-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Ukoliko ste pratili do sada napisano, i ukoliko ste upućeni u tehnike
yoge koje sam krajem devedesetih godina objavio u svojoj prvoj knjizi i
u najstarijoj verziji web sajta, jasno vam je da su sva iznesena znanja
uključena u te najstarije verzije nauka koji sam pokušao prenijeti
ljudima za koje sam smatrao da bi mogli imati šanse te stvari primiti,
shvatiti i koristiti. Nema tu nikakvih novih otkrića, to su stare
stvari; tehnike sam u konačnoj formi formulirao negdje 1997. godine,
prije no što sam prihvatio prve učenike. Teorija koja stoji iza njih
iskušana je i dokazana u praksi, i ništa od onoga što sam shvatio
kasnije ne revidira ni jednu rečenicu tih izvornih metoda. Naprosto, to
su stvari koje funkcioniraju, nešto poput Newtonove mehanike. Nova
otkrića te stvari mogu staviti u širi kontekst, ali ih ne ukidaju i ne
negiraju njihovu vrijednost i korisnost. Tehnika temeljne meditacije
zasnovana je na principu izbora i štovanja Išta Devata, a uspjeh u
praksi te tehnike je rezultat samoselekcije kvalificiranih;
nekvalificirani kandidati naprosto ne postižu rezultate jer nemaju
duhovnih preduvjeta za ispravno prakticiranje po uputama. Rezonancija,
up-stream kriya i unutarnji prostor tehnike su koje nisam nimalo
revidirao od početka jer sam ih već daleko prije stavljanja na papir
doveo do savršenstva. U međuvremenu sam smislio još puno toga, ali radi
se o jako specifičnim stvarima koje mogu biti od koristi samo osobama
koje su već postigle izniman stupanj vladanja principima koji stoje iza
temeljnih tehnika, a tu sam imao razloga za vjerovanje da će svaki
napredni praktikant formulirati svoje osobne, idiosinkratske tehnike
koje će najbolje odgovarati njegovom sustavu i odražavati aspekte
njegovog Išta Devata, tako da nisam vidio razloga za zapisivanje takvih
idiosinkratskih tehnika koje ja osobno koristim.

Ono što sam zapisivao su otkrića iz drugih sfera - ne iz sfere yogijske
energetike, nego iz sfere svjetonazora, odnosno shvaćanja mehanizama
koji funkcioniraju u svijetu, te bitnih ciljeva, tipičnih zabluda, te
smjera u kojem se treba kretati kako bi se izbjeglo zamke koje spadaju u
domenu univerzalnog, dakle prijete svima bez razlike.

Ipak, postavljaju se pitanja.

Za početak, zašto neke stvari nisam jasno objasnio, nego sam samo
govorio ljudima što trebaju napraviti, a ne zašto? Zašto sam se pravio
blesavijim no što jesam, zašto sam prešutio toliko stvari koje sam znao
i umjesto toga konformirao svoje izlaganja tradicionalno raširenim
sustavima poput kršćanstva? Zašto učenicima nisam direktnije zapovijedio
što trebaju raditi i direktno im zabranio raditi stvari koje su se
pokazale pogubnima? Zašto nisam učenicima koji su mi u lice lagali rekao
"lažeš", nego sam se naizgled slagao sa svim izrečenim i zadivljeno
klimao glavom? Zašto nisam spriječio neka zla koja su ti ljudi radili u
svoje i moje ime? Ukratko, zašto nisam suspendirao njihovu slobodnu
volju i zabranio im da je primjenjuju na način koji su oni osobno
odabrali, a koji se kasnije po njih pokazao pogubnim?

Zato što to nije moj posao. Štoviše, zabranjeno mi je.

