-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Protivno onome što uglavnom možete čuti, duhovnost nije privatna stvar
između vas i Boga. Jedan od razloga je taj što Bog - u nekom
monoteističkom značenju u kojem zapadnjaci tu riječ, nekako, uvijek
tumače - zapravo ne postoji. Postoji brahman, Apsolut. Postoje
relativna, duhovna bića koja utjelovljuju svojstva brahmana u većoj ili
manjoj mjeri. Ali ne postoji veliki nebeski tata koji sve to skupa drži
pod čizmom.

Zapadnjaci odgojeni na aristotelijanskim principima smatraju da je
logično da postoji nekakva nebeska hijerarhija - na vrhu Bog, ispod
njega arhanđeli, pa anđeli, pa sveci i na kraju obični ljudi, a s druge
strane nebeskog tora vrag, demoni i grešni ljudi. Ne kažem da je takvo
umovanje u cijelosti neosnovano, ali ono nije dobar opis stvarnosti.
Doista, postoje različita duhovna bića, dobra i zla. Postoji
stratifikacija, odnosno raslojavanje bića sukladno njihovoj duhovnoj
veličini, tako da se ne nalaze svi na istom "mjestu", nego viša bića
imaju viši položaj, određen, za sve praktične svrhe, njihovom duhovnom
"frekvencijom", onako kako je određen položaj crvene boje u
elektromagnetskom spektru. Onako kako 650 nm određuje poziciju crvene,
tako duhovne tvari koje sačinjavaju njegovo energetsko tijelo određuju
"poziciju" nekog bića. Na fizičkom planu važe drugačija pravila - ovdje
su svi pomiješani bez uvažavanja duhovne pozicije, naprosto činjenicom
inkarnacije u fizičko tijelo određene biološke vrste - ali napuštanjem
fizičkog tijela bića se raslojavaju, odnosno svako odlazi na "poziciju"
određenu njegovim duhovnim svojstvima. Sad ćete reći "da, ali nije li
logično da najvišu poziciju zauzima Bog?". Jest, logično je, ali u
stvarnosti stvari ne stoje baš tako. Za početak, istu poziciju može
zauzimati više bića. Nadalje, uzvišenu poziciju koju bi monoteisti
namijenili Bogu ne zauzima jedno biće nego više njih. I na kraju, istu
poziciju mogu zauzimati bića koja su različita, dakle nisu svi Bogovi
fotokopije načinjene po istom prauzoru koji definira poziciju, nego
različita bića koja su nastala različitim načinom doživljavanja duhovnih
stanja iste suptilnosti. O tome na neki način govori hinduizam kad na
istu razinu smješta božanske parove - Radhu i Krišnu, recimo, te Šivu i
Šakti. Njihov koncept glasi da je na istoj božanskoj razini moguća
koegzistencija bića koja se međusobno razlikuju kao muškarac i žena, kao
obožavatelj i obožavani, sluga i gospodar, i da je sve to oblik
egzistencije koji je svojstven toj razini, koju je dakle moguće živjeti
na različite načine, ovisno o karakteru i sklonostima određene duše.
Vaišnave, dapače, govore da na uzvišenom svijetu Vaikunthe postoje ne
samo Radha i Krišna, nego i mnoštvo Krišninih bhakta, u različitim
svojstvima, od čuvara na vratima do pčela i cvijeća. Ako to sve skupa
shvatimo kao metaforu, ostaje spoznaja raznolikosti duhovnih svjetova,
koji su jako, jako daleko od stereotipnosti i uniformnosti kakvu ljudi
očekuju. Ljudi su skloni mapirati svoje ideje o ljudskim čoporima na
nebo, a u ljudskim čoporima se zna tko je glavni a tko ima slušati.
Dakako da je glavni samo jedan, a sljedbenika je mnogo, i iz takvog
shvaćanja slijedi monoteistički raj, u kojem postoji pluralizam na
razini sljedbenika, ali ne i na razini vođe i vladara. U ljudskim
čoporima na antičkom bliskom istoku stvari su doista tako funkcionirale,
ali duhovni svjetovi su malo kompliciranija i kvalitetnija stvarnost. Za
početak, imate više bića koja različitim oblikom osobnosti i osobne
uloge žive isto duhovno stanje. Jedno biće na toj razini postoji
manifestacijom svojstava te razine, a drugo obožavanjem svojstava koje
taj manifestira. Treći postoje na toj razini obranom te razine od svega
nižeg. Četvrti postoje na toj razini kao aspekti obilja te razine,
utjelovljujući neki njen aspekt koji najviše osjećaju kao sebe, recimo
istinu, stvarnost, mudrost, pravednost, služenje, usklađivanje više
drugih aspekata, itd. Onda pak imate paralelne svjetove jednake
suptilnosti ali ponešto drugačije konstitucije, odnosno omjera
različitih "okusa vrline", što je način na koji se razlikuju primjerice
Šivino i Višnuovo boravište. Šiva i njegovi imaju različiti "ukus" od
Višnua i njegovih. To su stvari koje su jednako dobre, ali različite,
otprilike onako kao što su BMW i Mercedes jednako dobri, ali različiti
automobili. Nekome se sviđa jedan, nekome drugi, ovisno o tome preferira
li udobnost ili sportski karakter, ali tu se ne može govoriti o boljem i
lošijem, odnosno višem i nižem, nego o ravnopravnom a različitom.

