Autor: Danijel Turina
Datum: 2005-02-16 13:59:07
Grupe: hr.soc.religija
Tema: Kritika katolickog stava s HT stranica
Linija: 123
Message-ID: 1r2mv83ihexto$.jkpxsaidsvqj$.dlg@40tude.net

http://www.tportal.hr/vijesti/hrvatska/page/2005/02/15/0241006.html#
	
Zločin nije prolijevati krv nego sjeme
Crkva u Hrvata veliča život, ali u određenoj mjeri: ona propisuje kako on
mora biti začet i kako se treba razvijati. Pritom su utvrđeni i preduvjeti
koje treba ispunjavati da bi nečiji život, čak i kada je začet prirodnim
putem, bio uzet u obranu. Tko god je zadnjih godina boravio u Medačkom
džepu zna o čemu je riječ
'Ubojstvo bilo kojeg ljudskog bića, neovisno o njegovoj etničkoj, vjerskoj
i rasnoj pripadnosti je zločin. Pripadnici hrvatskog naroda, napose
katolici, koji su činili zločine ili su osumnjičeni da su lišili života
drugo ljudsko biće, moraju se što prije pojaviti pred pravosudnim tijelima
i tamo dokazati svoju nevinost ili otići na izdržavanje zaslužene kazne'.

Tako bi, po prilici, izgledao proglas koji je Hrvatska biskupska
konferencija propustila poslati u posljednjih 14 godina. Tako je trebao
glasiti nenapisani vapaj Crkve u Hrvata protiv pogroma nad bilo kojim
narodom pa i onim čiji su pripadnici radili zvjerstva, da je kojim slučajem
HBK zastupala tezu da je zločin počiniti zločin.

No, vidjesmo, zločin nije prolijevati krv, zločin je prolijevati spermu.
Sjetimo se, prije četiri godine, negdje baš u ovo vrijeme, Hrvatskom su
špartali mnogi debili blokirajući ceste, urlajući protiv svega i svakoga, a
sve u slavu 'vrijednosti Domovinskog rata'.

Tih dana, tragalo se za generalom Mirkom Norcem, tada osumnjičenim za ratne
zločine. Svaki napor da ga pronađe i izvede pred sud gubio se u buci i
bijesu mase koja se valjala ulicama i u kojoj su svoje interese nalazili i
ratni stradalnici poput Mirka Čondića i egomani poput pokojnoga Janka
Bobetka i vječiti šminkeri poput Davora Domazeta Loše i bivši komunisti
poput Josipa Jovića, novinara Slobodne Dalmacije, koji je tada lagao da je
- dok je na splitskoj rivi masa mitingaĹĄila u znak potpore odbjeglom Norcu
- s njime napravio intervju u podrumima Dioklecijanove palače; s tom je
laži protraćio i ono malo novinarske vjerodostojnosti, ako ju je ikada i
imao.

Tih je dana, dakle, Norčevoj obitelji pisao i splitsko-makarski nadbiskup
Marin Barišić. Pismo je obilovalo patetikom seoskog župnika pa se nećemo
nešto previše zamarati njegovim sadržajem. Podsjetit ćemo tek da je uz
ostalo pisalo kako se 'pitaju mnogi gdje je Norac? Vjerujem da bi pravi
rodoljubi i bogoljubi znali odgovoriti, bez obzira gdje se on sada fizički
nalazio: On je u naĹĄim srcima, u naĹĄim mislima i u naĹĄim molitvama.'

Norac se, u međuvremenu, i fizički pojavio među rodoljubima, bogoljubima i
sucima riječkog Županijskog suda gdje je osuđen na 12 godina zatvora zbog
ratnog zločina nad civilima. Presuda je pravomoćna – nakon žalbe potvrdio
ju je i Vrhovni sud – što znači da je Norac danas osuđeni ratni zločinac.

Marin Barišić, pak, sjedi u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i zajedno sa
svojim kolegama biskupima, mudro zbori o umjetnoj oplodnji. Kod umjetne
oplodnje, 'najčešće se oplodi veći broj jajnih stanica, a u tijelo žene ne
vrate se svi zameci. Onaj koji tako postupa uzima si za pravo dati sud o
ishodu i kvaliteti 'uratka'', pišu dobro upućeni hrvatski biskupi.

