-----BEGIN PGP SIGNED MESSAGE-----
Hash: SHA512

Pretpostavljam da postoji veliko tržište za knjigu s naslovom "kako
postići duhovnu spoznaju a ne zabrijati, upasti u neku sektu,
poblesaviti, šablonizirati se i općenito se ne upropastiti". Nažalost,
tu knjigu ne bi čitali oni kojima je najpotrebnija: takvi bi
pretraživali drugi dio biblioteke, onaj sa drevnim filozofijama,
savršenim tehnikama yoge, prosvijetljenim duhovnim učiteljima i
preporučenom duhovnom praksom. Nažalost, to im doista i jest bolja
opcija, jer tekstove na onu prvu temu pišu praktički isključivo ljudi
koji su preglupi i presirovi da bi shvatili stvarne razloge iz kojih
publika pretražuje ovu drugu grupu tekstova.

Doista, duhovna scena obiluje budalama, sektama, luđacima i
idiotarijama, ali iz potpuno drugog razloga od očekivanog. Očekivani
razlog bi bio lažnost predmeta kojim se sve te prakse bave, što je
pozicija koju s velikim zadovoljstvom zastupaju materijalisti. Pravi
razlog je što manje-više svi duhovni aspiranti u nekoj točki dožive
duhovno iskustvo, protumače ga u religioznom kontekstu i zaključe da je
to potvrda i konačan dokaz da je sve što su religije govorile o Bogu
istinito i da su te stvari manje-više istoznačne, dakle Bog je netko tko
je kreirao religije, religije su nešto što vodi Bogu, i sad preostaje
učiti religijski objavljene istine i biti jako skroman, jer su to pisali
ljudi koji su prije n tisuća godina doktorirali stvari glede kojih ste
vi očito tek u vrtiću.

Čovjek bi očekivao da iskustvo transcendentalnog ljude odvede prema
transcendentalnom, ali činjenica je da iskustvo transcendentalnog u
praksi ljude prije odvede u neku sektu ili brijačinu u kojoj potroše
život na uzaludnosti, gluposti i ponekad čak i zla djela, i u pravilu
završe u daleko gorem stanju nego na početku. Uzrok toga je vjerovanje
da religije imaju monopol na duhovnost, što i nije tako glupa ideja,
budući da se deklarativno njome bave i cijelo vrijeme izgovaraju stvari
koje jako liče na opis onoga što ste doživjeli; svejedno, kad svoje
iskustvo shvatite kao potvrdu njihove ispravnosti, u vašem životu se
otvara nova faza. Ona u kojoj ćete gadno najebat.

Idemo početi od zaključka: da su religije tako dobra stvar, ne bi
prosvijetljeni ljudi bili praktički neviđena pojava, dobri ljudi velika
rijetkost, a zlo uobičajeno stanje u religijskim krugovima. Religije su
govno. Ako ste doživjeli duhovno iskustvo, koliko god ono bilo stopljeno
s religijskom ikonografijom, ono je znak da ste se u svojem osobnom
duhovnom razvoju našli na kritičnoj točki koja je to iskustvo
zahtijevala. To vam se nije desilo slučajno i nije vam se desilo radi
religijske prakse. Da religijska praksa može proizvesti duhovno
iskustvo, ne bi sljedbenici religija bili toliko duhovno prazni kao što
jesu. Ne, to iskustvo niti pripada religiji, niti predstavlja rezultat
vaše pripadnosti, sljedbeništva ili podudarnosti s religijom. Ono je
rezultat podudarnosti vaših unutarnjih momenata sa stvarnošću svijeta
koji nadilazi fizičko. Vama su se na trenutak otvorile duhovne "oči" i
to vas je učinilo sposobnima za osjećanje stvari koje nadilaze jebanje,
jedenje, spavanje i drkanje po facebooku. To što je, pretpostavimo,
osnivač ili pripadnik neke religije doživio i opisao nešto slično, ne
znači da ste vi iskusili "njegov" svijet. Ako išta, znači da je on
iskusio "vaš". Naime, za autentičnost vlastitog iskustva možete jamčiti,
ali za autentičnost tuđeg... teško.

Da pojednostavnimo - recimo da ste curica koja je doživjela svoj prvi
orgazam. Znači li to da sad pripadate svijetu kojeg opisuje porno
industrija, sa tisućama kurvi koje izvještačeno stenju i prče guzice u
kameru mrtvih očiju? Ne - oni su karikatura i izopačenje seksualnog
iskustva, u jednakoj mjeri u kojoj je religija izopačenje i karikatura
duhovnog iskustva. Religija je pornografija duhovnog, to je sfera
izvještačenih kurvi koje stenju i prče guzicu u kameru.