Prigovor koji ima nešto više smisla je "zašto sam ih prekomjerno hvalio,
zašto sam stalno prekomjerno naglašavao njihove vrline, čak i one koje
su posjedovali tek u tragovima, a prešućivao njihove mane i nedostatke
čak i onda kad su bili očigledni"? Naravno, taj prigovor ima smisla samo
ljudima koji ne razumiju ništa o yogijskoj energetici, jer bi inače
znali da je naglašavanje nedostataka i traženje mana fatalan sport koji
je u stanju zatrti svaku sjemenku duhovnog rasta i ugasiti plamen
upaljen inicijacijom. Učenik pod svaku cijenu treba održavati pozitivno
energetsko stanje koje mu omogućuje da se prisjeti stanja daršana i
uspostavi uzlaznu energetsku struju Kundalini, u stanju zanosa i
predanosti. Prekomjerna, čak i opravdana kritika može kolabirati
energetski sustav učenika i zauvijek mu zatvoriti duhovna vrata otvorena
inicijacijom. Iz tog istog razloga su zavidni neprijatelji mojih učenika
neumorno po cijele dane radili na tome da im uruše duhovno stanje, da u
njima potiču sumnje, osjećaj nevrijednosti, da ih potiču u gledanju i
činjenju zla, u sumnji, skepsi, nevjeri, bahatosti i lijenosti, i bojim
se da su u tome bili učinkovitiji nego ja u poticanju vrlina, naprosto
zato što su učenici više vjerovali u svoje mane nego u svoje vrline, i
štoviše gajili bi negativne osjećaje prema meni i mislili da živim u
iluziji kad bih o njima govorio dobro i kad se činilo da svi vide neko
zlo osim mene. Svatko tko je iole upućen u način na koji ja razmišljam
morao je ovo znati, a opet, čini se da je većini to promaklo. Naime, ja
imam drugačije viđenje istine od uobičajenog. Meni nije istina da je
jabuka žuta, nebo plavo i sunce vruće. Meni je istina da je kompletna
materijalna stvarnost zapravo kompleksna iluzija, a da je
transcendencija te iluzije jedino o čemu se može govoriti kao o
stvarnom. Dakle stvarno je ono od čega nadiđete uvjetovanost duše
materijalnom percepcijom, a ne sklad između "objektivne stvarnosti" i
subjektivne percepcije, kako bi se obično definiralo istinu. Zamislite
si da ste u matrixu, ukopčani u elektranu i generator sintetičkih snova.
Sve što vi percipirate je iluzija koju generira računalo, ali iz vaše
pozicije, "istina" je kad jedete odrezak i velite da jedete odrezak.

Ne. Istina je kad jedete odrezak i velite "ovo je iluzija koju računalo
projicira u moj mozak, a ispod te iluzije je potisnuta stvarnost koja
glasi da mi je u mozak ugrađen konektor, u konektor je uključena sonda
spojena s računalom, a preko tog sustava se moju glavu puni percepcijom
jedenja odreska koja je u cijelosti iluzorna.

Iz pozicije jednog yogina, nije bitno je li Isus postojao ili nije.
Bitno je samo može li se meditacijom na takvog Isusa postići
transcendentalno iskustvo. Nije bitno je li postojala zubić vila, djed
mraz ili uskršnji zec. Nije bitno jesu li postojali Krišna i gopije, i
jesu li doista u selu na obali Yamune imali svoje lile. Je li to sve
povijesna činjenica ili bajka potpuno je nebitno. Bitno je samo je li to
dovoljno kvalitetan predložak za meditaciju, odnosno može li se kroz taj
predložak postići transcendentalno iskustvo, odnosno daršan nekog od
Bogova koji će taj intelektualno-emocionalni vehikl iskoristiti kako bi
kroz njega čovjeku ulio više aspekte stvarnosti u svjesni spektar.

Na sličan način, nije bitno je li neki lijek placebo ili ne, sve dok je
pacijent izliječen. To je jedino bitno, konačni rezultat. Budući da je
sve oko nas neka vrsta iluzije, yogin se naravno služi manipuliranjem
različitih vrsta iluzije kako bi u učenicima postigao poželjne duhovne
efekte. Taj efekt, dakle viša stvarnost koja je dotakla učenika, daleko
je stvarnija od fizičkog svijeta. Daleko je stvarnija od činjenice da je
nebo "plavo" ili da je zlato "žuto". Daleko je stvarnija od jabuke, koju
je dovoljno povećati pod mikroskopom pa da iluzija njenog postojanja
nestane, unatoč tome što bi se svi dali zakleti da jabuka postoji jer
je, eto, svojim očima gledaju. Kako to vedanta veli: samo je brahman
stvaran, percipirani svijet je iluzija, a jivan je u svojoj istinskoj
biti brahman - "brahma satyam, jagan mithya, jivo brahmaiva naparah".