Drugim riječima, problem je u tome što netko prisvaja pravo da bude Bog i
odlučuje tko zavrjeđuje, a tko ne zavrjeđuje život. Sjeća li se netko da je
Crkva ustala protiv masovnih zavirivanja u intimu osoba koje je Tuđmanov
režim u devedesetima stigmatizirao kao nepoćudne? Je li se tada bunila što
su se razne polupismene budale u hrvatskoj tajnoj policiji 'igrale Boga' i
uplitale se u tuđe živote? Ne, nije, niti joj i danas pada na pamet.

Stav autora ovoga teksta je nedvosmislen: samo se potpuno bešćutan i
licemjeran čovjek može pjeniti nad umjetnom oplodnjom, a šutjeti nad
zločinima Mirka Norca. Samo elementarno dvolična i neetična ustanova može
histerizirati nad homoseksualnošću, žigosati je grješnim epitetima, a s
druge strane ne osuđivati zločine u Medačkom džepu, 'Oluji', 'Bljesku'...

Ili, barem ne pozvati Antu Gotovinu da skupi petlju.

Otkud ta selektivna crkvena briga za život? Znači li to da hrvatski embriji
imaju viĹĄe prava na Ĺživot od odraslih srpskih jedinki? Ĺ to je s onim
nesretnicima iz crkvenih redova koji otvoreno podržavaju ustaštvo – ideju
temeljenu na zločinu - poput fra Vjekoslava Lasića koji je Antu Pavelića,
najveću hrvatsku sramotu u 20. stoljeću, smjestio na nebesa, u društvo
'nevine dječice'?

Što je s ocem Lukom Prcelom, koji također redovito služi mise za Pavelića,
gdje nam je ona nesreća s juga, don Miljenko Babajić, župnik u Župi
dubrovačkoj, koji je svojedobno, na nekakvom prosvjedu, javno pjevao
ustaĹĄke pjesme?

Svi su oni i dalje u okrilju Presvete Matere i tamo su sigurni dok veličaju
zločin. Problema bi mogli imati tek kad bi rekli da je neobična sreća za
roditelje dobiti dijete pa ako već nije moglo prirodnim putem, onda barem
umjetnim. Ili, dok ne ustvrde da nema ničeg ni lošeg ni grješnog u
dragovoljnoj ljubavnoj i Ĺživotnoj zajednici osoba istoga spola.

Crkva, naime, veliča život, ali u određenoj mjeri: ona propisuje kako on
mora biti začet i kako se treba razvijati. Pritom su utvrđeni i preduvjeti
koje treba ispunjavati da bi nečiji život, čak i kada je začet prirodnim
putem, bio uzet u obranu. Tko god je zadnjih godina boravio u Medačkom
džepu zna o čemu pišem.

Sve dok je konzervativna, Crkva se ponaĹĄa u granicama tolerantnog; onoga
trenutka kada postaje zatucana, ona iskače iz okvira pristojnosti i dobrog
ukusa. No i tu je licemjerna. Crkveni se duĹžnosnici, naime, pozivaju na
neznanstvena tumačenja po kojima djeca začeta umjetnim putem imaju više
zdravstvenih tegoba, od djece začete u prirodnom odnosu.

Ako je Crkvi već toliko do zdravlja – zašto se ne pobuni protiv računala,
televizora, vina, piva, jako začinjenih jela, automobila, motocikla i
ostalih zala suvremene civilizacije. ZaĹĄto se iz njezine nutrine ne prolomi
pravednički bijes protiv svih dosega suvremene civilizacije, protiv svega
što je 'neprirodno'. Ako nam Bog, prema crkvenom tumačenju, ne nalaže da se
mnoĹžimo umjetnim putem, ne nalaĹže nam ni da se vozimo, ni da se grijemo
umjetno pa ni da živimo u neprirodnim tvorbama poput kuća, zgrada,
nebodera, velebnih crkvi...

Možda je banalno, no činjenica je da crkvenjaci ne osuđuju ono u čemu mogu
nekaĹžnjeno uĹživati. Primjerice, grijeh pohlepe, materijaliziran u velikim i
neukusnim kućetinama za njih ne postoji, jer i sami pristaju na život u
sličnim zdanjima.

Strah me je samo zbog toga što pedofiliju ne osuđuju ni upola energično kao
umjetnu oplodnju ili homoseksualizam: znači li to da im još uvijek nitko
nije rekao da je bludničenje s djecom zabranjeno?
 
 
Vladimir Matijanić
srijeda, 16.02.2005

-- 
Homepage: http://www.danijel.org/     Business: http://www.ouroboros.hr/