On Wed, 03 May 2006 23:29:31 +0200, Miroslav Zubcic wrote:

> Naime pristaješ na igru i pokušavaš biti upravo ono što žele osporiti,
> a oni osporavaju prvenstveno svoju *fantazmu* o tebi, a ne tebe u
> nekom početnom stanju dok još nisi imao potrebu pokazati se ili
> prikazati znalcem ili većim znalcem nego što jesi. Ti im ispunjavaš
> djelomice tu fantazmu, te čak i to pokušavaš obraniti. No koja je
> cijena tog diskursa?

Ti hoces reci da bih ja trebao radi mira u kuci reci da sam ja samo jos
jedna bijela ovcica? Pa vjerujem da bi se to ovima dopalo i da bi njihov
svjetonazor prestao manifestirati simptome iritacije stranim tijelom, ali
problem je sto sam ja stvarno strano tijelo, i nisam uopce ovca, a kamo li
bijela. 
Isto tako mi je vise pun kurac toga da se svi osjecaju ugrozeni time sto
meni ide dobro sve cega se primim, i ponasaju se kao copor pasa kad se
pojavi netko za koga misle da zeli pisati po njihovim banderama. Recimo
fotografijom sam se poceo baviti zato sto su mi stjecajem okolnosti bila
odrezana prakticki sva druga sredstva izraza, pa sam se zadubio u to cisto
da ne mislim o onome sto trenutno nisam u stanju rijesiti. I kaj, buduci da
sam sposoban, cisto slucajno sam postao dobar u tome. Slicno je i s voznjom
auta - neko vrijeme sam se time zabavljao na nacin na koji se neki
zabavljaju jedrenjem, planinarenjem ili nekom drugom aktivnoscu u kojoj
imaju neposredni osjecaj jedinstva s vjetrom ili planinom; u mojem slucaju
s autom, cestom, prirodom, s izbrusenim osjetilima i instinktima, prakticki
bez misli. I tu sam postao dobar, ali ne kao dripci koji se utrkuju s
drugima, nego kao jedrilicar koji hvata idealan vjetar i bori se jedino s
limitom vlastitih sposobnosti, i tezi tome da postane jedinstvo vjetra i
jedra. Pun mi je vise kurac ljudi pseceg i ovcjeg mentaliteta koji misle da
se ja bavim njima i da im pokusavam popasti travu, pojebati zenke i
zapisati bandere. Takvi nikad nece biti u stanju shvatiti da se ja svim tim
stvarima, koje mi idu toliko njima-nevjerojatno dobro, bavim zato da si
odvratim um s potpuno desetih stvari, i da mi je sve to sto su oni u stanju
primjetiti zapravo sporedno, a citav moj zivot je jedna golema frustracija
zbog toga sto jedino zelim biti s Bogom tamo, gdje jedino ne mogu biti, i
svaki dan me ubija i izjeda sjecanje na ono do cega ne mogu jer moram ovaj
zivot odzivjeti do kraja, a sve ove stvari na koje su ovi dripci bolesno
ljubomorni, i za koje misle da si njima hranim ego, to je meni kao kad se
netko u progonstvu iz domovine zadubi u posao kao ludjak, samo zato da mu
ne stigne pasti na pamet ono sto je izgubio. Ali sto bi ti znao o tome, ti
si na ovom svijetu sretan jer ne znas za nista bolje. Ja nikad nisam bio te
srece. Ovi majmuni u svojoj tuposti misle da se ja pravim nekakav mesija
ili kako vec glasi ta zidovska pizdarija. To je totalno netocno. Druga
teorija je da vele da smatram da sam Bog. Da bar. Ja na zalost imam
poprilicno dobru predodzbu o tome sto sam ja. Ja sam ti ono sto nastane kad
Bog odreze jedan svoj aspekt, jedan komad svoje svijesti, i zarobi ga u
svijet, i onda taj komad svom svojom silom zeli vratiti se nazad i ponovo
biti cjelina, i kroz taj njegov ocajnicki pokusaj u svijetu ostaje duboki
trag koji je njegova uzasna zudnja ostavila, jer taj fragment u svemu zeli
sagledavati Boga, zeli se vratiti u Amber sjecanjem, rezanjem kroz sjene, i
to radi takvom snagom da doslovno preore samo tkivo iluzije i ucini da ona
na mjestima napukne i pocne se cudno ponasati, a kroz takve tragove onda i
druga bica mogu napipati izlaz; malo suptilniji ljudi uoce mantricke
vrtloge koji su utkani u moje funkcioniranje, i ti vrtlozi ih ponesu,
otvore im put. To ti je moje misljenje o onome sto Bog radi, i koji je
uzrok mojoj agoniji. Bog suosjeca s bicima koja su u neznanju i zeli da se
ona spase, a ja ih mrzim iz dna duse buduci da je Njegova zelja za njihovim
spasenjem uzrok mojoj muci. Sve to ja vecinu vremena drzim potisnuto ispod
praga percepcije, a nesto tu i tamo izadje na van kad sam umoran pa mi se
vise ne da glumiti debila. 

-- 
Homepage: http://www.danijel.org/