Zbog te bitne razlike u načinu na koji sam ja gledao na istinu i načinu
na koji svjetovni ljudi gledaju na istinu, dešavale su se smiješne
situacije, poput one u kojoj jedan od mojih učenika svoju omiljenu
fantaziju priča kao da je stvarni događaj, a ja prihvatim priču i
razgovaram s njim kao da je to stvarnost, i potvrđujem to pred drugima.
Naime lik je isfantazirao da je bio na Tibetu i tamo imao učitelja, a ja
jasno vidim da je sve to samo u njegovoj glavi. Zašto ja nisam rekao
"prestani lagati"? Zato što je lik očito psihički sjeban, jer mu inače
takve fantazije ne bi trebale. Budući da mu trebaju, znači da je u jako
krhkom emocionalnom stanju i treba mu nekakva poštapalica koja će mu
dati vrijednost. Bilo mi je potpuno jasno da ako mu velim da mi je jasno
da laže, mogu odmah odustati od svakog pokušaja da mu pomognem i pokažem
mu put prema stvarnoj duhovnosti. Osim toga, fizička stvarnost je
irelevantna u tim stvarima - moja tehnika temeljne meditacije ionako
preporučuje da si isfantazirate lik svojeg Išta Devata, oblik u kojem
najbolje doživljavate Božansko. Ovaj si je već isfantazirao cijeli Tibet
i učitelja na njemu, plus šest godina naukovanja. Znači temelje je već
postavio, duhovnost mu je bila dovoljno bitna da mu je takva fantazija
stvarnija od sobe u kojoj stanuje, i kao takav bi mogao biti vrlo dobar
učenički kandidat. Tako sam ja razmišljao. Ukoliko mu pokažem nešto
dovoljno stvarno, ukoliko mu dam svoj daršan i šaktipat inicijacijom mu
probudim Kundalini, naučit ću ga stvarne tehnike yoge, vrlo brzo će
postati stvarni yogin, i njegova fantazija stvorena iz očajničke,
neostvarive želje za duhovnom podukom spontano će otpasti onako kako
cvijet otpadne kad se formira plod. Kad duhovna želja bude ispunjena u
stvarnosti, sve iluzije kreirane uslijed frustracije otpast će, onako
kako seksualne fantazije o nedefiniranom seksualnom partneru otpadnu kad
si čovjek nađe stvarnog seksualnog partnera.

To vam je manje-više doslovni transkript mojeg razmišljanja iz tog doba
- - ne navodim ga kao primjer nečega što je dobro, ispravno i preporučeno,
nego naprosto kao svjedočanstvo, u svrhu dokumentacije mojeg tadašnjeg
razmišljanja.

