Autor: Danijel Turina
Datum: 2011-12-07 18:55:57
Grupe: hr.soc.religija
Tema: Bhakti
Linija: 232
Message-ID: 201112071755.UTC.jbo9bd$8ll$1@tioat.net

-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Krišna je, u osnovi, vrlo jasan kao model duhovnosti - on ima određena
duhovna svojstva koja slijede iz duhovne tvari od koje se sastoji, i
čini djelatnosti koje odražavaju ta svojstva. Taj model je zapadnjacima
bitno bliži i može se poistovjetiti s konceptom emancipacije ega i
osobnog razvoja i rasta osobe.

Radha kao model duhovnosti bila bi posve shvatljiva i intuitivna
zapadnoj civilizaciji prije 19. stoljeća, kad je pokret za
"emancipaciju" žena dao sve od sebe da ženski model duhovnosti proglasi
nečim nedostojnim čovjeka, simbolom poniženja, ropske pozicije i osobne
neostvarenosti. Paradoksalno, pokret za emancipaciju žena uspio je
poniziti žensku psihu i duhovnost više nego bilo što drugo ikad, i to
naprosto time što je "muški" pristup proglasio znakom emancipiranosti, a
"ženski" nečim nedostojnim čovjeka. Iz toga bi onda slijedilo da je
Radha, kao žena koja obožava, divi se, služi, i konstantno promišlja
predmet svog obožavanja koji joj je jedini smisao života, zapravo slaba,
ovisna osoba. Upravo suprotno - jedan od velikih misterija vaišnavizma
sastoji se u spoznaji da su Radha i Krišna na istom položaju, a da Radha
čak doživljava veće blaženstvo od samog Krišne.

O čemu se tu zapravo radi? Ništa od toga nije nikakvo čudo ili misterij
yoginima, koji razumiju kako radi svijest i što je samyama;
materijalističkim osobama koje razumiju samo animalne mehanizme borbe za
premoć "vlastitog ega", a u stvarnosti borbe za preživljavanje sićušnog,
slabog ega okruženog percipiranim ništavilom, cijela stvar mora zvučati
ludo.

