-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Iz mojeg opisa bi se dalo zaključiti da je bhakti marga savršena metoda
duhovnog razvoja - moguća je svakome tko je u stanju osjetiti divljenje
prema nečemu velikom i moćnom, i u takvom stanju ustrajati i iz njega
djelovati dok ne postigne duhovno profinjenje. U praksi, to se ne
dešava. Ne postoje velike mase ljudi koje su tom metodom postigle
značajne duhovne rezultate, ali zato postoje velike mase različitih
derivata hare krišni, koji definiraju samo dno "duhovne scene", i po
profinjenosti i po razini razumijevanja bilo čega. Očito je, dakle, da
ta metoda ili nije ni približno toliko dobra koliko sam ja dao
naslutiti, ili je pak mase prakticiraju posve pogrešno.

Odgovor je negdje na sredini. Naime, ta metoda je, kao i sve druge dobre
stvari, zahtjevna, odnosno GIGO princip se opet pokazuje kao jedan od
temeljnih zakona duhovnosti - garbage in, garbage out. Princip bhakti
marge naslanja se na princip samyame, koji se pak naslanja na princip
kvalitete "mantri", odnosno duhovne kvalitete predloška na koji se
meditira. Osnovni pincip praktične bhakti yoge u tradiciji sastoji se u
tome da učenik prima inicijaciju od učitelja, a po putu se izgubilo
stvarno značenje toga, tako da su danas te inicijacije prazna
formalnost. Izvorno, inicijacija se sastojala u tome da učitelj napravi
punu silu samyame na svog išta devata, dakle osjeti punu duhovnu silu, i
toj sili izloži učenika. Učenik bi tako osjetio duhovnu kvalitetu
učiteljeve meditacije i tako primio živu mantru, stanje koje bi povezao
s verbalnom mantrom koja služi neprestanom osvježavanju stanja koje je
dotakao prilikom inicijacije. Samo pravi, autentični učitelji sposobni
su dati takvu inicijaciju - onaj tko to ne može, nije učitelj, i to
posve neovisno o "učeničkom nasljeđu" iz kojeg potječe. Isto tako, onaj
tko to može, jest učitelj. Bit učitelja je sposobnost prenošenja žive
mantre, sposobnost paljenja duhovne iskre u učeniku prilikom
inicijacije. Ništa drugo nije bitno.

Ako je ta iskra zapaljena, a učenik je marljivo održava i pretvara u
veliki plamen dolijevanjem goriva fokusa, duhovnog ushita i želje za
višim duhovnim stanjima, moguće je postići više stupnjeve inicijacije
unutar par mjeseci, dakle u nevjerojatno kratkom razdoblju; tu mislim
čak i na najbitniji, ključni stupanj: inicijaciju u vađru, koja
predstavlja ključni iskorak i potpuno izbavljenje iz sfere nižih
utjecaja. Nažalost, rijetko se dešava da se poklope svi potrebni uvjeti.
Ako je učitelj pravi, odnosno sposoban zapaliti iskru bhakti otkrivanjem
daršana učeniku, učenik najčešće nije dovoljno kvalificiran da bi tu
iskru na odgovarajući način primio i njegovao. Klasična, očekivana
situacija, u kojoj svi jedva čekaju da se pojavi pravi učitelj koji će
ih inicirati, a oni samo čekaju takvu situaciju u startnoj poziciji,
kako bi svom snagom krenuli prema prosvjetljenju, pripada sferi mitova.
Takvih potencijalnih učenika praktički nema; ne samo što praktički nitko
ne traži pravog učitelja, nego se većina onih koji vele da ga traže
zapravo bave traženjem dlake u jajetu svemu što je dobro, kako bi imali
izliku za nerad i stagnaciju. Većina takozvanih duhovnih aspiranata su
dokoni, narcisoidni idioti koji se "bave duhovnošću" naprosto zato što
ne znaju što bi počeli sa sobom, a nesposobni su se baviti bilo čim
konkretnim, u čemu postoje jasni kriteriji, pa su se primili
"duhovnosti" zato što je to mutna voda u kojoj svakakva govna uspješno
plivaju.