Kako biste shvatili dublje razloge iza tog mojeg razmišljanja, moram vam
objasniti više o tehnici yoge kojom sam se ja koristio i postigao velike
stvari. Ja sam, naime, počeo kao praktikant autogenog treninga, odnosno
modificiranog oblika autohipnoze. Tom tehnikom sam naučio modificirati
fizičke funkcije, te inducirati meditativno stanje u kojem vizualizacije
i proživljavanja imaju veću čistoću i intenzitet nego u običnom stanju.
Jedna od stvari koje sam na takav način vježbao je učenje "karmičkih
lekcija" na kontroliran način, bez potrebe za fizičkim iskustvom koje bi
kreiralo novu materijalnu inkarnaciju. Naprosto, identificirao bih neku
svoju želju, i kreirao cijelu situaciju u kojoj se ta želja može
ostvariti, kako bih naučio isto ono što bih inače morao naučiti ponovnim
rođenjem u takvoj karmičkoj situaciji. U toj tehnici sam se iznimno
izvještio, i nemojte misliti da se tu radi o klasičnim fantazijama kakve
svi ljudi imaju. Ono što sam ja radio je detaljna simulacija, dakle
zamišljao bih da sam građevinski radnik koji radi na skeli, ima um
građevinskog radnika, sva ograničenja građevinskog radnika, profinjenost
svijesti građevinskog radnika, želje građevinskog radnika, ukratko,
potpuno bih se identificirao s takvom situacijom. To vam je ona vrsta
simulacije koja vam omogućava da "hodate par kilometara u nečijim
cipelama", da osjetite poziciju te osobe bez prosuđivanja, iz pozicije
prvog lica, da osjetite moć identifikacije s pozicijom koja vas vježba u
vairagyi, u distanci u odnosu na vlastitu tjelesnu poziciju. Lopov koji
je uhvaćen u krađi, vojnik koji čuva koncentracioni logor, pas koji čeka
da gazda dođe doma, žena u osmom mjesecu trudnoće koju bole leđa i nakon
napornog dana ide autobusom doma, astronaut koji po stoti put ponavlja
rutinski manevar u neudobnom simulatoru i peče ga znoj koji mu se ispod
kacige lagano slijeva u oči a ne može ga otrti rukom. Kao što rekoh, te
simulacije su jako, jako detaljne, i bavio sam se njima kako bih naučio
što više o ljudima čije iskustvo je po mogućnosti što različitije od
mojeg, a detaljnošću simulacija ispunjavao sam istu onu svrhu koju u
slučaju većine ljudi ispunjava gruba stvarnost koja ih suoči s
činjenicom da njihove fantazije pretvorene u stvarnost nimalo ne liče na
ono što su zamišljali. Ljudske fantazije su uglavnom tako idealizirana
verzija da to sa nikakvom fizičkom stvarnošću nema veze, ali ja tu
grešku nisam pravio. Moje simulacije su uključivale neudobne cipele,
gaće koje ti se uvuku u guzicu a neugodno ti je izvaditi ih jer znaš da
te ljudi gledaju, neudobnost i bol uslijed neugodne fizičke pozicije,
umor, i sve ostale frustrirajuće, neugodne aspekte ljudske egzistencije.
Te moje simulacije su bile jednako učinkovite za raspršivanje iluzija o
nekom drugom, "boljem" obliku tjelesne egzistencije kao i najbrutalnije
budističke vježbe za spoznavanje prolaznosti materijalnih formi, s tim
da moje vizualizacije nisu imale naglasak samo na neugodnom.
Vizualizirao sam ja i sve ugodne, pozitivne aspekte ljudskog iskustva,
sve zanose, nade, radosti, ljubavi i užitke, ali stavljene u kontekst
svega ostalog što sačinjava ljudsku stvarnost. Tu tehniku sam vježbao
dosta dugo, uz ostale stvari nekoliko godina, a rezultati su bili
strašni. Za početak, koristeći sposobnost za osjećanje ljudskog astrala,
"snimio" bih neku osobu u javnom prijevozu i proživio njen život -
smrdljiva kumica koja nosi cekere na plac. Baba puna predrasuda koja
kćeri objašnjava kakve su muškarci svinje. Njena kćer koja koluta očima
i fantazira o nekom dečku iz razreda koji joj se sviđa, ali ne zna baš
što bi s tim emocijama počela. Pijanac. Vozač autobusa. Cura sređena za
izlazak. Umorni radnik koji ide doma s posla. Pilot ratnog
zrakoplovstva. Tajnica generalnog direktora, zaposlena po vezi, koja se
boji da će svi vidjeti da je glupa, pa si na silu nabrijava
samopouzdanje. Narkoman koji razmišlja što bi mogao ukrasti i prodati da
dobije novac za drogu. Sto dosadnih, običnih ljudi s njihovim dosadnim,
običnim životima, koji svi fantaziraju o tome da je nekom drugom bolje,
da bi im bilo bolje da su drugog zanimanja, drugog spola, drugog
imovinskog statusa. Ako ste se ikad pitali kako i zašto ja tako dobro
razumijem ljude i znam svima sve objasniti na način koji im je blizak i
razumljiv, eto vam razloga. Ja sam godinama vježbao samyamu na druga
bića. Ja razumijem kako se osjeća mačka, zato što sam bio mačka.

Zašto sam to vježbao? Zato što sam shvatio da je vjerojatno centralni
motor iza reinkarnacije zapravo iluzija da je trava zelenija s druge
strane plota, da je nekom drugom bolje, da je u nekom drugom obliku
postojanja sve super, da se tamo nalazi ostvarenje naših želja. Budući
da sam bio jako zainteresiran da se više nikad ne moram roditi u ovoj
rupetini, možete shvatiti moju motivaciju da propušem sve zakutke
svijesti i podsvijesti u kojima bi se mogla nalaziti neka projekcija ili
želja koja bi kreirala moju iduću materijalnu inkarnaciju. Bio sam
toliko marljiv i učinkovit u toj vježbi, da sam zapravo ovladao
totalitetom ljudskog emocionalnog spektra, i to ne govorim olako.
Dovoljno je da si zamislite što sam ja sa svojom koncentracijom, pameću
i disciplinom morao provrtjeti kroz svijest u nekoliko godina vježbe pa
će vam odmah biti jasno da tu nema nikakvog pretjerivanja.

