba. 

To je sve istina, i stvarno je licemjerno reci da nekoga volis, a sve
njegove kvalitete drzis odbojnima. Ja stvar rjesavam drugacije - velim
da je covjek ono sto odabere biti, a ja se prema tome postavim iz
pozicije onoga sto sam ja odabrao biti. 
S druge strane, dosta puta mi se desavalo da netko koga volim
privremeno usvoji razlicite ruzne kvalitete, i ja cu te kvalitete u
tom trenutku ostro napasti, i njega skupa s njima, ali ja i dalje znam
da se ta osoba razlikuje od onoga po cemu je zabrijala, i da je to
prolazno stanje, tako da naravno necu mrziti covjeka zbog onoga sto mu
je akcidentalno, ali daleko od toga da cu time biti odusevljen ili da
cu to voljeti.
S trece strane, uzasno je opasno imati stav da treba covjeka
prihvacati skupa sa svim njegovim kvalitetama. Ako netko tako prihvati
zlog covjeka, prihvatit ce skupa s njim i zlo i propast ce. Sto znaci
bezuvjetno prihvatiti razbojnika, narkomana i ubojicu? On se nece
osjecati prihvacenim sve dok mu ne das potvrdu za sve vrste grijeha uz
koje prijanja, i sam ih ne usvojis. Dakle bezuvjetno prihvacanje je
fatalna glupost. Bezuvjetno treba prihvacati jedino Boga, drugdje je
to pogubno.

--
http://www.danijel.org/