Korolar toga da na istoj razini može postojati više oblika i stanja je i
to da više razina može postojati kroz sličan oblik i slično stanje.
Dakle možete imati gospodara i slugu na različitim razinama stvarnosti,
od najviše Božanske do najniže demonske, možete imati muža i ženu na
najvišoj božanskoj i najnižoj demonskoj razini, možete imati ideal i
sljedbenike na najvišoj i najnižoj razini stvarnosti, a slično važi i za
ono što bi se obično smatralo primarnim emocijama. Mržnja može postojati
na najnižoj demonskoj i najvišoj božanskoj razini. Strah može postojati
na najnižoj demonskoj i najvišoj božanskoj razini, a slično važi i za
druge emocije.

Sve to dakako ima smisla do neke razine i ja dakako pretjerujem kad
govorim o "najvišoj božanskoj razini" - iz onoga što sam prije pisao
jasno je da na razini vađre više nema ničega takvog, ali recimo da
postoji veliki broj duhovnih svjetova na kojima doista postoji mnoštvo
gradacija nečega što bi se naizgled moglo protumačiti kao ista emocija.
Primjerice, strah od povlačenja poteza kojim će se izdati vlastite
ideale ili napraviti nešto u bitnom smislu pogrešno, ili pak nešto što
će dovesti do gubitka veze sa stanjem ili osobama koje su vam bitne i
vrijedne, izazvat će strah i tjeskobu, ali od iznimno suptilne,
profinjene duhovne kvalitete. Taj strah u osnovi nema previše zajedničko
sa strahom lopova od kazne, ili sa strahom svjetovne osobe od neke
svjetovne opasnosti. To je definitivno strah, ali "strah" je samo
vehikl, nositelj duhovnog stanja, koje može postojati u mnoštvu
gradacija suptilnosti, od posve bijednog do neizmjerno uzvišenog. Dakle
koncept po kojem će "duhovno razvijene osobe" nadići strah ili bijes ili
mržnju spada u dječji vrtić duhovnosti. Neće ih nadići, ali će se bojati
drugačijih stvari, ljutit će se iz različitih razloga i mrziti različite
stvari. Vaišnave su takve stvari razumjeli, i odatle priče o
transcendentalnom bijesu, mržnji, strahu ili tjeskobi avatara i svetaca.
Vehikl emocije je isti, ali njen sadržaj je dramatično različit, što
možete lako ustanoviti ako samo stanete i razmislite, odbacujući glupe
predrasude. Primjerice, svetac će se bez razmišljanja baciti lavovima
ako to zahtijeva dosljednost u vjeri, ali trest će se od straha ukoliko
postoji mogućnost da izgubi svoj odnos s bogom. Za to se veli da je
transcendentalni strah - strah od toga da vam se Bog neće ukazati, strah
Rame oko toga što će biti sa Sitom, strah gopija i gopala kad se Krišna
bori s demonima, to je sveti strah, strah koji je znak posjedovanja
transcendentalnih duhovnih kvaliteta, strah koji je znak posjedovanja
više kvalitete svijesti, koji je znak pripadnosti višem duhovnom
svijetu, odnosno višoj duhovnoj strati.