Nakon što u ljudskom iskustvu više nije bilo ničeg zanimljivog i
nepoznatog, budući da sam sve propuhao barem nekoliko puta iz nekoliko
perspektiva (što i nije tako teško, budući da su ljudski životi uglavnom
iznimno stereotipni i dosadni), počeo sam raditi na nečemu drugom, naime
na istovremenom razvijanju sposobnosti za ljubav i sposobnosti za
nevezanost, za neposjedovanje voljenog. To bih radio tako što bih vidio
lijepu curu u gradu, iznutra osjetio čistu radost zbog činjenice njenog
postojanja, koje bih osjetio onako kako suncokret upija sunčevu
svjetlost svojim laticama, osjetio bih čitavu njenu stvarnost i prema
njoj osjetio ljubav koja je sreća zbog činjenice postojanja lijepog i
dobrog, poklonio bih se u sebi ljepoti i dobru koje je ta osoba, sa
zahvalnošću što me svojim postojanjem dotakla, i pustio je da ode iz mog
života bez i najmanje želje da je zadržim, posjedujem, s njom uspostavim
bilo kakav kontakt koji bi značio afirmaciju ego-pozicije koja želi
kontrolirati, biti u kontaktu, biti uvažena, bilo što. I sve to unutar
nekoliko sekundi, u prolazu. Budući da sam prethodnim vježbama već
postigao iznimnu mentalnu vještinu, ovo nisam morao ponavljati puno puta
kako bih stvar izveo savršeno, ali nakon što sam to izveo par puta,
nakon što sam hodao okolo kao svjetionik koji emitira apsolutno čistu
notu anahate, u smislu totalne bezuvjetne ljubavi i prihvaćanja, desilo
se nešto čudno, neočekivano i potpuno neplanirano.

Počeo je, sam od sebe, proces inicijacije u vađru.

Da se razumijemo, inicijacija u više duhovno stanje, daršan i samadhi
meni nisu bili nikakva nepoznanica ili novost. Godine 1991. naučio sam
autogeni trening i prakticirao ga svakodnevno do 2003., kad sam nakon
čitanja tantričkih upanišada spojio duboko autogeno stanje s određenim
osjećajem koji sam pokupio čitajući upanišade, i u cijelom tijelu i
mentalnom prostoru osjetio snažnu rezonantnu vibraciju "om!", otprilike
onakve vrste kao da vam unutar svijesti "puhne" jedna od onih
"HOOOOOoooooOOOONK!!!" sirena na komprimirani zrak, uz rezultirajući šok
kao da vas je netko istovremeno spojio na struju i šutnuo nogom u dupe.
Recimo samo da sam bio jako sretan što sam već prije prestao pušiti, a
odmah sam za svaki slučaj prestao jesti meso po hinduističkim uputama,
jer sam imao dojam da mi je sistem nepročišćen i da je to iskustvo
rezultat toga, i da ako se ne dovedem u bolje stanje moglo bi se desiti
da me stružu sa zidova, ako se slično iskustvo ponovi. Nešto kasnije, u
jednoj Sai Babinoj knjizi pročitao sam uputu o meditaciji: "Nije bitno
na koji Božji lik se koncentrirate, sve dok to radite iskreno i svim
srcem; bitno je da odaberete lik koji vam je najbliži, koji u vama u
najvećoj mjeri budi osjećaj svetog i Božanskog, i predajte mu se svim
bićem." Budući da sam prije par dana na TV čuo nešto zanimljivo - Hare
Krišna redovnika koji je rekao nešto na temu "Ljudi si među drugim
ljudima pokušavaju naći ljubavnika, osobu koju će voljeti, i uslijed
nesavršenstva tih osoba susreću se s mnogim frustracijama. Budite radije
ljubavnici Boga - on je ovdje, kraj vas, i voli vas više nego vas bilo
koja ograničena osoba može voljeti. Naučite voljeti Boga." - u
kombinaciji, te dvije stvari su mi "kliknule". Ušao sam u autogeno
stanje i počeo zamišljati Isusa u najjačim trenucima moći, za vrijeme
propovjedi. To je, naime, tada bio najjači duhovni predložak koji sam
mogao prizvati. Rezultat je bio strašan. Ono što sam osjetio, kasnije
sam opisivao kao "orgazam pomnožen s atomskom bombom", i to nije nikakvo
pretjerivanje. Iskustvo sam identificirao kao "ananda", blaženstvo, tvar
od koje je načinjen Bog. Ogromno, silovito, vibrirajuće svjesno
blaženstvo, koje je bilo, da parafraziram sv. Tereziju Avilsku, toliko
divno da bih poželio da vječito traje, i toliko silovito i moćno da sam
se bojao da ću smjesta umrijeti ako odmah ne prestane. Nakon što je
iskustvo počelo slabiti, svijest mi je ispunio osjećaj duhovne
prisutnosti i znanje da je biti bhakta veća stvar od najveće stvari koja
mi je do tada bila zamisliva.

Dakle, jasno vam je zašto mi dramatična duhovna iskustva nisu bila
nikakva nepoznanca.