Zašto vam je duhovno iskustvo obojeno religijskom simbolikom i
ikonografijom? Pa iz istog razloga iz kojeg bi vam seksualno iskustvo
bilo obojeno pornografijom da ste kojim slučajem od rođenja izloženi tom
smeću sa svih strana. Ljudski um poprima kvalitete onoga čemu je
izložen, okolina ga formira, iskustva ga formiraju. Religijska simbolika
stvara mentalni okvir unutar kojeg ljudi nauče misliti o duhovnosti, i
logično je da kad doista doživite nešto iz te sfere, mozak pokuša
pronaći najbližu strukturu kojom bi to interpretirao. Dakle do
religijske simbolike dolazi na interpretacijskom sloju. Ako cijeli život
slušate da je Isus svjetlo, ako vidite duhovno svjetlo prvo će vam na
pamet pasti Isus - po sistemu, tko bi drugi to mogao biti, sigurno ne
Mate svjetioničar. Problem je što je mozak u tom smislu vrlo agresivan
tumač, pa se interpretacija toliko poveže s iskustvom da, ukoliko za to
niste posebno motivirani, praktički nema šanse da ustanovite da postoji
razlika. Pogledajte si po internetu razne primjere optičkih trikova i
iluzija pa ćete vidjeti na što mislim. Mozak vrlo agresivno interpretira
inpute pokušavajući svijesti predstaviti smisleni narativ. Ono što je
"besmisleno" ignorira se, a ono što je "smisleno" je ono što je mozak
negdje uspio svrstati i to suvislo prezentirati. Te "perceptivne varke"
su ponekad dramatične, i samo se sjetite da na temelju toga milijuni
iluzionista zarađuju za život. Vaš mozak je njihov najbolji saveznik,
budući da vam prezentira "smisleni narativ" koji će potvrditi objektivnu
stvarnost iluzije koju vam prezentiraju. U slučaju duhovnosti,
nepojmljiva ogromnost iskustva je stvarnost. Isus je laž, iluzija koju
vam je mozak prezentirao kako bi proizveo smisleni narativ. Isus je zec
iz šešira.

Dodatni problem je to što nakon takvog iskustva ljudi postanu
"obraćenici" - obično smatraju da je njihov prijašnji život bio
"grešan", iskustvo im je "pokazao svjetlo" i sad namjeravaju postati
dobri vjernici i prakticirati sve što ih religija uči, jer su vidjeli da
je sve istina. To je, zapravo, najgora stvar koju je moguće napraviti,
ali unatoč tome je svi naprave.

Naime, to iskustvo nije pokazalo da je vaš život bio grešan. Da je bio
grešan ne bi doveo do takvog iskustva. Grešni život vodi u duhovnu tamu,
u depresivno zlo, pakost i zvjerstvo, a ne u transcendentalno. Ono što
je dovelo do transcendentalnog mora na neki način biti dobro. Obično
ljudi takve stvari tumače tako što vele da ih je Bog vodio cijelog
njihovog života kroz duhovnu tamu kojom su koračali, da bi im se u nekom
trenutku uspio pokazati i odvesti ih u istinu. Tada postanu sljedbenici
neke religije i misle da je to ono čemu ih je Bog htio odvesti.

Pa jel vama religije stvarno izgledaju kao nešto čemu bi Bog vodio one
koji su mu dragi i kojima želi dobro? Prije bi one bile zdenac ludosti u
koji padnu oni koji nemaju nikakve vrline i pameti.