Iz navedenog je jasno zašto se bhakti marga kao sustav u praksi nije
pokazala ništa učinkovitijom od bilo čega drugog - problem nije u tome
što bi nedostajalo dobrih sustava duhovnog razvoja, nego u tome što za
duhovni razvoj nema zainteresiranih. Većina onih koji se time navodno
bave u tome su radi poziranja, ego tripa i cirkusiranja, i zapravo nije
pretjerano reći da većina "duhovnjaka" pati od neke vrste psihičkog
poremećaja, dakle da se tu ne radi o duhovnoj kremi nego o duhovnom
talogu čovječanstva.

Ipak, idemo se pozabaviti uvjetima mogućnosti, dakle objasniti kako bi u
teoretski idealnom slučaju izgledala praksa bhakti marge, odnosno bhakti
yoge, u slučaju kad se princip bhakti spoji sa sustavnošću yoge.

Kad bismo rekli da sve počinje trenutkom inicijacije, bili bismo u
krivu. Inicijacija nije nešto što postoji u vakuumu; za nju postoje
preduvjeti, dakle osoba mora imati dovoljno zrelih duhovnih interesa da
uopće osjeti želju za takvim nečim. Taj interes mora imati snagu kakvu
obično imaju samo potreba za hranom, seksom i sl., dakle duhovna želja
mora iz sfere mikroskopskog evoluirati do sfere makroskopskog, dakle
mora se raditi o nečemu što je jedan od primarnih egzistencijalnih
motivatora. Takva osoba ne zna točno što traži, osim što ima generalnu
ideju o smjeru, ali kad to nađe, prione uz to svom snagom i to ne pušta
ni za živu glavu.

U nekoj točki takva kvalificirana, zrela osoba sretne učitelja, koji
osobno utjelovljuje Božanski aspekt, ili pak neovisno o bilo kakvom
fizičkom učitelju doživi daršan nekog od Bogova. Tim činom inicijacije u
stvarnu duhovnost osoba spoznaje ono, čemu cijelo vrijeme teži, i što je
to privlači takvom silom - nakon te spoznaje, ima s jedne strane potvrdu
stvarnosti predmeta svojih težnji, a s druge strane potvrdu mogućnosti
da to nešto dosegne. Ta osoba u trenutku prihvaćanja viđenog, te odabira
toga kao životnog smjera, postaje iniciranim učenikom. Inicirani učenik
nije ono što biste obično smatrali učenikom ili sljedbenikom, ako ste
gledali okolo razne duhovnjake. Ništa od toga. Inicirani učenik, to vam
je majstor u procesu usavršavanja i brušenja moći. Najbolji opis takvog
stanja imate u ratovima zvijezda, u načinu na koji funkcionira i uči
Jedi Padawan - šegrt koji radi zajedno s majstorom i posjeduje veliki,
čak ogromni stupanj vještine, ali majstor ga po putu cijelo vrijeme
ispravlja, objašnjava mu finese, ukazuje na greške. Prelazak iz
učeničkog u majstorski stupanj dakle nije nikakav vatromet, ništa
dramatično - najčešće se tu radi o pukoj formalnosti, gdje majstor veli
šegrtu: "da, tvoje vještine su sad potpune", ili pak majstor i šegrt
djeluju zajedno do smrti majstora, nakon čega šegrt nastavlja sam. Takva
situacija je češća, jer se podrazumijeva da je razvoj "open-ended", da
ne postoji neka fiksna točka koja označava kraj učenja i usavršavanja,
budući da se i majstori neprestano usavršavaju, uče nove vještine,
stječu dodatnu snagu, spoznaju nove stvari. Majstorski stupanj je,
dakle, proizvoljno određena točka, koju obično definira posjedovanje
određenog stupnja iniciranosti, transformiranosti, discipline, vještine,
kontrole, moći i znanja; u stvarnosti, prijelaz koji čini učenička
inicijacija daleko je bitniji i dramatičniji.

