On Wed, 17 Nov 2004 11:04:03 +0100, Tomislav Portada wrote:
>> namjerama tvorca takvog materijala, moze im se lako desiti isto sto i
>> zrtvama propagande duhanske industrije, koje zavrse na onkoloskom odjelu.
>> Oni su mislili da biraju ono sto s reklame, a zapravo su zrtve propagande
>> koja im je stvari predstavila na neistinit i lazljiv nacin. Big Brother
>> zapravo ljudima pokusava prodati odredjeni svjetonazor, nije to neutralna
>> zabavna emisija bez dublje poruke.
> 
> U potpunosti se slazem s napisanim. Medjutim, pitanje je sto poduzeti? Po
> mom misljenju, problem lezi u tome sto u danasnjoj demokraciji jednaku
> tezinu ima glas budale i glas pametnoga, a kako budale u pravilu cine
> vecinu, onda je ovo sto vidimo oko sebe logicna posljedica takvoga stanja.
> Svojevremeno sam u jednom drustvu iznio misljenje kako bi glas pojedinca
> trebao vrijediti proporcionalno njegovu obrazovanju, inteligenciji,
> dosadasnjim postignucima i starosti. Sto se tice starosti, najvecu moc
> odlucivanja trebali bi imati ljudi srednje dobi, koji s jedne strane imaju
> neko zivotno iskustvo, a s druge strane pozivjet ce dovoljno dugo da ce
> osobno snositi posljedice svog izbora. Ne moram niti reci da se ljudima moja
> ideja nije svidjela...

Mene osobno u velikoj mjeri alarmiraju trenutno moderni stavovi o tome da
je nesto smece, ali ljudi imaju pravo na smece, pa su time opravdani oni
koji to smece proizvode i stavljaju u promet. To ide toliko daleko da je
anketa medju pusacima u Velikoj Britaniji pokazala da vecina smatra da
cigarete zapravo ne mogu biti stetne, jer bi ih inace vlada zabranila. S
druge strane, zabrani cigareta se protive upravo zagovornici prava na
izbor. Ako se negdje pobacaj legalizira, opet ce vecina smatrati da to sto
je legalan znaci da je dobar i moralno ispravan. Kakvo god se smece pojavi
na televiziji, netko ce braniti pravo na njegovo postojanje, a netko drugi
ce pak reci da sama cinjenica da je to uvrsteno u TV program znaci da nije
smece. Isto tako ce i cinjenica da je nesto objavljeno u novinama velikom
broju ljudi biti znak da je to istinito (jer u protivnom ne bi bilo
objavljeno). Ocito je da ono, sto se stavi u medije, odnosno na police
ducana, samom tom cinjenicom dobiva neku vrstu kredibiliteta kod ljudi, a
istodobno se desava suprotna pojava, da zbog hiperprodukcije smeca nakon
nekog vremena takvi ispusti smeca postanu zloglasni, te ljudi u njih gube
povjerenje. Mediji koji sustavno objavljuju lazi i neprovjerene tvrdnje
nakon nekog vremena izgube kredibilitet, pa im ljudi ne vjeruju ni kad
objave istinu. Na zalost, vecina medija se vodi kratkorocnim anketama o
komercijalnoj isplativosti, a te ankete uvijek govore da skandalozni sund
generira pocetni impuls prodaje. Te ankete na zalost ne pokazuju da
generiranje sunda skodi dugorocnom kredibilitetu medija i opcenitom stanju
u populaciji koje se zbog hiperprodukcije sunda pogorsava. Prevedeno na
hrvatski, to znaci da ce novine kratkorocno ostvariti dobit prodajom sunda,
ali dugorocno ce zbog toga ljudi prestati vjerovati novinama, prestat ce
uopce i kupovati novine. Takodjer, zbog kratkorocnih pozitivnih pokazatelja
profita, i novine koje su prije glasile kao pouzdane pozeljet ce si
povecati dobit ukljucivanjem skandala i sund materijala, te ce tako i one
izgubiti na kredibilitetu. U svim industrijama se pokazuje da u uvjetima
kad trziste odredjuje proizvodnju, dolazi do raslojavanja na
hiperprodukciju smeca niske kvalitete, i postupnog smanjivanja i propasti
one male nise trzista koja pokusava odrzati kvalitetu. Zakljucak je jasan:
ljudi su budale koje ce radi kratkorocne koristi i opcenite kratkovidnosti
u razmisljanju uvijek zrtvovati dugorocnu korist, i tako doprinijeti
pogorsanju vlastitog polozaja. Ljudi ce zbog povrsnog interesa kupovati
sund novine poput Nacionala i Globusa, te gledati smece poput
latinoamerickih sapunica i Big Brothera na TV. Komercijalisti u svim
medijima ce zakljuciti da se to prodaje, te da treba biti jos vise takvih
sadrzaja, a manje sofisticiranih sadrzaja koji imaju ogranicenu publiku -
dakle, kad bude trebalo birati izmedju kupovine skupe prirodoznanstvene
emisije snimljene vrhunskom opremom, koja ima 10% gledanosti, i jeftine
meksicke sapunice snimljene VHS kamerom u nekom hotelu, koja ima 50%
gledanosti, pogodi sto ce kupiti. Sad ce se javiti netko sa stupidnom
tvrdnjom da narod ima pravo birati.