Religije su po definiciji nekakav posrednik između Boga i čovjeka. Ako
vam je Bog upravo pokazao da vam se može i te kako direktno pokazati,
bez posrednika, koji će vam onda kurac religija? Mozak vam predobro radi
pa ga trebate dobro izudarati kamenom? Zaželjeli ste se jebanja u guzicu
bez vazelina? Što? Prestanite tražiti preko kruha pogaču i naprosto
prihvatite da vam ne treba posrednik, da je to sada poznata činjenica, i
da vam bilo kakav posrednik zapravo može jedino smetati. Ako vam neki
religijski učitelj nije osobno izazvao duhovno iskustvo, koji kurac
njega imate pitati o Bogu i duhovnosti? Kakve to veze ima s njim? Koliko
vi znate, taj možda jebe djecu u guzicu negdje gdje ga ne vide pa ne
mora glumatati sveca. Dajte ljudi imajte nekakvog dostojanstva i nemojte
se ponižavati pred svakakvim šupcima. Svako toliko u vijesti dođe neki
"svetac" kojeg su uhvatili u nečemu sablažnjivom i skandaloznom, a da
ste ga vidjeli u crkvi u religijskoj odori kako blebeće, rekli biste da
je sto klasa svetiji od vas, jer eto on ima crkvu i odoru i hostiju i
pehar i sav ostali cirkus, da bi mu Moira Orfei pozavidjela na
atrakcijama. I što mu je to u duhovnom smislu donijelo? Duhovnu prazninu
koju misli ispuniti dječjim kurcima, kad mu već blebetanje o Isusu i
duhu svetome kurca nije koristilo.

Ukratko, možemo zaključiti da za solidan postotak svećenstva kurac ima
veću ispunjujuću vrijednost od Boga, Isusa i nauka. Ako nije kurac, onda
je pička ili guzica. Sad se sjetite svojeg duhovnog iskustva, pa mi
iskreno recite koliko su vam kurac, pička i guzica padali na pamet za
vrijeme toga? Ono, halo?? Padali bi vam na pamet hvalospjevi Božjoj
veličini a za materijalno biste toliko malo marili da bi vam morali
rezati nogu pilom da primjetite da ju uopće imate. I sad bi vi za
duhovne savjete pitali lika koji nema ništa pametnije za raditi nego
fantazira kako bi ministranta primio za guzicu. Dajte molim vas, imajte
dostojanstva.

Cijela stvar me podsjeća na situaciju iz jednog indijskog teksta, u
kojoj je lik vidio kurvu s dobrim sisama i guzicom i tako se namjerio da
će je jebat da nije gledao kamo ide pa je nagazio nekog sveca-pustinjaka
koji se izderao na njega, u smislu: "Daj pazi kamo ideš, ja tu meditiram
na vječni brahman a ti gaziš po meni." Onda se ovaj sjetio: "Pa čekaj
malo, kakva ti je to meditacija i kakav ti je to brahman, kad sam ja
mogao biti toliko obuzet kurvinom guzicom da nisam više znao ni kamo
idem ni po čemu hodam, a ti meditiraš ni manje ni više nego na vječni
brahman a smeta ti kad netko stane na tebe." Kad mu je to kliknulo,
shvatio je što je meditacija, shvatio je što je dharana i što je samadhi
daleko bolje nego iz svih suhoparnih tekstova o yogi. Naravno, nije
postigao prosvjetljenje budući da se radi o izmišljenom liku iz priče,
ali tu počinje ono bitno, na što želim ukazati i što želim objasniti.
Naime, meditacija i prosvjetljenje su stvari koje praktički nikad nemaju
nikakve veze s religijskim entitetima i duhovnom praksom. Religija je
naprosto kidnapirala te koncepte i prisvojila ih, a rezultat je takva
profanizacija svega toga, takva plitkost uvida i prakse, da samim
religioznim tipovima veće ispunjenje donose seksualne fantazije nego
bogovi i sveci kojima se, barem deklarativno, mole. To je zapravo prava
pouka skandala kojima odjekuju religijske organizacije: one ne pokazuju
iskvarenost pojedinaca unutar religije, nego ispraznost, beskorisnost i
uzaludnost religije kao takve. Druga pouka je lakše shvatljiva: ako Bog
na vas ima manji utjecaj nego kurvina guzica na onog lika iz priče,
očito radite nešto krivo i možda bi bilo bolje da se okanite Boga i
počnete se baviti guzicama. Zamislite si lopova koji zna da u prostoriji
do njegove ima zlata u iznosu nekoliko milijuna dolara. Pa grebat će
kroz zid noktima i zubima dok ne probije rupu dovoljnu da tamo uđe i sve
pokrade, ako već nema kramp ili nešto bolje. U svakom slučaju neće
igrati igrice na mobitelu i razmišljati o pizdarijama, kako to čine
"sveci". Ako na duhovne koncepte ne reagirate kao lopov na spoznaju da u
prostoriji do njegove ima hrpa zlata, nego kao svećenik koji uz svu
priču o Isusu zapravo razmišlja samo o ministrantovoj guzici i pimpeku,
onda imam dijagnozu za vas: vi pojma nemate o duhovnosti. Uzmite si
mobitel i na njemu igrajte angry birds, okanite se i Isusa i karme i
reinkarnacije i budizma i islama i svega toga. Vi ste u sve to skupa
zalutali, i bolje je da si nađete nešto na što reagirate onom strašću
kojom napaljeni teenager reagira na pičku, nego da vam život prolazi u
ispraznosti i apatiji.