Isto važi za mržnju, koja je neopravdano ocrnjena emocija. Ako
razmislite - što jedan svetac mora osjećati prema nečemu što je po
svojstvima suprotno Bogu kojeg obožava? To će biti neka kombinacija
mržnje, gađenja, prezira i sablažnjenosti činjenicom postojanja takvog
zla, i zazivanja svetog i savršenog Boga da to uništi i tako uspostavi
red i dobro. To je transcendentalna mržnja - a zašto, zato što se u njoj
osjeća i zaziva Boga, isto kao što je transcendentalni strah onaj u
kojem se osjeća Boga, dakle temeljna nota emocije je veza s Bogom, a
odrednice poput ljubavi, mržnje, straha, ekstaze i sl. samo su
modulacija vanjskog sloja, de facto ambalaže. Zbog toga se možete
slobodno opustiti i ne "sjeckati" svoje emocije onako kako to čine
religijski licemjeri, koji smatraju da je jedna emocija uvijek loša a
druga uvijek dobra. Nema ničega što je uvijek loše ili uvijek dobro,
nego je nešto dobro ili loše ovisno o odnosu toga prema
transcendentalnom, dakle ako nešto uspostavlja vezu s transcendentalnim
to je dobro, a ako tu vezu kompromitira onda je loše.

Isto kao što jedna emocija može biti i dobra i loša, ovisno o dubljem
sadržajnom sloju, tako bilo koja forma može biti ispunjena bilo kakvim
sadržajem. Bog može poprimiti lik crvenog bradatog stvora s rogovima i
repom, a vrag može poprimiti lik Isusa u bijeloj haljini, iz kojeg zrači
bijela svjetlost. Purane su pune opisa Šive u kojima on izgleda kao
poglavica vragova, a u stvarnosti je čista vrlina i transcendencija.
Dakle ne treba se obmanuti formom, treba gledati dublje od površinskih
privida, u stvarni duhovni sadržaj koji transcendira formu.

Odličan primjer toga sam sreo čitajući knjigu "Pisma s pustinjačkog
otoka" od Čedomila Veljačića. Naime, on spominje situaciju da budistički
redovnici, početnici u meditaciji, često znaju imati vizije Božice,
ženskog božanstva kakvo se masovno štuje na jugu Indije (a kakvo je
primjerice štovao i Ramakrišna), i uslijed takvog iskustva prekinu s
budističkom praksom i preobrate se na hinduistički obred puđe u kojem
obožavaju Božicu kao svog išta devata.

Kad sam to pročitao, prva reakcija mi je bilo pitanje "što je loše u
tome?". Naime, po nekoj teoriji, kad se netko počne baviti duhovnošću,
za očekivati je da ga netko iz viših sfera u tome ohrabri i izađe mu u
susret, i tako pojača vrijednost njegove duhovne prakse. Ipak, onda sam
se sjetio nečeg drugog: kad veliki broj ljudi meditira na određenu
duhovnu formu, ta forma postaje konkretnija, čvršća, ima veću "tvarnost"
i stvarnost. Na Tibetu su takvi entiteti poznati pod imenom "tulpa", što
se odnosi na astralnu strukturu kreiranu mentalnim fokusom maga ili
yogina koji ju je stvorio. Takve strukture je opisivala Alexandre
David-Neel; štoviše, jednu je i sama kreirala, u obliku simpatičnog
redovnika, koji je odvajanjem od njenog neposrednog fokusa počeo
poprimati sve gora svojstva, dok ga nije bila prisiljena diskreirati, uz
utrošak velikog truda i energije. Također, u određenim tantričkim
školama je uobičajeno da učitelj iskušava učenike tako što im kao vježbu
propiše vizualiziranje određenog božanstva, dok njihova vizualizacija ne
poprimi dovoljnu autonomiju da se u odnosu na njih počne ponašati kao
odvojeni, samostalni entitet. Tada im učitelj veli da su "diplomirali",
da ih on više nema čemu podučiti i da imaju transcendentalnog,
bestjelesnog učitelja koji će ih daleko bolje i izravnije podučavati.
Neki učenici su dovoljno bijedni da se do kraja života igraju s tom
svojom astralnom tvorevinom, ali većina u nekoj točki shvati o čemu se
radi i vrati se stvarnom učitelju, koji ih tada može poučiti o tulpama i
moći uma nad astralnom supstancijom. Sposobnost kreiranja i diskreiranja
astralnih entiteta spada, naime, u jednu od klasičnih yogijskih
disciplina kojima vrijedi ovladati, ako ništa drugo onda zato da biste
iz prve ruke upoznali detalje mehanizama po kojima se astralna tvar ponaša.