Narod je, da se razumijemo, hrpa totalno glupih kretena. Devedeset posto
naroda su totalne seljacine bez ukusa, obrazovanja, profinjenosti i
sposobnosti. Cinjenica je da Narodni radio, koji je najgore smece uopce,
ima najvecu slusanost, zato sto ga slusaju seljacine koje sacinjavaju
vecinu populacije. Ako ce se ostale radio stanice ravnati prema ukusu
naroda, odnosno prema demokratskim nacelima, svi ce poceti pustati smece, i
"narod" ce biti sretniji. Rezultat ce biti kulturna katastrofa, jer ce se
kompletna medijska ponuda sastojati od dvadeset varijacija na temu sunda i
kica. Takav ce rezultat doduse biti "demokratski", u tome sto ce odrazavati
volju vecine, a kao takav ce biti i ekonomski isplativ, ali cak i malo
distance ce pokazati da je taj rezultat katastrofa, da predstavlja
degradaciju i da bi ga posto-poto trebalo izbjeci.
Problem s demokratskim i komercijalistickim pristupom je u tome sto se tako
formirana vladajuca klasa ne vodi nikakvim noblesse oblige nacelom;
naprosto, smatra se da je nesto dobro zbog same cinjenice da "prolazi", a
kad netko pokusa uvesti neku vrstu cenzure i restrikcije, digne se ogromna
graja i halabuka, kao da su cenzura i restrikcije najgore zlo, koje bi
trebalo izbjegavati po cijenu zivota. 
E, pa imam vijest za takve: citav koncept zakona i drzavnog represivnog
aparata namijenjen je upravo nametanju i provodjenju odredjenog oblika
restrikcija, kako bi se ogranicila steta od prekomjerne slobode izbora.
Postoje odredjene stvari koje su proglasene drustveno stetnima, poput
ubojstva, pljacke, silovanja i slicnog, i drustvo takve pojave iskorjenjuje
zakonima, sudovima i policijom. 
Na zalost, postoje druge stetne stvari, koje drustvo zbog svoje unutarnje
korumpiranosti nije u stanju prepoznati kao stetne, pa se zbog demokracije
kao nacela u kojima vecina kroji zakone ne moze stvoriti zakon koji bi
eliminirao stetnu stvar koju prakticira vecina. Drustvo se, dakle, nije u
stanju boriti protiv onog oblika izopacenosti, koji je toliko
rasprostranjen, da ce se znacajan postotak ljudi buniti protiv pokusaja
njegovog ogranicavanja. Recimo, pusenje je ocigledan primjer stetne prakse,
koja nema nijednu pozitivnu kvalitetu, a drzava ga svejedno nije u stanju
zabraniti, naprosto zato sto znacajan broj ljudi pusi, i oni bi se protiv
takve zabrane bunili. U Rusiji, drzava nije u stanju iskorijeniti
organizirani kriminal, naprosto zato sto je on postao toliko rasiren i
mocan, da to vise nije moguce; situacija nalikuje raku koji se toliko
prosirio, da ga vise nije moguce odstraniti, i sad se moze jedino cekati da
nastupi smrt.