Druga opasnost za vas su materijalisti, oni koji će smatrati da to što
ste iskusili predstavlja artefakt mozga a ne transcendentalno iskustvo.
Iskreno, artefakt mozga počinje kad se počnete preispitivati nakon što
vam takvi napune glavu svojim pogrešnim teorijama. Kakav artefakt mozga?
A eto, dat ću vam jedan primjer. Svojedobno, negdje sredinom 20.
stoljeća, službeno psihijatrijsko mišljenje glasilo je da "zdrave" žene
nemaju seksualne fantazije, da je to bolesno stanje - i doista, žene
nisu izvještavale o svojim seksualnim fantazijama. Stvar je logična -
ljudi imaju potrebu ostaviti dobar dojam, a uglavnom žele biti isti kao
svi drugi, žele biti normalni. Kad bi psihijatri rekli da normalno
stanje uključuje viđenje zelenih krokodila kako na dvije noge hodaju
ulicom, i da onaj tko to ne vidi boluje od neke čudne bolesti, ja sam
siguran da bi ogroman postotak ljudi na svakodnevnoj bazi opažao zelene
krokodile u odijelu i kravati - ili bi barem izvještavali o tome. Moja
definicija "psihopata" je da je to osoba kojoj određeni mehanizmi ne
rade dobro pa nije svjesna svih glumatanja koja treba prakticirati da bi
ispala normalna, a što je doista toliko neuobičajeno da ukazuje na neki
bitan psihički problem, recimo netko je previše obuzet razmišljanjem o
tome da mu je CIA stavila radio u glavu s kojim ga prati, da bi
psihijatrima rekao da uredno viđa svoju porciju zelenih krokodila, pa
oni onda zaključe da nije normalan, i posve slučajno imaju pravo.

Dakle artefakt mozga do kojeg dolazi uslijed interakcije s
materijalistima se svodi na to da će vaš mozak pokušati potisnuti
iskustvo ili ga na neki način racionalizirati, a sa svrhom za koju ga je
evolucija dizajnirala milijunima godina: pokušat će organizirati vaše
preživljavanje. Pokušat će vas uklopiti u centar stada, zato što oni
koji su gravitirali prema rubovima obično nisu ostavili potomke; oni
"normalni" su ih ili ubili, ili su ih marginalizirali i dopustili da ih
nešto drugo ubije. Ljudski čopori imaju urođenu težnju nabacivati se
kamenjem na one koji su "drugačiji", tako da je u vas usađen instinkt po
kojem je biti "drugačiji" jako opasna stvar, otprilike kao skakanje kroz
prozor s visokog kata, i mozak će vas čak i rekonstruiranjem sjećanja i
percepcije pokušati "normalizirati". To je razlog zašto se pripadnicima
istog društva sviđaju iste stvari, ne vole iste stvari i manje-više svi
izgledaju isto; to nije posljedica svjesne namjere nego konformističkog
instinkta. Ako mislite da takve stvari nemaju utjecaja i na
fundamentalniju razinu, dakle na to kako vidite svijet, kojih vlastitih
iskustava i stanja ćete se uopće moći sjetiti i kako ćete ih
protumačiti, jako ste naivni. Postoje, dakako, ljudi koji su u većoj
mjeri od drugih sposobni nadvladati takve instinktivne utjecaje, i takvi
će se daleko više od drugih biti spremni baviti ekstremnim ili opičenim
stvarima, ne nužno s dobrim rezultatima. S druge strane, postoje oni
koji i nemaju puno izbora - društvo ih je iz nekog razloga odbacilo pa
nužno moraju ići nekim svojim putem, tako da to nije baš stvar njihovog
izbora, što ih čini jako osjetljivima na društveno prihvaćanje u nekoj
točki, kasnije. Takvi su jako osjetljivi na zastranjenje u duhovnoj
praksi, ako se njome ikad počnu baviti. Ako im duhovna praksa otvori
vrata društvenog napretka i bolje pozicije, oni će tu priliku
iskoristiti i bez ikakvih skrupula će zloupotrebljavati duhovna znanja,
sposobnosti i tehnike. Budući da je dosta veliki postotak mojih bivših
učenika krenuo u tom smjeru, govorim iz osobnog žalosnog iskustva. Nema
tog Boga i transcendencije koji bi takvima značili više od mogućnosti da
budu društveno popularni i prihvaćeni. Takvi postaju "birtaški gurui",
koji si nađu par "žrtava" koje su u stanju impresionirati, i tamo predu
tkanje svoje samovažnosti. I opet, kao i u slučaju svećenika-pedofila,
postavlja se pitanje od kakve je kvalitete morala biti ta želja za
transcendentalnim i dubina iskustva, ako je želja za društvenim
prihvaćanjem toliko jača od nje da se duhovnost svede na puki instrument
socijalne emancipacije, na razinu novog mobitela kojeg pokazujete
društvu u birtiji da bi vam se divili? Nemojte potcijeniti snagu tih
mehanizama. Ne samo da su ožičeni u vašem mozgu, nego do vas dolaze i
pomoću drugačijih utjecaja, primjerice kroz globalni astral, kroz
zajedničku psihičku kulisu cijelog vašeg civilizacijskog kruga. Da bi
netko uspio održavati distancu u odnosu na te stvari mora biti ili jako
odbačen od zajednice, ili jako privučen transcendentalnim, a po
mogućnosti oboje. Naime, nije realno očekivati da će transcendentalno
iskustvo biti nešto od čega možete funkcionirati na svakodnevnoj bazi
kroz dulje vrijeme; takvo iskustvo je obično kratko, i većina ljudi ga
ne uspije ponoviti. U nemogućnosti fokusiranja volje i pažnje na
transcendentalno, vaša pažnja se spontano usmjerava prema alternativnim
atraktorima. To je jako bitan mehanizam u pozadini činjenice da se
"duhovnjaci" većinom nakon nekog vremena pretvore u pozere, a sve
njihove priče o duhovnim iskustvima i stvaranje dojma o vlastitoj
duhovnosti služe jedino formiranju i jačanju društvenog ugleda.