Nakon tog iskustva, postao sam klasični sektaš. Radio sam sve što
preporučuju sveti spisi; Hare Krišne i Sai Babovci bi bili ponosni na
mene, postao sam točno takav suhi, naporni i dosadni prdonja poput njih.
Nakon cca. godine dana, pobjesnio sam i poslao sve to skupa u kurac,
zaključio sam da jebeš takvu duhovnost i Boga kojemu se tako služi, da
je sve to skupa bezvrijedno i da sam osjećao veći fokus svijesti
programirajući engine objektne baze podataka u Pascalu nego
meditirajući. Dan prije čitao sam tekstove od Vivekanande i imao sam
problema sa shvaćanjem impersonalnog Božjeg aspekta, dakle stanja
jedinstva atmana i brahmana, smatrajući to stanje negacijom individualne
osobnosti i u osnovi nečim negativnim. Sav zdrkan, uzeo sam jednu Sai
Babinu knjigu i pročitao dio u kojem piše da je Bog uvijek u blaženstvu,
i totalno sam popizdio. "Pa zaboli me jebeni kurac što si ti u
blaženstvu, naravno da si ti u blaženstvu, a gdje sam ja? U kurcu sam,
eto gdje. Nalazim se tu u prokletoj materiji, ne vidim ništa, nitko mi
ništa ne govori, nesretan sam i neispunjen, i baš mi je dobro znati da
si ti u blaženstvu, od toga imam upravo nevjerojatne koristi. Jebi se i
ti i tvoje blaženstvo." Isti čas mi se sa svijesti makla prije
neprimjetna koprena i osjetio sam daršan jednog od Bogova - mirnu,
duboku prisutnost. Naprosto sam ga osjetio tamo i smjesta sam ušao u
nirvikalpa samadhi, spoznao sam da sam Ja taj brahman, Ja sam
sat-ćit-ananda, gledao sam u svijest tog bića i naprosto doživio totalnu
samospoznaju istog tog trenutka. Naime to je svojstvo Bogova, oni su
načinjeni od tvari atma-brahma-jnane, samospoznaje brahmana, od
sat-ćitananda, hari om tat sat, On je ta stvarnost, Ja Jesam. Vidio sam
da sam Ja taj Bog koji je uvijek u blaženstvu, uvijek, da je Bog
nesretan kad sam ja nesretan zato što je On sva bića, nikad nijedno moje
stanje nije izvan Njegovog iskustva i kad ja patim, On pati. Isto tako,
uvijek i u svim iskustvima Ja sam transcendentalni brahman, zlatna ptica
na drvetu vječno nedirnuta i savršena dok obična svjetovna ptica jede
slatke i gorke plodove osjetilne, svjetovne egzistencije, do spoznaje da
je ona ta savršena, zlatna ptica, vječno nedirnuta, vječno
satćitanandamaya. Ja sam Krišna, Ja sam Arđuna koji štuje Krišnu, Ja sam
taj brahman, Ja sam samospoznaja, Ja sam jedina, temeljna stvarnost.

Da. Kao što rekoh - moćna stanja i duboka transformirajuća iskusva nisu
mi strana. Bavio sam se ozbiljnim stvarima i doživio puno toga. Ali, da
se vratim na početak, inicijacija u vađru, tri godine nakon ovog
iskustva samadhija, bila je možda najčudnije, najmanje očekivano i
najšokantnije iskustvo koje sam ikad doživio.