Yogin razumije da je duhovna veličina, emancipiranost, snaga,
zaokruženost i, za sve praktične svrhe, bezgrešnost, uvjet mogućnosti
predanog obožavanja i služenja. To je nemoguće slaboj osobi. Slaba osoba
ima potrebu napuhavati se i dominirati, zato što je u neprestanom strahu
od nestanka, od prestanka postojanja. Radha i Krišna, odnosno
Radhakrišna, kako se taj oblik postojanja često zove, apsolutna su
suprotnost takvom stanju slabosti, nesigurnosti i straha. U tom stanju
potpune osobne emancipiranosti i sigurnosti, savršena bića naprosto
postoje na način koji odražava njihovo ispunjenje i savršenstvo: oni
zrače duhovnu puninu u svijet, odnosno postoje kao osobni oblik
stvarnost-svijest-blaženstva, odnosno, terminologijom vedante,
satcitananda svarupa. Pojam svarupa je bitno ispravno shvatiti, jer se
često koristi i sam po sebi označava misterij - doslovno, sačinjen je od
riječi "sva", odnosno "vlastiti", "osobni", te riječi "rupa", odnosno
"oblik". "Vlastiti oblik", odnosno "osobni oblik", kako se taj termin
obično prevodi, zapravo je nezgrapna konstrukcija ali korisna upravo
zbog toga što otkriva sanskritski način mišljenja bolje nego,
primjerice, hrvatska riječ "uobličenje" ili "utjelovljenje", ili srpska
riječ "ovaploćenje", ili pak generički pojmovi poput "manifestacija".
Svi ti prijevodi su točni i odražavaju neki aspekt izvornog značenja,
ali problem sa sanskritom je u tome što je nezgrapniji prijevod često
korisniji od elegantnog, i u idealnom slučaju morate naučiti razmišljati
na sanskritu kako biste shvatili misterij određenih termina. Recimo,
pojam "kundalini" i simbol sklupčane zmije spremne za skok prenose
koncept potencijalne energije zbijene opruge, spremne za oslobađanje
kinetičke energije. Različite kovanice koje sadrže riječi "sva" i "asmi"
uglavnom prenose finese stanja samospoznaje brahmana, i manifestacije te
samospoznaje u određenim aspektima stvarnosti, kao u slučaju "asmi-ta"
ili "sva-rupa", na sličan način na koji neki tibetanski simboli prenose
"otajstva" duhovnih stanja, i takve su naravi da ih može ispravno
prepoznati samo drugi iskusitelj tog stanja, koji će shvatiti igru
riječima, finese koje drugima ne bi značile ništa. Recimo, neki
istočnjački simboli poput lotosa zapadnjacima nisu intuitivni, ne
prenose ono značenje koje bi im prenijeli kad bi naučili misliti u
simbolima u kojima misli autor. Naime, lotos je prije svega simbol za
manifestaciju transcendentalnog u svjetovnom - lotos raste u močvari,
kao šaš i slične vodene biljke, i odjednom "bum", otvara se prekrasni,
nježni, savršeno suptilni i čisti cvijet usred prljavštine, blata i
gadosti. Takvu simboliku zapadnjaci slabo kuže zato što nisu živjeli po
močvarnim pripizdinama u kojima rastu lotosi; ovdje je takav simbol ruža
koja raste na gnojištu, ili prekrasni leptir koji nastaje
transformacijom iz ogavnog crva, ili pak mitska ptica Feniks koja se
rađa iz vlastitog pepela. Istočnjaci imaju drugačiju simboliku, tako da
shvaćanje njihovog nauka zahtijeva bitno više od pukog razumijevanja
jezika - morate razumjeti biljke koje kod njih rastu, životinje koje
tamo žive, ekosustav u kojem to sve funkcionira i iz kojeg nastaju
simboli, koji mogu imati bitno suptilnije i moćnije značenje od onoga
što bi uspio deducirati netko tko nije odrastao na toj simbolici.
Zapadnjacima je simbolika križa bliska i razumljiva, ali istočnjacima bi
trebalo neko vrijeme da to shvate. Isto tako, simbolika kotača je
istočnjacima bliska i razumljiva, a zapadnjacima bi trebalo vremena da
im to "klikne". Isto tako, čovjeku koji je tigra vidio samo u zoološkom
vrtu na praktičnoj razini nije jasna simbolika tigra kao beštije od
četiri metra koja nečujno vreba u šumi i kad na nju naletite, ima vas za
ručak. Kad dakle Šankaraćarya veli da "U džungli stvari luta veliki
tigar po imenu 'manas'. Mudri ljudi željni oslobođenja ne idu tamo",
zapadnjaku je taj simbol apstraktan, ali dajte si zamislite urbanu
džunglu, recimo neko naselje u kojem stanuju jako mutni, kriminalni
tipovi i ulicama lutaju naoružane bande, ili zatvor u kojem će vas bosti
nožem i jebati u guzicu. Takav simbol bi zapadnjaku prizvao slične
emocije kao srednjevjekovnom Indijcu koncept džungle koja je tigrovo
osobno lovište. To je simbol propasti.

Većina indijske mitologije, priča i bajki spada u tu grupu simbola, koje
je potrebno razumjeti kako se ne bi palo u zamku s jedne strane doslovne
interpretacije (u kakvu su upali primjerice Hare Krišne, koji smatraju
da je sve napisano u Bhagavata-purani doslovna istina). Kad Šankaraćarya
veli da u džungli stvari luta veliki tigar po imenu manas, on ne misli
da postoji neka džungla po imenu "stvari" i da u njoj luta stvarni tigar
koji se zove "manas", nego da je um procesor osjetilnih inputa koji od
iskustvene domene plete kompleksnu iluziju koja obmanjuje iskusitelja,
uplićući ga sve dublje u stvari koje zapravo imaju tek posredne veze s
njegovim istinskim identitetom. Ako smatrate da se to samo po sebi
razumije i da nitko ne može biti toliko glup da takvo nešto shvati
doslovno, bit ću toliko slobodan da vas uputim na Prabhupadine prijevode
i komentare indijskih spisa, pa ćete vidjeti da je i te kako moguće biti
toliko glup. Čovjek bi očekivao da je doslovno tumačenje nekih slika i
koncepata logički kontradiktorno i besmisleno, i da bi to trebalo
smjesta diskvalificirati doslovno tumačenje, ali čini se da to ljudima
ne smeta, pa radije odbace pamet koja im ukazuje na zabludu, nego zabludu.

