On Sat, 17 Nov 2007 14:09:33 +0100, Miroslav Zubcic wrote:

>> Actually, mijenjali su mi dijagnoze jednom tjedno i na kraju ustanovili da
>> sam vjerojatno normalniji od njih, jer bi oni već deset puta popizdili da
>> im se dešavalo ono što se meni. :)
> 
> No svojevrsni "PTSP" ti je ipak ostao. Ne kao posljedica samog
> zlostavljanja, već kao nusprodukt jakog i očajničkog obrambenog sredstva
> u takvoj nemalo stravičnoj situaciji obiteljskog nasilja.

Tvoje psihologizacije naprosto nisu dorasle bilo kakvom stvarnom problemu,
koriste jedino za pokušaj da ispadneš pametan. U stvarnosti ništa nije
jednostavno, a ti na temelju onoga što se ovdje piše naprosto nemaš
dovoljno informacija za stvaranje zaključaka koji bi išta vrijedili. Moj
primarni motiv i uzrok trauma nema nikakve veze sa starcima, oni su tu bili
samo jedna od sila. Moj glavni problem je to što sam mogao neke više stvari
osjetiti taman toliko, da znam što mi užasno fali i što želim, ali
nedovoljno da stvarno mogu do toga. Ako baš hoćeš znati što meni uzrokuje
PTSP, što je meni bila najtraumatičnija ideja u djetinjstvu - bojao sam se
da ću ostariti i propadanjem tijela izgubiti taj suptilni osjećaj
transcendentalnog, da ću izgubiti čak i taj osjećaj prisutnosti i to
sjećanje, i da ću ostati u ovom mraku od tijela i svijeta.
Ali ti si materijalistička budaletina i nemaš blagog pojma o takvim
stvarima; ono što je meni gore od smrti i zatvora, to je tebi ugodno mjesto
u kojem si sretan i emancipiran. Meni je ljudska egzistencija otprilike kao
da uzmeš superinteligentnog čovjeka i na neki način mu preneseš svijest u
tijelo kokoši ili štakora. Ta vrsta ograničenja, s tim da ti ostanu djelići
sjećanja i kontakta s prijašnjom stvarnošću, do koje više ne možeš ali znaš
čega ima, što je nekad bilo i do čega sada ne možeš. Apsolutno ništa što ti
imaš u iskustvu, što si u stanju zamisliti, s tim povući korelaciju ili
modelirati svojim frojdovskim sranjima za živine koje se bave jebanjem i
hranjenjem, apsolutno ništa od toga ti ne može dati ni trunčicu ideje o
tome što je meni bio problem i kako sam ja razmišljao. Kad ja velim da sam
se išao upucati zato što su mi starci radili sranja, to je
pojednostavljenje koje velim bedastim ljudima. U stvarnosti, meni starci
jesu pravili sranja, ali ta sranja su samo naglašavala stvarni problem koji
je na sasvim desetoj razini. Da su mi starci bili normalni, možda bih se
mogao uljuljkati u neku od standardnih iluzija koje ljudi uzgajaju, ali
imao sam tu (ne)sreću da sam se djelomično sjećao nečeg neizmjerno velikog
i divnog u okruženju koje je neizmjerno nisko i ružno, otprilike kao netko
tko ima iznimno razvijen njuh a nađe se na svinjogojskoj farmi. A apsolutno
nitko koga sam sretao nije bio na mojoj razini, nije bio u stanju shvatiti
ništa od sfere kojoj sam ja težio, nitko nije lovio ništa suptilno, nisam
imao nikakve pomoći, nitko mi nije dao koristan savjet, čak ni toliko da
bih znao u kojoj sferi tražiti rješenje problema. Sam sam se morao
probijati kroz apsolutno sve, a razlog zašto sam posvetio godine radu s
ljudima je to što nisam htio da drugi moraju prolaziti kroz istu kalvariju
kao ja, pa ako itko želi istu stvar, ja ću mu pomoći svojim znanjem i
iskustvom. Problem je u tome što su ljudi s tom vrstom problema izuzetno
rijetki; većina na ovom svijetu su ljudske životinje, samo pasivni elementi
krda koje pase televizijske reklame i bavi se prolaznim i nebitnim stvarima
u niskom i nebitnom svijetu. Ostali koji vele da hoće duhovnost, hoće
fantazirati i živjeti u budalastim iluzijama iz svijeta snova. Skoro nitko
ne želi Boga, skoro nitko ne želi pravu stvarnost, prema kojoj je sve ovo
sjena i dim.

Ukratko, ti se u moje motive kužiš ko jumferica u kama sutru.

-- 
http://www.danijel.org/