On Wed, 26 May 2004 14:57:06 +0200, Neven 
wrote:
>> Jedini rezultat toga je da sam se morao jace koncentrirati
>> da bih kompenzirao efekte, i naucio sam ih mrziti zescom mrznjom kojom
>> sam hranio prkos da cu njima za inat napraviti sve sto sam si zacrtao.
>
>Da li je to zacrtavanje islo paralelno s njihovim tretmanom ili mu je
>prethodilo, 

A sto ja znam, kad te pokusavaju sjebati sa svih strana, dakle
roditelji s jedne i psihijatri s druge, onda imas dva osnovna izbora:
leci i krepati, ili pokusati svima usprkos nesto napraviti, pa sto
bude. Ja nekako nisam tip koji bi odabrao prvo.
Doduse, lako je o svemu tome pricati uz kavu 13 godina kasnije, i
praviti se da je uspjeh bio unaprijed zajamcen. Bilo je tu tako gadnih
razdoblja da sam razmisljao da se pocnem moliti vragu da mi pomogne,
kad me je vec Bog prepustio takvim sranjima - gore naprosto nije moglo
biti.
Dakle, lako se razlicitim budalama zajebavati s teorijama o tome kako
nekoga treba zatvoriti u ludnicu, ali cinjenica je da stvari malo
drugacije izgledaju kad odrastes u okruzenju u kojem skoro svaki dan
dobijes batine prije rucka, bojis se proci kraj roditelja jer to
uglavnom znaci udarac, onda kad vise ne vidis nikakav izlas kupis
oruzje i probas se ubiti, ali te skrpaju, stave u ludnicu i tamo
zaborave.
Onda se u tebi razvije prkos i bijes, i odlucis unatoc svemu izaci iz
tog pakla, i to ti uspije. I onda polako nadidjes prkos i bijes, i s
vecim zivotnim iskustvom pocnes razmisljati o stvarima na dublji
nacin, pocnes Boga gledati kao cilj a ne kao sredstvo, kao prijatelja
kojemu se divis a ne kao slugu koji bi ti dobro dosao (dakle nekoga
kome se molis da ti ispuni zelje), naucis osjecati zahvalnost,
divljenje, ljubav i predanost, i otvore ti se stvari o kojima ljudi
obicno ni ne sanjaju. I onda s disciplinom u ljubavi, kakvu si razvio
u mrznji, polako shvacas mehanizme koji su te inace nosili po inerciji
i automatizmu, lagano shvacas sve suptilnije stvari, i u jednoj tocki
vidis da te Bog vise ne gleda kao problem, kao objekt plana koji se
odvija, nego kao subjekt, kao nekoga tko aktivno sudjeluje u stvarima
koje je prije tek naslucivao. Umjesto da iz zablje pozicije citas
spise svetaca, u jednom trenutku vidis da to sve razumijes, potpuno ti
je jasno, te i sam pises takve tekstove, i stvari koje bi ti prije
bile SF, postanu ti normalna svakodnevna stvar. Price o samadhiju i
yogijskim mocima vise nisu stvar koju dozivljava netko drugi, nego
normalno stanje, prirodni slijed stvari. Razumijevanje svetih spisa
vise nije nesto cemu se nadas i oko cega se trudis, nego bez teskoca
razumijes najsuptilnije stvari. Pitas Boga kad ces postici
prosvjetljenje, a on se nasmije i pita te kako ce se svjetlost
prosvijetliti? I onda pogledas i vidis da je prestala postojati osoba
koja tezi Bogu, nego jedino Bog cini svoja djela, svijest boravi u
svojoj unutarnjoj naravi, i djela odrazavaju unutarnje blazenstvo.

--
http://www.danijel.org/