To je, dakle, ono što mi je palo na pamet kao opasnost puđe kao tehnike.
Naime, za početnika bez znanja, bez učitelja, bez poznavanja teorije,
bez vladanja temeljnim astralnim tehnikama i zakonitostima, puđa je
doslovno zazivanje nevolje. Nije čak ni potrebno da sami kreirate tulpe
koje će vam se predstavljati kao predmeti štovanja - mnoštvo takvih
struktura već postoji u globalnom astralu, te u lokalnom astralu
civilizacije kojoj pripadate. Za stanovnika južne Indije to će biti lik
Kali, za pripadnike europske civilizacije to će biti lik Isusa ili
Marije, ali u svakom slučaju znajte da je ono što će vam se pokazati u
viziji struktura stvorena vizualizacijom milijuna pobožnih vjernika, i
nema transcendentalni izvor. Opasnost takvih masivnih struktura,
ojačanih molitvom i meditacijom milijuna, prije svega je u tome što
sadrže i linkove prema vrlo jakim silama, prije svega iz područja
anahata čakre, dakle ljubavi, prihvaćanja, razumijevanja, odnosa
roditelj-dijete itd., dakle takav entitet nema samo formu, nego i dio
sadržaja koji bi sljedbenik očekivao od božanstva, ali ono što takve
stvari razlikuje od stvarnih duhovnih bića je stereotipnost,
shematiziranost, jednodimenzionalnost, ne-individualnost i, za sve
praktične svrhe, dosadnost. Prava stvar je strašna u svojoj
dinamičnosti, lucidnosti, u sposobnosti pogađanja u bit stvari, u
nevjerojatnoj osobnosti iskomuniciranog, u činjenici da vas daršan
takvog bića čini stvarnijim, da poznaje i priziva bolju, savršeniju,
višedimenzionalniju verziju vas od onoga što je čak i vama bilo poznato.
Od pravog daršana vi ste veća, bolja, stvarnija verzija sebe, a od
iskustva s tulpom ste eventualno zaslijepljeni sljedbenik, ali niste
ništa pametniji, veći i stvarniji nego prije. Dakle nije poanta u tome
kako izgleda ono što ste vidjeli, nego kako izgledate vi kad vam se to
nešto ukaže. Ljubav, prihvaćanje i slične emocije nisu ništa - to su
ljudska stanja, to je u tulpu mogao udahnuti netko sličan vama, tko je
vizualizirao neke idealizirane, najčešće roditeljske aspekte u
obožavanoj formi. Ono stvarno bitno je viša stvarnost. To ćete znati
prepoznati tek kad iskusite. Ako ne znate što pod time mislim, ako vam
nije savršeno kristalno jasno, onda je sve što ste vidjeli zapravo
sranje. Ono što je meni osobno siguran znak da sam vidio nekog od Bogova
je način na koji poznaju moje misli, osjećaje i želje daleko bolje nego
ja sam. Ono što mi "poruče" je kratko, jezgrovito, i šokantno u smislu u
kojem je šokantno kad vas netko pozna bolje nego vi sami sebe, kad zna
što želite i što biste napravili u nekoj situaciji i to s potpunom
sigurnošću, a vama samima je to dosta u magli. Ta vrsta inteligencije i
uvida vas naprosto "kristalizira", odnosno razbistri, pretvori vas u
jasniju, lucidniju, kvalitetniju verziju vas samih. Doslovno, u uvidu
takvog bića postojite na jasniji način nego u svom životu - način na
koji vas taj vidi je viša, stvarnija verzija vas. To su stvari po kojima
možete prepoznati bogove, a ne po izgledu i površnom dojmu. Imao sam
iskustva kod kojih nisam mogao biti siguran radi li se o nižem biću koje
me je htjelo obmanuti ili višem biću koje se spustilo do konkretnije,
formalnije razine i komuniciralo linearnije od onoga na što sam od
bogova navikao, ali isto tako sam imao iskustva kod kojih je odmah
apsolutno sigurno božansko porijeklo, ali upravo takva su najteže
shvatljiva, zato što se takav nije potrudio linearizirati poruku do
razine misli i riječi, nego mi je pokazao neko duhovno stanje, pa što
sam iz njega izvukao, izvukao sam.