Većina slika iz Bhagavata-purane, dakle nema nikakve veze sa
"stvarnošću" u kakvu ljudi obično vjeruju, dakle gdje se smatra da je
stvarna osoba ona koja je rođena, živjela, umrla, i o njoj postoje
povijesni podaci. To ne znači da se radi o manje zbiljskim stvarima -
naime, postoji više vrsta stvarnosti. Recimo, teško da ćete u prirodi
naći kompleksni broj, odnosno broj kojemu je kvadrat negativan, a
svejedno s takvim stvarima matematika radi. Isto tako, neke stvarnosti
ne postoje izvan svijesti, ali su neovisno o tome stvarne. Primjerice,
ljubav, zavist, ushit, strah i slične stvari ne postoje izvan uma, ali
su unatoč tome vrlo stvarne.

Također, svi će se složiti da je stvarno ono što proizvodi stvarne
posljedice. Ako vidite tragove u snijegu, to znači da ih je netko
ostavio. Možete vidjeti tragove srne, zeca i lisice u šumi i po tome
znati da te životinje tamo stanuju, unatoč tome što ih praktički nikad
ne vidite, zato što su oprezne i izbjegavaju ljude. Dakle niste vidjeli
zeca, ali nešto je ostavilo zečje tragove u snijegu. Autori purana
razmišljaju na takav način: ako nešto proizvodi stvarne učinke, to je
sasvim dovoljno stvarno. O obliku i razini stvarnosti moguće je
raspravljati, ali ako govorimo o stvarnostima koje postoje u svijesti,
dakle o raznim emocijama i duhovnim stanjima, one rijetko nastaju same
po sebi nego u pravilu kao reakcija na neki predložak - strah rijetko
nastaje sam po sebi, nego u pravilu uslijed izloženosti zastrašujućim
podražajima. Ljubav rijetko nastaje sama po sebi, nego kao reakcija na
prikladan podražaj. Slično je i s transcendentalnim stanjima. Zna se
desiti da do transcendentalnog iskustva dolazi na način koji se barem na
prvi pogled doima slučajnim, ali u pravilu do njega dolazi uslijed
reakcije na nešto. E, pa autor purana je napravio cijelu umjetnost oko
kreiranja podražaja koji bi imali proizvesti duhovne reakcije koje su u
svojoj naravi transcendentalne.

Stvar je upravo nevjerojatno suptilan trik: naime, osnovna pretpostavka
iz koje kreće ta tehnika utjecaja na um jest da je većina onoga na što
reagirate, i što proizvodi vaša duhovna stanja, zapravo iluzorno.
Filmska industrija zarađuje milijarde na iluzornim stvarima koje
proizvode učinke u umovima gledatelja - primjerice, od horror filma ćete
se usrati od straha, unatoč tome što ništa od toga nije stvarno. Knjige,
filmovi, glazba - sve to proizvodi psihičke učinke, i to uglavnom s
posve iluzornim predlošcima. Priče o komadu užeta za koji u mraku
mislite da je zmija standardni su element poučnih indijskih priča o
iluziji koju treba razpršiti znanjem. Umjesto da apelira na potrebu za
znanjem, autor purana išao je iz drugačije pozicije: ako iluzorna stvar
može proizvesti stvarne mentalne učinke, recimo ako greškom mislite da
vas neka osoba voli, možete osjetiti zaljubljenost, ili ako mislite da
vas netko mrzi, možete osjetiti bijes - zašto ne bi iluzorni predložak
pažljivo dizajnirane vrste proizvodio pozitivne učinke unutar uma, koji
će posredno potaknuti transcendentalni zanos i proizvesti psihičke
aktivnosti koje se inače postižu yogijskim tehnikama, ali toliko
zahtjevnima da stoje na raspolaganju tek zanemarivo malom broju yogina?