Naime, od trenutka inicijacije učenik više nije u neizvjesnosti i tami
glede naravi cilja: on je zapravo u inicijaciji vidio cilj, zna kako
cilj izgleda, u svojoj svijesti nosi njegovu kvalitetu i prema njoj se
usmjerava i upija je. Put je načinjen od tvari cilja. Put nije lutanje
po bespućima neznanja prema neviđenom cilju - taj dio prestaje
inicijacijom, a nakon nje, učenik je prije parcijalni avatar Božanskog
aspekta na koji je usmjeren, nego učenik u smislu u kojem se takvo nešto
obično misli.

U manje idealnom slučaju, može se desiti da zbog neadekvatne duhovne
zrelosti učenički kandidat ne primi inicijaciju onako kako bi trebalo, i
zapravo nikad ne "očvrsne" u učenika - princip po kojem možeš konja
dovesti do vode ali ga ne možeš natjerati da pije pokazuje se kao
najbitnija stvar. Naime, upravo svjesna voljna odluka da se prihvati
inicijacija, da se viđeno u daršanu odabere kao svoju osobnu stvarnost i
cilj, predstavlja razliku između onih koji su vidjeli i odabrali, i onih
koji su vidjeli i otpali.

To sad sve skupa izgleda jako formalno i egzaktno, ali u stvarnosti
nikad nije. Naime, kad bi se svaki duhovni test sastojao od toga da vam
netko ponudi anketu s nekoliko opcija, od kojih je jedna "biram daljnji
put prema prosvjetljenju" i "biram stagnaciju ili propast", naravno da
bi svi odabrali prvu opciju. Stvar je u tome da vam se ponude opcija a)
i opcija b), s tim da je jedna daljnji put prema prosvjetljenju a druga
stagnacija i propast, ali ne piše koja je koja. To vi morate odlučiti za
sebe, dakle što je ono što vi želite, što je vama rast i što je vama
propast. Na propasti ne piše "propast", a svatko o sebi voli misliti da
je na pravom putu i radi dobro, to je temeljno svojstvo ljudske psihe.
Zbog toga zapravo oni koji otpadnu o sebi rijetko misle kao o
otpadnicima - najčešće se takvi zavaravaju i smatraju da su tek oni na
pravom putu i da su izbjegli "opasnost na putu" ili "prevladali
iskušenje". To nije kao vatra, da vas boli kad u nju stavite ruku, pa po
tome možete reći da ste napravili nešto krivo. Naprosto, u stanju
propasti i otpadanja od duhovnog ideala vaša besmislena egzistencija ide
dalje, ispunjena svakodnevnim trivijalnostima i prazninom koju poput
svih drugih pokušavate ispuniti stvarima, jedino što vam takvo
samozavaravanje uspijeva slabije nego onima koji nisu vidjeli
nezemaljsku svjetlost, pa ne znaju što propuštaju. Otpadnici često svoju
muku pokušavaju "liječiti" ocrnjujući ideal, kako bi sebi i drugima
dokazali da je nedostižno grožđe zapravo barem kiselo ako ne i otrovno,
ali od toga im je slaba korist. Jedini put prema naprijed je pojesti
govno, priznati grešku, odbaciti sve racionalizacije, otplatiti sve
počinjene grijehe, priznati savršenstvo svjetlosti kojoj ste svojedobno
svjedočili, predati joj se bez ostatka i služiti joj čitavim bićem.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk7iAjYACgkQU8G6/NHezOdrzgCfSlBgi5OeM7KMm05oDY4QUZ1k
RCEAn1l06KnszoH3T144WFrpaEEp8FAX
=H8/H
-----END PGP SIGNATURE-----