Slicna je stvar i s kulturnom degradacijom koja nastupa zbog
hiperprodukcije sunda. Naprosto, nakon nekog vremena sund postane toliko
sveprisutan, i toliko prozme nacin razmisljanja citavog drustva, da svi
visi i sofisticiraniji aspekti kulture budu prvo marginalizirani, a onda
propadnu. 
Postoji jednostavna analogija koja ilustrira problem - skola. U skoli nema
demokracije i slobode izbora. Postoji nastavni program koji odrede
strucnjaci, postoje obrazovani nastavnici koji su u stanju taj nastavni
program provoditi, i postoje djeca koja trebaju nauciti gradivo. Koliko god
postojala mogucnost da pogrijesi komisija strucnjaka koja odredjuje
nastavni program, i koliko god nastavnici bili skloni greskama u
metodologiji i poduci, cinjenica je da taj sustav funkcionira. S druge
strane, kad bi se djeci dopustilo da sama biraju nastavni program po
kriteriju onoga sto im je ugodno uciti, vjerojatno bi prevladavao tjelesni
odgoj i slicne stvari, a matematika, jezici, knjizevnost, kemija, fizika i
slicne stvari postupno bi bili marginalizirani. Rezultat bi bila hrpa
glupave djecurlije sposobne jedino za natjeravanje lopte po livadi. To je
ono sto ja jasno vidim kao rezultat onoga sto se desava s medijima -
naprosto, "nastavnici" (urednici i komercijalisti medija) kroje "nastavni
program" (dakle strukturu emisija koje ce emitirati, te clanke koje ce
objavljivati u novinama) prema ukusu "djece" (generalne populacije),
umjesto po kriterijima strucnjaka koji ce na temelju visokih kriterija
odrediti sto je narodu zapravo potrebno, i cime ga treba odgajati i
obrazovati. A cinjenica je da mediji definitivno imaju odgojnu i obrazovnu
ulogu, cinjenica je da ljudi upijaju kao spuzve ono sto cuju i vide u
medijima, i da to jako utjece na citavu sliku koju imaju o svijetu.
Cinjenica je da mediji mogu uzasno zaglupiti ljude, i tu cinjenicu obilato
koristi propagandna industrija na svim razinama, ali takodjer je cinjenica
da mediji mogu obrazovati ljude, da im mogu prenijeti znanje jednako dobro
kao nastavni program u skoli. Mediji bi trebali biti svjesni te obaveze
prema pucanstvu, pogotovo HTV, ciju pretplatu po sili zakona placamo. 
Citao sam jednu zanimljivu stvar vezanu uz video snimak ritualnog
pogubljenja Nicholasa Berga, kojemu su teroristi odrezali glavu pred
kamerama. Kad se radila anketa prije gledanja snimke, vecina ljudi je
izrazila misljenje da "imaju pravo znati", i da smatraju da zele vidjeti
taj snimak - sto radi znatizelje, sto radi neznanja o prirodi onoga sto ce
vidjeti. Nakon gledanja snimke, vecina ljudi je rekla da zapravo nisu
zeljeli vidjeti takvo nesto, da na to nisu bili spremni i da nisu imali
jasnu ideju o onome sto ih zapravo ceka. Naprosto, ljudi misle da zele
nesto sto zapravo ne zele, i netko pametniji na polozaju odlucivanja
naprosto bi trebao napraviti selekciju koja bi takvim ljudima onemogucila
da sami sebi nastete gluposcu. Isto kao sto vecina ljudi pocne paziti na
prehranu tek nakon prvog infarkta, vecina gledatelja se ozbiljno zamisli o
sadrzaju medija tek kad vide kako ubojice covjeku rezu glavu tupim nozem
dok on vristi, a oni se deru "allah u-akbar!". 