Te tri godine nisam proveo gledajući u bijeli zid, naravno. Kao što sam
već opisao, vježbao sam simulaciju karmičkih obrazaca, radio sam samyamu
na različite oblike postojanja i na takav način postigao savršenstvo
vairagye, nevezanosti za svoju osobnu poziciju. Isto tako sam počeo
doživljavati progresivno sve jače Kundalini simptome, formulirao sam
tehniku up-stream kriye i rezonancije, vježbao fokus, distancu, jasnoću
misli i emocija, i na kraju, vježbao čistu notu nevezane ljubavi,
budisti bi to nazvali "metta", s tim da oni pod tim obično misle bitno
slabiju i manje "energičnu" emociju od one koju sam ja držao. U jednom
trenutku, sjećam se točno kojem - nosio sam knjige nazad u knjižnicu u
Velikoj Gorici, mislim da sam vraćao Mahabharatu i Yoga upanišad, a
posudio novi prijevod "Gospodara Prstenova" - stvar je polako počela,
osjećaj prisutnosti svijesti u području grla. U retrospektivi, imam
dojam da me je netko jako precizno vodio, budući da sam već prije u
nekoj CD-teki u Zagrebu posudio CD "Islands" od Oldfielda, koji sam
pustio na liniji i počeo čitati Tolkiena. Kako sam slušao i čitao, imao
sam dojam da se proces transformacije odvija u pozadini. Povremeno sam
imao potrebu pomagati mu fokusom na neki vid energije, na nekom dijelu
tijela. Na neki interesantan način kombinacija glazbe i knjige koju sam
čitao je dodatno otvarala neke aspekte svijesti koji su mi do tada bili
nepoznati, potpuno izvan iskustva. Ono što je bilo u najvećoj mjeri
šokantno je bio totalni nedostatak mette, ljubavi čije sam zračenje do
tada vježbao. To mi je bilo šokantno zato što sam očekivao da nakon
ljubavi slijedi veća, moćnija, silovitija verzija ljubavi, onako kako se
to obično u duhovnim tekstovima govori - nakon ljudske, uvjetovane
ljubavi, postoji veća, čista, savršena i bezuvjetna Božanska ljubav. Ono
što sam ustanovio jest da je to potpuno, totalno, apsolutno pogrešno.
Nakon ljubavi, slijedi nešto što nema apsolutno nikakve veze s
ljubavlju, nešto što je iznad ljubavi koliko je ljubav iznad komada
kamena. Ovo ne da je drugačija emocija, nego se od emocije razlikuje
koliko emocija od tvari. Stanje svijesti koje sam osjećao, točnije
rečeno postao, je grom-dijamant, tvar u usporedbi s kojom je obična
materija poput pramena magle, tvar koja je "gušća", tvrđa, stvarnija od
bilo čega zamislivog, naprosto veći red veličine stvarnosti od bilo čega
poznatog. Riječ "vađra" mi je pala na pamet kao jedino objašnjenje, iako
se prije nisam posebno bavio tekstovima koji opisuju takve stvari budući
da ih nisam imao s čime povezati pa su mi bili posve apstraktni i
neupotrebljivi, ali unatoč toga sam zapamtio tu i tamo poneku riječ. Taj
proces transformacije je trajao preko tjedan dana. Za to vrijeme sam
čitao, hodao, meditirao, šetao po groblju i odgovarao na potrebe
procesa, recimo u jednom razdoblju sam imao potrebu proći kroz "četiri
elementa", i "osjetiti njihova savršenstva". Možete si zamisliti koliko
je to ludo i apsurdno jednom fizičaru, imati silovitu potrebu osjetiti
savršenstvo zemlje, vode, vatre i zraka, po čakrama mulaadhara,
svaadhišthana, manipura i anahata; tu sam zapravo htio-ne htio otkrio
tehniku unutarnjeg prostora unutar par minuta, i kriyom, vizualizacijama
i mantrama kroz koje sam vođen pročistio preostale nečistoće na
elementima unutar par sati, nakon čega je slijedilo gašenje četiri
elementa i totalna sublimacija u vađru. Neću se ni truditi objašnjavati
kako to izgleda, zato što nitko tko nije doživio takvu transformaciju ne
može shvatiti o čemu se radi. Stvar je naime toliko iznad ljudskog
iskustva, da u usporedbi s tim ni daršan, ni samadhi ni bilo što takvo
nije ni približno toliko dramatično, naprosto zato što su to iskustva
koja prolaze kroz ljudsku egzistenciju, podrazumijevaju je kao takvu i u
njoj ostavljaju trag, a inicijacija u vađru totalno transformira same
temelje te ljudske egzistencije, svega što vas sačinjava - svih ideja o
stvarnosti, o osjetilima, umu, emocijama, duhovnim iskustvima i njihovim
kategorizacijama, sustavu vrijednosti - apsolutno sve ide u smeće i na
njegovo mjesto dolazi nešto što se najbolje dade opisati kao svijest
načinjena od ledene svjetlosti električnog luka koja je gušća od
neutronijuma, gušća je od singulariteta, materija je tek magla, i imate
problema s disanjem jer zrak nema dovoljnu gustoću i tvarnost, ne možete
jesti i piti jer su voda i hrana magla koja ne može zadovoljiti vaše
nove potrebe, samo vađra može, a proces još nije gotov pa je ne možete
"jesti" kroz grlenu čakru i jezik u onim količinama koje bi zadovoljili
novo tijelo.