Kao što rekoh, stvar je genijalna u svojoj jednostavnosti i predstavlja
potpuno drugačiji pristup u odnosu na budizam i vedantu. Tamo gdje
vedanta koristi koncept svjesne borbe protiv iluzije, gdje aktivno radi
na diskriminaciji i pokušava izazvati disocijaciju jastva i iskustvene
sfere; tamo gdje budizam pokušava razložiti složene strukture na
jednostavne i tako razbijati sintetičke strukture unutar uma, na početku
jednostavnom analizom pojava a kasnije vipassanom, gdje se doslovno
kombinacijom disanja i otpuštanja misaoni agregati raspadaju na
sastavnice, tamo Vyasa, nakon dugog razmišljanja o problematici, veli:
ne, to za većinu ljudi u većini okolnosti neće funkcionirati, i to ne
zato što je pogrešno nego zato što je prezahtjevno za njihovu poziciju.
Većina ljudi naprosto ne raspolaže duhovnom aparaturom potrebnom za
izolaciju Jastva od iskustvene sfere, za distanciranje od vlastitih
umnih struktura i njihovo nepristrano promatranje i transformaciju.
Većina ljudi su potpuni robovi vlastitih emocija i percepcija, imaju
vrlo slabo razvijen um, ali isto tako imaju emotivni aparat koji je vrlo
jednostavan, shematiziran, definiran nagonima biološke vrste i na koji
se vrlo lako može utjecati predlošcima i tako proizvoditi duhovna stanja
po želji. Za sve praktične svrhe, to bi bilo usporedivo s muzičkim
instrumentom na kojem znalac može odsvirati melodiju, ako zna na koji
način proizvesti pojedinačne tonove. Dakle, za razliku od Patanđalijeve
yoge koja pokušava postići umirenje uma upravljanjem dahom,
koncentracijom, izvlačenjem umnog fokusa iz predmeta, te usmjeravanjem
energije u specifičnom smjeru, što su sve zahtjevne prakse, Vyasa ide iz
pozicije da je dovoljno da čujete neku melodiju pa da vam se psiha
promijeni, da počnete osjećati emocije koje melodija potiče. Dovoljno je
da pročitate neku priču pa da se poistovjetite s likovima. Sve to su
metode kontrole uma, i više od toga: to mogu biti metode profinjenja
uma. Ako pročitate neki uzdižući tekst, vaše emocionalno stanje bit će
pročišćeno i koherentno, bit će "namagnetizirano" tekstom na takav način
da se energetske silnice koje inače napajaju um na takav način mogu
usmjeriti brže i jednostavnije nego pranayamom i sličnim aspektima
klasične yoge. Utjecajem na emocije, tekst može posredno utjecati na vaš
energetski sustav i tako na njemu "odsvirati" kompleksnu yogijsku vježbu
koja vas može dovesti do nevjerojatno visokih stanja i, za sve praktične
svrhe, urezati vam psihičke tračnice prema prosvjetljenju. Ukratko, radi
se o plodu genijalnog uma.

Naravno, kao što sam prije napisao, ta tehnika je nevjerojatno
osjetljiva na "prljanje mantri" i djetinjaste interpretacije koje je
prijete izopačiti na razinu najglupljeg religijskog sustava svih
vremena, i teško je reći kako bi stvar funkcionirala izvan konteksta
yogijske discipline i tehničkog znanja, ali u kombinaciji s njima, na
način na koji sam ja koristio tu metodu, stvar je upravo nevjerojatno
moćna. Taj sustav bhakti, u kombinaciji s tehnički striktnom
metodologijom Kundalini-yoge, funkcionira u fizikalnoj terminologiji
tako da bhakti definira smjer vektora, a yoga definira skalarnu
komponentu vektora, dakle iznos sile. Bhakti unutar vašeg uma definira
predložak koncentracije, definira Gandalfa koji staje na put Balrogu,
kao najveći i najjači svjesno daje svoj život štiteći cilj i, u osnovi,
slabija i manja bića od sebe, kupujući im odstupnicu, definira taj čisti
motiv predanosti, služenja, hrabrosti i vjere, a yoga to izolira,
fokusira, čisti sve prljavštine, pojačava fokus, pojačava intenzitet dok
ništa drugo ne preostane osim sile divljenja i ushita koja poput
blještavog svjetla čisti i profinjuje vašu svijest i energetski sustav,
dok ne postanete ta hrabrost, to služenje, čistoća, predanost i vjera.

A to što nikakav Gandalf nikad nije postojao kao osoba, to je argument
koji ostavljamo osobama s koeficijentom inteligencije manjim od broja
cipela. Ostalima je jasno kako Radha može biti Krišna, i koliko
obožavanje, divljenje, služenje i predanost mogu biti nevjerojatno moćno
sredstvo duhovne emancipacije.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk7fqK0ACgkQU8G6/NHezOeOTgCgtHwAeT92NhKOUcuU6GyrKj1i
I5wAn17lnDE4L7qQaByF1K5538KFJums
=c5Cp
-----END PGP SIGNATURE-----