Sto se tice takozvane "slobode izbora", ona je pak posebna floskula. Naime,
kakva je to sloboda izbora, u kojoj je vecina ponudjenog smece? Takva
situacija je zalosna, ali sveprisutna. Ljudi uglavnom biraju laksi put, put
jeftinog smeca, put podilazenja lijenosti i niskim sklonostima. Kad bi
klince pitao zele li radije ici u skolu ili igrati se na livadu, skole bi
bile prazne. Odrasli ljudi uglavnom funkcioniraju po istom principu, i samo
bi lakovjeran covjek mogao pomisliti da su se opametili samo zato sto su
stariji. I dalje ce radije jesti smece nego zdravu hranu, ako je smece
ukusnije. Radije ce gledati sapunice na TV nego citati knjige. Na Internetu
ce radije gledati pornografiju nego traziti kvalitetne sadrzaje. Kad kupuju
neki uredjaj, uglavnom ce radije kupiti jeftino smece, nego da daju vise
novaca za kvalitetniji uredjaj. Proizvodjaci sadrzaja se ravnaju po ukusu
pucanstva i zato radije proizvode smece koje se dobro prodaje, nego
kvalitetne a skupe proizvode namijenjene ljudima skolovanog ukusa. 
Buduci da je ocito da ce stvar otici k vragu ako ljude pustis da sami
biraju sto zele, treba uvesti nekakav korektivni faktor na razini drzave,
koji ce paziti da ono sto bude ponudjeno na trzistu stvarno zadovoljava
neke kriterije kvalitete. Tako proizvode koji su nekvalitetni treba povuci
s polica neovisno o tome sto su jeftini - mozda ce se netko buniti, ali oni
koji su bacili novac na smece koje se pokvarilo prvi dan bit ce zahvalni.
Iz medija treba povuci sund emisije, a vrlo je lako ustanoviti sto je sund,
to svaka iole obrazovana osoba moze s lakocom ustanoviti. Mozda ce se neki
buniti, ali na duge pruge ce biti zadovoljni pozitivnom promjenom u razini
svoje opce kulture. Novine koje sustavno objavljuju traceve i lazi treba
zabraniti, i uvesti obavezu provjere informacija. Neki ce se buniti, ali
dugorocno ce citavo drustvo profitirati od povecanog povjerenja u kvalitetu
tiskane informacije.
Ukratko, kontrola kvalitete na razini drzave je nuznost ukoliko ne zelimo
zivjeti u totalnom svinjcu, u kojem cemo biti preplavljeni plasticnim
zvucnim kutijama "hi-fi sustava" za osamsto kuna, Trust digitalnim
fotoaparatima za osamsto kuna koje kupis, pogledas (ne)kvalitetu slike i
bacis sve u smece, hranom najgore kvalitete, novinama koje tiskaju lazi,
radiom koji pusta narodnjake i televizijom koja pusta sapunice.
Ljudi _misle_ da zele proizvod koji malo kosta, ali oni zapravo imaju krivu
predodzbu o njegovoj kvaliteti; vecina ce biti privucena niskom cijenom i
posve zanemariti upozorenja o nepostojecoj kvaliteti. 
U krajnjoj liniji, vecina toga je napravljena na istom principu kao razni
lanci srece i piramidalne sheme. Ako dopustis prevarantima da uvjeravaju
ljude da ce za ulozenih 500kn dobiti deset puta toliko, vecina ce unatoc
svakom zdravom razumu baciti novac prevarantu u dzep. Zbog toga je netko
pametan takve stvari zabranio, unatoc tome sto bi po "demokratskom nacelu"
i "pravu na izbor" valjda trebalo dopustiti prevarantima da varaju
lakovjerne sve dok takvih ima. Tako i Big Brother i sapunice treba naprosto
zabraniti, po kriteriju da je najstetniji onaj sadrzaj, koji covjeka
zaglupljuje. To je stetnije i od seksa i od nasilja. Najgore ponizenje
covjeka jest njegova degradacija na razinu glupog kretena kojemu se servira
jedino smece, i koji osim smeca nema drugog izbora, pa prema tome treba
zapoceti ostro i neke ocigledne primjere smeca naprosto zabraniti na razini
zakona ili neke komisije zaduzene za regulaciju sunda. Recimo, zakonski
prisiliti televizijske kuce na odredjeni omjer programa, gdje kolicina
sunda ne smije prelaziti neki prilicno mali postotak, a gdje ce pod sund
biti ubrojene i reklame. 
Malo sam se raspisao, ali ovo je prilicno bitna stvar.

-- 
Homepage: http://www.danijel.org/