Svijest mi se transformirala jednako kao i tijelo, tako da sam mogao
direktno vidjeti duše i energetska tijela bića koja se kreću oko mene, i
to je bilo iznenađenje, budući da je moj vedantinski svjetonazor
podrazumijevao da ispod nečistoća upadhija i kośa u biću postoji
savršeno čista jezgra koja je atman, ali ono što sam vidio je bilo
suprotno - postoji samo tvar bića, atman uopće nije na toj razini, on
nije dio bića niti s njim ima ikakve veze, atman je samo tihi svjedok,
transcendentalan i ne-tvaran. Tvar od koje su načinjena bića je
anatmička, i kad bi se uništilo biće ne bi ostao čisti atman nego
naprosto uništeno biće, biće je ta "prljavština", tvar koja naprosto
nije evoluirala, dakle koncept vedante je bio potpuno pogrešan, i ta
spoznaja je bila toliko dramatična da mi je zapravo trebalo deset godina
da bih shvatio što ja to zapravo gledam, dakle da je to ono o čemu
govori budizam kad govori o bićima kao agregatima, kad govori o doktrini
anatmana, kad potiče transformaciju i evoluciju te gašenje četiri
elementa i inicijaciju u vađru. Cijela ta teorija mi nije sinula odmah,
nego postupno, kroz godine, budući da je to teško sve skupa
intelektualno povezati, a vedanta je bila toliko centralni dio mojeg
svjetonazora, potvrđen s toliko iskustava, da sam na intelektualnoj
razini naprosto funkcionirao na dva kolosjeka - s jedne strane sam znao
da je istinit nauk vedante jer sam to vidio, a s druge strane sam znao
da je cilj evolucija, da je cilj u smjeru vađre a ne u smjeru samadhija,
jer samadhi ne dira relativnu egzistenciju kojoj je posve
transcendentalan, i nema svojstvo ni evolucije bića ni oslobođenja od
svjetovnog. Tek transformacija kroz koju sam postupno, godinama odozgora
bio vođen predstavlja odgovor, dakle totalno raskapanje, pročišćavanje i
gašenje četiri "elementa" koja sačinjavaju niži oblik duhovne
egzistencije, te buđenje novog oblika postojanja u vađri.

I sad mi netko dođe pa mi veli da bih trebao posebno mariti za to što mi
je neki učenik lagao i svoje umišljanje prezentirao kao stvarno
iskustvo. Halo??? Nakon što sam vidio kakav oblak magle je materija,
koja je narav prave, više stvarnosti koja je cilj, i kakva čistoća
energetskog zračenja se može postići razdvajanjem osobnog doživljaja od
"stvarnosti", dakle ne marenjem za "istinitost" predloška na koji se
koncentrirate, nego naprosto razvojem poželjnih kvaliteta svijesti, ja
bih kakti trebao mariti za to što je netko odvojio svoju svijest od
fizičke stvarnosti i u mašti proživljavao iskustva koja su u njemu
stvarala jake duhovne osjećaje? Pa to i jest ono što bih preporučio kao
tehniku meditacije, pa sam to toj osobi uzeo kao plus a ne kao minus.
Dakako, bilo mi je jasno da je lik sav sjeban i da ima razvaljen osjećaj
vlastite vrijednosti pa zato priča lažne priče koje ga trebaju
predstaviti u dobrom svjetlu, ali to sam protumačio kao težnju ka dobru,
ka usavršavanju. Dakako da sam vidio kako mu izgledaju energetska
tijela, da je cijeli od astrala i da iznad nema ništa više, dakle nije
iniciran u vađru, ali mislio sam da ako ga uspijem naučiti predanosti,
služenju, ako ga naučim da mene prepozna kao učitelja kojeg je tražio,
da ću ga bez ikakvih problema izvući.

I uspjelo mi je. Trebalo mi je cca. pet godina ali doveo sam ga do ruba
inicijacije u vađru. On je bio prva osoba nakon mene, kojoj je to
uspjelo. I znate što se desilo? On ima čast biti jedina osoba za koju
znam, ikad, da je odbila inicijaciju u vađru zato što je bila toliko
vezana za ograničavajuće koncepte, da je mislio da mora biti kažnjen za
to što mi je lagao, što je postupio "nečasno", nije se usudio priznati
da mi je lagao i da nije nikakva velika faca nego samo mali, zbunjeni i
nesigurni siročić koji me htio impresionirati pričicama. Lik je pukao i
urušio se, od njega su ostale samo pojačane verzije njegovih mana. U
osnovi, moj pokušaj da ljudima prenesem ono što sam naučio, da druge
dovedem do iste inicijacijske točke, da zadržim stvar na svijetu i ne
dopustim da dragocjeno znanje ode sa mnom, rodio se i umro s tom osobom
- - u spoznaji da uspjeh nije jedini mogući ishod.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk7vuVoACgkQU8G6/NHezOcUKwCdHFFn5006oO1zdnYAa/eAOI97
1EUAoNHdP+hsITrnBTDibhEboTbqSQz3
=xY9B
-----END PGP SIGNATURE-----