Jedna od dosta nezgodnih opasnosti po nekoga tko se pokušava razabrati u
svemu su apostati, odnosno ljudi koji su nešto probali raditi pa su od
toga otpali. Naime, apostata odlikuju dvije osobine: prvo, on je nešto
naučio, dakle ima glavu napunjenu nekim duhovnjačkim narativom koji je
vjerojatno loše i pogrešno shvatio, ali s kojim je u stanju na negativan
način impresionirati druge, u smislu da može stvarati dojam da zna
daleko više nego što je to stvarno slučaj. Druga odlika apostata je
snažna želja da sebe prezentira u dobrom svjetlu, a sustav od kojeg je
otpao u najnegativnijem mogućem, pri čemu takvi ubrzo počnu širiti
najnevjerojatnije i najluđe priče koje imaju smisla i temelja jedino u
njihovoj glavi. Netko tko ne zna činjenice, a većina ljudi o ničemu ne
zna činjenice, može samo iz daljine pokušati ocijeniti što ima više
smisla, a budući da za svaku stvar koju ljudi prakticiraju možete naći
hrpu negativnih mišljenja koja plasiraju osobe upitnog psihičkog
zdravlja, rezultat će vjerojatno biti obeshrabrenost, jer će se stvoriti
dojam da apsolutno ništa ne valja i da je sve sranje.

