On Mon, 31 Jan 2005 09:49:50 +0100, Vjera Lopina wrote:

> Zoran Ostric wrote:
>> Zenu optuze kao vjesticu, ide na sud, sudac ju baci na muke
>> pa kada nakon nekoliko dana prizna, to se smatra dovoljnim dokazom da
>> stvarno jest vjestica; ma koliko izopacen covjek treba biti da tako nesto
>> smisli!? A to se radilo tijekom 500 godina! Kako su Kristovi sljedbenici
>> mogli doci na ideju da je to valjan dokaz? Koliko mi je poznato, NITKO drugi
>> u povijesti nije to smatrao, iako se mucenje naravno koristilo.
> 
> Kako to mislis, NITKO drugi u povijesti nije smatrao da su dokazi
> pribavljeni mucenjem valjani? Pa to se koristilo u najrazlicitijim
> rezimima. Zar nisi nista cuo o tome kako su dokaze pribavljali u Abu
> Ghraibu i Guantanamu ili prije toga u komunistickim gulazima?

Mislim da je citava prica jako zastranila u odnosu na stvarno stanje. Prije
par dana sam poslao na newse nesto linkova o inkvizicijskom postupku, iz
kojih je sasvim jasno da se u tom postupku dokazi _nisu_ pribavljali
mucenjem. Mucenjem su se koristili u najvecoj mjeri svjetovni sudovi tog
doba, i to ne radi pribavljanja dokaza nego naprosto iz sadizma, kao oblik
ponizavanja i dehumaniziranja okrivljenog.

Inkvizitori su bili dovoljno pametni da znaju da mucenje nije korisno kao
sredstvo ustanovljavanja cinjenicnog stanja, pa ga u tu svrhu nisu
koristili. Naprotiv, koristili su se standardnim istraznim postupkom,
iskazima svjedoka, dokaznim materijalom, i postojale su metode zastite
okrivljenog protiv raznih klevetnika, npr. okrivljeni je na pocetku
postupka trebao izmedu ostalog sastaviti popis svojih poznatih
neprijatelja, pa ako bi takvi svjedocili protiv njega, njihov bi iskaz bio
zanemaren, i stovise oni bi se mogli naci u nevolji. Postoje neke pucke
predrasude na temu da je bilo dovoljno da se nekome zamjeris, pa da te taj
tuzi da si vjestica ili heretik, a onda bi dopao inkvizicije. Zanimljivo je
da je to bio slucaj u komunizmu, koji je takve price pricao o inkviziciji.
Upravo u komunizmu je jedna polovica drzave spijunirala drugu polovicu, a
sudovi su uvazavali upitne izjave i na temelju njih donosili upitne
presude. Ja jos trebam vidjeti slucaj da je inkvizicija nekoga nepravedno
osudila. Kad god se spomene neko ime, ispostavi se da se radilo ili o
stvarnim hereticima, poput Jana Husa, ili o stvarnim vjesticama, odnosno
babama koje su prakticirale razlicite praznovjerne obrede gatanja i
vracanja, kakve i danas prakticiraju, pa se povremeno pojavi neki novinski
clanak o tome da je takva neka baba prevarila nekoga za velike novce. 
Ukratko, ono sto ljudi misle da je bila inkvizicija, zapravo su bili
komunisticki sudovi koji su klevetali crkvu optuzujuci je za svoju vlastitu
praksu. Stvarna inkvizicija je bila jako ozbiljna institucija koja se
bavila odrzanjem katolickog pravovjerja u situaciji kad se ono pocelo
osipati pod utjecajem razlicitih hereza i alternativnih misaonih pravaca.
Unutar tih okvira, koji su pogresni, i koji su zapravo pravi problem s
inkvizicijom, sama inkvizicija je bila prilicno dobar sud za ono doba, i ja
bih radije imao posla s inkvizicijom nego s komunistima. Komunisti su ljude
bez pravog sudjenja znali strpati na goli otok gdje su im unistavali mozak
elektrosokovima, ili su ih na druge nacine mrcvarili i ponizavali, a cesta
praksa su bila i masovna strijeljanja protivnika. U usporedbi s tim,
inkvizicija je mila majka.

Dakle, pravi problem s inkvizicijom je smrzavanje postojeceg stanja.
Inkvizicija se bavila suzbijanjem svih snaga koje bi mogle unijeti promjenu
u postojeci misaoni sustav, ali se nije bavila unistavanjem osoba. Ona je,
de facto, iskorjenjivala razlicitosti, od kojih su vecina dakako bile razne
negativnosti, ali je isto tako suzbijala i konstruktivne elemente, i kao
takva je bila negativna. Paradoksalno, ne mozes istodobno imati red i rast.
To su suprotstavljene kategorije. Da bi drustvo bilo kreativno, ono mora u
nekoj mjeri biti kaoticno, dakle mora dopustati neki stupanj djelovanja cak
i negativnim pojavama. To ne razumiju razni fanatici poput muslimana, koji
navode kaoticno moralno stanje zapadne civilizacije kao problem koji bi se
fino dao rijesiti uvodjenjem reda, naravno u vidu religijske diktature,
teokratske drzave. Takvi bedaci ne shvacaju da smo mi na zapadu taj film
odgledali prije nekoliko stoljeca, shvatili smo u cemu je problem i radije
dopustili odredjeni stupanj moralnog nereda i kaosa, nego da se zamrznemo u
stanju vjecitog srednjeg vijeka, kakvo imaju muslimani u svojim drzavama. 
Problem s teokracijama je sto one postavljaju kao kriterij vrijednosti
nesto sto je zapravo za svjetovni zivot marginalno. Teokracije i njihovi
pravni sustavi ce pitati je li nesto dobro za spas duse, pri cemu se
konzultiraju sa svojim religijskim spisom (namjerno velim religijskim a ne
svetim spisom, jer svaka pogana budalastina moze biti upotrebljena na taj
nacin, bez potrebe za njenom svetoscu). Recimo, kad bi se znanstvenik koji
istrazuje poluvodice morao pred teokratskim sustavom opravdati svoj rad,
nasao bi se na muci objasniti im kako dopirani komad silicija moze biti
koristan za spas duse. To izgleda kao sitnica, ali razmisljao sam malo
dulje vrijeme o tome i mislim da je upravo to srz problema s bilo kojim
ideoloskim sustavom. Ideoloski sustav vrednuje korisnost necega u kontekstu
svoje ideologije, sto efektivno paralizira svaki razvoj, a zbog cega se
moze uociti da ideoloske drustvene tvorevine teze stagnaciji ili propasti.
Jedina stvar koja funkcionira je dopustiti evoluciju, pustiti razne sustave
da se nadmecu za premoc "in the wild", pa neka pobijedi stvarno bolji, onaj
koji bolje funkcionira u stvarnom svijetu. Takvi uspjesni sustavi cak ne
moraju biti filozofski i teoloski zdravi, da bi funkcionirali. Recimo,
kapitalisticka ekonomija ima hrpu filozofskih rupa, a marksizam je fino
poslozeni sustav, ali kapitalizam u stvarnom svijetu funkcionira, a
marksizam je totalni promasaj.

-- 
Homepage: http://www.danijel.org/     Business: http://www.ouroboros.hr/