On Sat, 22 Dec 2007 00:05:20 +0100, Ratko Jakopec wrote:

>> Pa normalno je da Put koji vodi nekud po samoj definiciji (VODI nekud)
>> MORA u sebi imati i elemente cilja (ono KUDA vodi, KRAj tog cilja).
>>  Da nema cilja, Put ne bi nikud vodio. 
> 
> Felix misli da put sadrzi cilj u smislu da vodi prema cilju. Uopce mu ne
> pada na pamet da je promaseno govoriti o odnosu covjeka i Boga
> usporedjujuci ga s putem.

Felix je idiot, on si put prema Bogu doslovno zamišlja kao put, neku vrstu
ceste, on uopće nema koncept Boga kao nečega što prožima stvarnost i što
procesom transformacije svijesti sve točnije i kvalitetnije prepoznaješ u
svemu što te okružuje i u svojim unutarnjim mehanizmima svijesti, onako
kako to mundaka upanišad uspoređuje s dvije ptice na drvetu. Jedna ptica
(đivan) jede malo slatke, malo gorke plodove s drveta, i jedući slatke
plodove razvija vezanosti, a jedući gorke odbojnosti, a druga, svijetla
ptica (atman/brahman) boravi iznad drveta i blješti u svojem unutarnjem
stanju samodostatnosti. Obična ptica povremeno pogledava prema ovoj
svijetloj, ali pažnju joj ubrzo obuzmu slatki plodovi i ona na nju
zaboravi, sve dok ne pojede neki posebno gorak plod i razvije veću
nevezanost za drvo, i tako se približi svijetloj ptici. Kako joj se
približava, uočava kako njeno vlastito tijelo sve više svijetli, i misli da
je to od djelovanja svijetle, blažene ptice. U jednom trenutku ptica
razvije potpuno oslobođenje, i vidi da je ona zapravo ta sjajna ptica, i
uvijek je to bila, jer je taj njen aspekt vječite slobode uvijek nevezan,
čist i pun svjetlosti, jedina razlika je što se utrošio i sublimirao onaj
aspekt koji je vezan i jede plodove djelatnosti s drveta svijeta. Ono što
Felix ne razumije je da put nije kretanje od nekud nekamo, nego
prepoznavanje onoga što je uvijek tu, a spoznaje se prvo djelomično, a na
kraju potpuno. Ono što Felix i slični dogmatici bez iskustva ne razumiju
jest da učenik na putu ne postiže prosvjetljenje u nekoj točki na cilju,
nego on u sve većoj mjeri prepoznaje vlastito prosvjetljenje, kako u sebi
sve točnije prepoznaje svjetlost brahmana koji prožima sve stvari, velike i
male. Kako prepoznaje sve više stvarnosti, učenik ne putuje prema cilju,
nego on u sve većoj mjeri jest cilj. U njemu se sve više očituje
briljantna, moćna i blažena narav brahmana, i nikad to nije nagli skok ili
linearni proces, nego preplitanje složenih, višeslojnih stvarnosti u kojima
se znanje i neznanje, prosvjetljenje i vezanosti prepliću u različitim
omjerima, onako kako to Krišna veli za gune, da su sva bića načinjena od
guna, i najmanja i najviša, crv i anđeo, jedino se razlikuju omjeri,
intenzitet, suptilnost. Bedaci si zamišljaju duhovnost po principu da si
naprave listu kvaliteta koje bi trebala imati prosvijetljena osoba, pa
pokušavaju riješiti svojstvo po svojstvo misleći da će se tako
prosvijetliti - pokušavaju vjerovati u Boga, u karmu, reinkarnaciju,
postanu vegetarijanci, igraju se celibata, pokušavaju provoditi "deset
zapovjedi" ili slične liste poželjnih kvaliteta, misleći da tako putuju
putem, ali nikad ništa od toga nema efekta, budući da takve stvari samo
razvijaju oholost samopravednosti, oholost koju posjeduje
budala-vegetarijanac kad si zamišlja da je manje budala zato što je
vegetarijanac, ili zato što ide u crkvu, obavio je propisane obrede, nije
napravio zabranjene stvari i sl.
Duhovnost nije to. Duhovnost je kad te nešto duboko dirne, kad nešto duboko
osjetiš, jer ta dubina, to je cilj na putu. Treba osjećati takve stvari i
težiti takvim osjećajima dubine, trenucima istine i više stvarnosti,
brahmana. Ne treba težiti duhovnosti. Jebeš duhovnost, Felix je sav
duhovan, na duhovnom putu ili kako on to već zove, pa ga pogledaj; teško je
zamisliti goru degradaciju duše od njegovog stanja, koje je lažljivo,
grešno, licemjerno, lijeno, trulo i gnjusno. Duhovnost je samo drugi termin
za licemjerje i gnjusnost, i oni koji se bave duhovnošću u pravilu su
najveća govna.

-- 
http://www.danijel.org/