Veći problem od apostata su kretenski sljedbenici. Ja sam budizam u
manjoj ili većoj mjeri proučavao skoro 20 godina, i od njega me uvijek
odbijala suhoparnost, shematiziranost i, za sve praktične svrhe, duhovna
praznina koju sam osjećao kod njegovih sljedbenika. Ti ljudi su debili.
Obično niti imaju kakvog duhovnog iskustva, niti im praksa išta vrijedi,
bave se žvakanjem nekakvih trivijalnih sutri koje proglašavaju za velike
mudrosti, i općenito izgledaju kao netko tko uzme početnicu iz
matematike i duboko je proučava deset godina i prezentira to kao veliku
mudrost. Stvari koje oni smatraju "dubokim učenjem" obično spadaju u
domenu trivijalnih koncepata, i tu u osnovi nema ničega što bih ja
smatrao bitnim. Kao da slušate Yodu is Star Warsa: vezanost stvara
uznemirenje, a uzmenirenje vodi u patnju. No shit, Sherlock. Kaj ne
veliš, vodi u patnju. Mene vodi u patnju kad gledam kakve gluposti i
plitke ideje su ljudi u stanju smatrati velikim mudrostima. Da je Buda
doista naučavao stvari na toj razini, dakle "ljudi, volite se, to vam je
dobro", budizam bi bio najgluplja filozofija svih vremena. Nažalost,
takve interpretacije budizma, gdje je metta početak i kraj stvarne
prakse, potječu od najstarijih vremena i u budizmu su main stream. Iz
tog razloga sam još jako rano odbacio budizam kao teoriju oko koje bi se
isplatilo graditi okosnicu svjetonazora, i radije sam za tu svrhu
iskoristio vedantu. Vedanta je u tom smislu intelektualno daleko
bogatija, obuhvaća daleko širi spektar ljudske stvarnosti i iskustva.
Vedantu zaboli kurac za patnju, za početak. Vedanta veli da je patnja
irelevantna; u nekim okolnostima je loša, u nekima je čak i dobra,
recimo ponekad je bolje izabrati patnju nego izgubiti osobno
dostojanstvo i identitet kompromisima, ali patnja nikad nije okosnica
duhovnosti nego nešto što se dešava izvana, na razini osjetila i
djelatnosti. Može se reći da je patnja kao takva zlo, zato što je
suprotna principu ananda, odnosno blaženstva koje je aspekt brahmana,
ali postoji više oblika patnje, pa je ponekad dobro odabrati vanjsku,
fizičku patnju kako bi se izbjeglo dublju, duhovnu patnju koja dolazi od
činjenja grijeha i kompromitiranja vlastite duhovne jezgre. Vedanti je
bitno buđenje, osvještavanje atmana, i njegovo konačno izbavljenje iz
situacije u kojoj postoji kao nesvjesno platno na koje se projicira
svjetovno iskustvo. Takva emancipacija atmana postiže se kroz jačanje
ega, kroz formiranje "JA" jezgre. Kako taj "ja" jača, tako postaje sve
više vozač a sve manje putnik u životu, postaje netko tko propituje, tko
misli, tko je u stanju istraživati alternativne oblike bivanja u odnosu
na nametnutu pozadinu. Takav jaki ego predstavlja jezgru, okosnicu
svakog duhovnog razvoja, i zapravo se radi o vrijednom dragulju
načinjenom od tvari brahmana, od asmite.