Ipak, treba biti oprezan. To što ste "vidjeli Isusa" ne znači da ste
vidjeli Isusa. Zapravo, po svoj prilici ste vidjeli strukturu koju su
pobožni kršćani stvorili molitvama, i do koje se vrlo lako probiti jer
je sveprisutna u astralu Zemlje, a prije svega u astralu zapadne
civilizacije. Iz istog izvora ljudi popiju općenite stavove o različitim
pitanjima - naprosto im je intuitivno jasno, popiju odgovore "iz
ethera", "glas srca im otkrije istinu", ali daleko je takva "istina" od
istine, i sve to skupa od transcendentalne stvarnosti. Početnike, dakle,
vrebaju svakakve zamke, od kojih neke ne izgledaju kao zamke nego kao
duhovna iskustva ili potvrde.

Naravno, o tome kakva ste vrsta duše jako puno ovisi što ćete doživjeti
i u kojem smjeru će se kretati vaša iskustva. Ako ste avatar, odnosno
trikaya, dakako da ćete doživljavati iskustva manje-više najvišeg reda
veličine i o vašoj duhovnosti će se jako brinuti bogovi osobno. S druge
strane, ako ste obična osoba čija je duša načinjena od astralne tvari
niske čistoće i koherencije, doživjet ćete po svoj prilici ništa, ili
pak astralnu viziju nižeg reda. Doživljaj, dakle, ovisi o sili i dubini
kojom je vaša duša u stanju načiniti zarez na tkivu svemira, i to nije
baš metafora. Doslovno se radi o tome da su se neki u stanju probiti
dublje od drugih u narav stvarnosti, i dakako da će iskustva do kojih su
u stanju doći biti onolike dubine koliko dubok ste napravili zarez,
odnosno proboj. Zbog toga je razvoj dobrih osobnih kvaliteta imperativ
bez kojeg je opasno i štetno pokušati prakticirati yogijske tehnike
vizualizacije i proboja. Postoji jak razlog zašto Patanđali na prvo
mjesto stavlja yamu i niyamu, odnosno propise i zabrane kojih se
praktikant ima držati ukoliko aspirira na ovladavanje yogom. Tek onaj
tko je ovladao takvim vrlinama može početi raditi s energetikom,
naprosto zato što će u protivnom njegov um velikom snagom nabijati razne
grešne, vezujuće i iluzorne strukture, i time ga velikom snagom
uvjetovati, vezati za niskosti, u njegovu stvarnost prizvati svakakva
zla i opasnosti, i općenito ga upropastiti. Zamislite si da imate duha u
boci koji izvršava sve vaše želje. Dakako da je u toj situaciji pametno
kontrolirati svoje želje, da ne bi bilo kao u onom vicu, kad je Mujo
uhvatio zlatnu ribicu, rekao "e jebo mi pas mater ako je ovo zlatna
ribica koja ispunjava želje", došao doma a uplakana majka mu veli "Mujo,
nećeš vjerovati što mi se upravo desilo".

Dakle to što vi mislite da ste napravili i da se dešava, i to što ste
stvarno napravili i što se stvarno dešava, to su u slučaju početnika
jako rijetko iste stvari.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk72V4MACgkQU8G6/NHezOeynACfRwlfzwhC7J2sAhQKr5wfUbXK
YW0An0zPPk4BOzTjwdP2XArsoAr/Dukk
=6UUH
-----END PGP SIGNATURE-----