Tu se ponovo vidi razlika između načina na koji "duhovnjaci" obično
shvaćaju ego, i načina na koji ga ja shvaćam. Njima je ego stanje u
kojem nesigurni šupak pozira pred drugim šupcima u svojoj birtiji i
pokušava ispasti cool, a zašto, zato što uopće ne zna tko je i što je, i
misli da ako mu drugi ne daju važnost, da on za sve praktične svrhe ni
ne postoji, budući da nema važnost koja bi stajala sama po sebi i za
sebe. Ukratko, to je sve suprotno emancipiranom osobnom identitetu koji
ja zovem egom. Emancipirana osobnost se ne bavi društvenim ugledom i
poziranjem, nego identificiranjem i rješavanjem bitnih problema.
Paradoksalno, često se dešava da upravo takve osobe, koje zaboli kurac
za to što će netko reći i misliti o njima, postanu iznimno ugledne i
cijenjene u društvu, naprosto zato što iz njih zrači samosvjest i
osjećaj moći, na što ljudi obično reagiraju na dva načina: ili
divljenjem, ili zavidnim pižđenjem, a kako to u praksi izgleda možete
vidjeti na primjeru Gatesa i Jobsa. To su likovi koji imaju više novaca
i ugleda od većine država a ne da im se baviti ostavljanjem dojma na
svjetinu čak ni toliko koliko je potrebno da se kako spada počešljaju i
stave si poštenu košulju. Ono, zaboli ih kurac za vas, imaju pametnija
posla. Za vaše mišljenje, ljubav i simpatije se bore nekakve starlete,
koje bi simultano pušile tri kurca pred kamerama samo da ih uočite na
bilo koji način, ali to se instinktivno percipira kao znak duhovne
slabosti i bijede, a ne snage. Snaga je kad nekoga zaboli kurac za vas
čak i unatoč tome što živi od novaca koje zarađuje prodajući vam
proizvode, i uopće ga ne zanima istraživanje tržišta s ciljem
ustanovljavanja što vi želite. Zaboli njega kurac što vi želite - vi
naprosto niste dovoljno pametni i nemate dovoljno ukusa da biste željeli
nešto dobro i smisleno. On će vam napraviti nešto što on smatra dobrim i
smislenim, reći će vam da je to dobro i smisleno, a vi ćete to kupiti,
ako niste baš totalne budale bez ukusa. Tako je nastupao Steve Jobs i
rezultat je bio taj da ste svi stajali u redu da mu popušite kurac.
Znate da jeste, nemojte se sad pretvarati. On je snažni, formirani ego,
a vi ste krdo glupana. Možete se vi sad praviti da niste tako što ćete
ga kritizirati i kakti se sablažnjavati nad sljedbeništvom "ostalih",
ali što vam to vrijedi - on je imao petlje i bio je jaka osobnost, a vi
niti imate petlje niti osobnosti, a hoćete li ga kritizirati ili mu
pušiti kitu, to je za sve praktične svrhe nebitno. Meni se zapravo čini
da više vrijede oni koji mu puše kitu nego oni koji ga kritiziraju, jer
ovi prvi barem znaju prepoznati smjer u kojem je nešto dobro, a ovi
drugi su i za to preslabi. Bitno je bolja reakcija vidjeti osobu snažnog
ega i reći "wow, to je to", nego sad tu nešto zavidno i ljubomorno
seruckati. Od zavidnog seruckanja se ne postaje veća osoba, ali
ugledanje na moćne primjere i uzore je tradicionalno poznata i cijenjena
metoda osobnog razvoja. Ljudi uče emulacijom, a ukoliko emulirate nekoga
tko nešto vrijedi imate daleko veće šanse prestati biti kurac od ovce,
nego ako mu nešto seruckate i umišljate si da ste zato bitan faktor.
Pretpostavljam da je i pas koji je u prolazu lajao na Einsteina sebi
umišljao da je bitan faktor i da nema s njim zajebancije, ne bude on
mahao repom svakoj šuši koja prolazi ulicom. Da su psa pitali, on bi
mislio da je u odnosu na Einsteina bitno veća faca nego njegovi studenti
koji ga gledaju puni divljenja i poštovanja. Dakle pred vama su u odnosu
na moćne pojedince dvije temeljne opcije: ona studenta i ona psa. Dakako
da si pas umišlja da je u odnosu na Einsteina u istoj poziciji kao Niels
Bohr, koji je s njim znao žestoko raspravljati o kvantnoj fizici, ali da
nije glup ko kurac znao bi bolje. Seruckanje boljima od sebe je upravo
simptom slabe, neformirane osobnosti koja je duboko ukorijenjena u
animalnim mehanizmima ida, i koja nema nikakve veze s egom. Sposobnost
za divljenje je, pak, znak snage, za početak je znak dovoljno formirane
osobnosti i vlastitog identiteta da niste u smrtnom strahu da ćete se
raspasti i prestati postojati ako se poklonite pred nečim većim od sebe.
Sposobnost klečanja pred većim je, paradoksalno, znak zrelosti, snage i
duhovnog rasta, jer duh poprima kvalitete onoga na čemu boravi, a
divljenje je zapravo mehanizam upijanja svojstava predloška. To je bitni
evolucijski mehanizam kojeg treba prepoznati i iskoristiti, nije to mala
stvar. Naime, većina evolucijskih mehanizama se bavi time da od vas
napravi veću životinju, a ovaj ima to iznimno svojstvo da može od vas
napraviti Boga.

Taj mehanizam je od davnina prepoznat u religijama. Primjerice, vede su
hvalospjevi, himne divljenja - a one su najstariji religijski tekst
poznat čovjeku. Hinduistički obred puđe utemeljen je na tom principu,
isto kao i koncept išta devate. Išta devata je božanstvo koje čovjek
prepoznaje kao "svoje", kao nekoga kome se divi i čije atribute teži
usvojiti. U svrhu identificiranja tih atributa nastale su purane, priče
o bogovima, demonima i bitnim ljudima, u kojima su identificirana
određena duhovna svojstva koja treba ili usvajati ili izbjegavati, i
čovjek koji čita o svojstvima i "pothvatima" svojeg išta devata,
"odabranog božanstva", osjeća na početku divljenje sasvim slično onome
koje štovatelj kulta zagrižene jabuke osjeća slušajući o pothvatima
Stevea Jobsa, ali razlika je u tome što su purane pisali jako pametni
ljudi, npr. Vyasa i Šuka, koji su tim pričama postupno gradili i
profinjavali duhovna stanja, tako da ispravno prakticiranje puđe,
odnosno formalno štovanje Išta Devata u obliku nekog fizičkog kipa ili
slike, popraćeno proživljavanjem slika iz purana dovodi u ekstatično
stanje i stvara fizički vehikl transcendentalnog iskustva. Kao što
rekoh, to je smislio netko jako, jako pametan, tko je jako dobro znao
što radi i naprosto sam zadivljen kvalitetom i preciznošću ideje i njene
provedbe. Stvar ima sposobnost kontroliranja nižih animalnih impulsa
koja beskrajno nadilazi sve što imaju za ponuditi religije koje
naglašavaju "samokontrolu". Kod puđe, samokontrola vam ne treba jer je
štos s obožavanjem ideala u tome što instinktivno izbjegavate raditi sve
što vas udaljava od duhovnog ideala. Vi naprosto imate potrebu
izbjegavati sve što u vašem duhu narušava stanje puđe, odnosno
obožavanje išta devata. U stanju puđe, vi pokušavate biti ona idealna
osoba koja je u stanju egzistirati na nivou postojanja opisanom u
puranama, na nivou na kojem su moguće emocije i duhovna stanja koja se
tamo proživljavaju. Sve što vas baca van iz takvog stanja nanosi vam onu
vrstu psihičke traume kakvu bi bogat čovjek osjetio da naglo ostane bez
svih novaca i završi na ulici. To je nešto što instinktivno izbjegavate
pod svaku cijenu.

Naravno, kao i uvijek, problem je u tome što kod Hindusa puđu formalno
prakticiraju svi a u stvarnosti praktički nitko. Većina se samo klanja
nekakvim kipovima, stavlja na njih cvijeće, prinosi im žrtve, odvergla
par rečenica hvalospjeva razmišljajući pritom o poslu i obitelji, i odu
dalje baviti se svim i svačim. Dakle to bi bila izvanredna duhovna
praksa kad bi je ljudi prakticirali, ali oni to ne čine.

Sad će netko reći da taj oblik sljedbeništva i obožavanja teško da može
proizvesti snažan i emancipiran ego poput Stevea Jobsa, ali tu biste se
opako zajebali. Puđa ne služi tome da od vas napravi ulizicu ili
sljedbenika u negativnom smislu, nego da od vas napravi avatara vašeg
išta devata. Kako je to Ćaitanya svojedobno lijepo formulirao, postoje
dva načina za duhovno postojanje na Kršininoj razini. Prvi je biti
Krišna, koji postoji kao Krišna zato što ima sva svojstva Krišne i
djelatnosti mu odražavaju ta svojstva. Drugi način je biti Radha, koja
postoji na Krišninoj razini zato što je cijelo vrijeme posve obuzeta
Krišnom, njegovim djelatnostima i svojstvima, i neprekidno mu se divi i
promišlja njegovu slavu, i na takav način njeno duhovno stanje ima čak
veći stupanj Krišninih svojstava od samog Krišne. Metaforički su to
Ćaitanya i njegovi učenici formulirali ovako: svojedobno je Krišna u
svojem transcendentalnom boravištu osjetio želju osjećati puninu
doživljavanja svojih vlastitih svojstava koja je moguća samo Radhi, i
zato se odlučio inkarnirati kao Ćaitanya, vlastiti bhakta.

Metafora ili ne, ideja je jasna i genijalna, i utemeljena je na
temeljnom konceptu vedante, po kojem, da ponovim po n-tnaesti put,
svijest poprima kvalitete onoga na čemu boravi, što gleda i čemu se
divi. Daršan je, dakle, temelj istinske yoge, i stoga sam ja svoj
yogijski sustav nazvao daršanayoga, odnosno "duhovna sprega postignuta
upijanjem kvaliteta Božanskog aspekta kojeg se izravno opaža", kako bi
glasio opisni prijevod vrlo koncentriranog sanskritskog pojma.

- -- 
http://www.danijel.org/
-----BEGIN PGP SIGNATURE-----

iEYEAREKAAYFAk7SBSgACgkQU8G6/NHezOcTRQCeLXrV0NB47pIKFaAxQPs/qtqX
+YwAnj/2O/UbgFICgQF1q8uxVkG9yJcb
=q3Eu
-----END PGP SIGNATURE-----