On Sun, 31 Aug 2008 18:18:00 +0200, Den wrote:
> Danijel Turina wrote:
>> Ti dakle misliš da postoji samo jedan smjer duhovnog razvoja, a oni
>> su rana faza razvoja na njemu, koja se rutinski savladava prolaskom
>> vremena? Moguće, ali ja bih rekao da postoje legitimna alternativna
>> tumačenja,
> 
> Zapravo ne mislim da postoji samo jedan smjer, niti da se sav razvoj zbiva
> rutinski. Imamo slobodu izbora, dakle može se i trajnije zastraniti u raznim
> smjerovima. Sve moguće smjerove bi se po kriteriju usmjerenja u odnosu na
> božansko moglo razlučiti u dvije grupe: prema Bogu i od Boga. Prvu grupu bih
> nazvao evolutivnom, drugu involutivnom. Samo involutivne procese mogu
> donekle svesti pretežno na rutine, jer se sav čovjekov pad u materiju i zlo
> zbiva kad se pasivno prepušta utjecajima sa strane, ili kad se jednostavno
> pušta da stvari idu svojim tokom. Evolutivni procesi se zbivaju aktivnim
> angažmanom najužeg središta čovjekovog bića - duše i duha - stalnim
> ulaganjem napora oko uvođenja reda kako bi se ostalo u koraku s neprestanim
> mijenama duha vremena.

Ja bih rekao da si ovime zapravo odgovorio na vlastito pitanje u nastavku
teksta. Naime, ukoliko kao činjenicu prihvatimo da duhovni napredak
zahtijeva ulaganje pozitivnog napora, a popuštanje inerciji i nižim silama
brzo i uz malo napora proizvodi duhovnu degradaciju, onda je logična
posljedica ono što sam ja rekao, da prijanjanje uz zlo dovodi do ubrzane
duhovne degradacije. Ne vidim zašto bi bilo potrebno uvoditi pretpostavku
nužne reverzibilnosti degradacijskih procesa, kad takvi procesi u prirodi u
pravilu nisu reverzibilni i ne vidim zašto bi duša bila iznimka. Ukoliko se
kao činjenica prihvati razvoj duše kao proces koji počinje od jako
rudimentarnih struktura, i postupnim usložnjavanjem dovodi do složenih
struktura, onda je jasno da je takvu složenu strukturu anti-evolutivnim
procesom moguće fragmentirati, odnosno razbiti na manje dijelove i tako
bitno unazaditi proces. Takva fragmentacija se ponekad može poništiti
integracijskim procesima poput kajanja, oprosta i ljubavi/prihvaćanja, ali
rekao bih da je problem s tim što sposobnost za takve osjećaje vrlo brzo
nestaje s napretkom degradacijskih procesa; možeš li si zamisliti trashere
kako iskreno plaču gorke suze pokajanja u spoznaji istine? Takav postupak
bi defragmentirao njihova duhovna tijela i djelomično obrnuo proces
njihovog duhovnog raspada, ali iskreno, prije bih očekivao da razviju krila
i njima polete nego da naprave takav duhovni obrat. Zbog toga velim da je
logika procesa takva da sama činjenica fragmentacije duše čini daleko
vjerojatnijom daljnju fragmentaciju, nego iscjeljenje. To je logika zla, da
manje zlo vodi većem, i što se dublje zagazi u zlo vjerojatnost obrtanja
procesa i pokajanja je manja. Nije to nemoguće, ali je jako slabo
vjerojatno zbog same logike procesa.

> Kad se gleda jedan uži segment, onda je taj pogled sasvim zadovoljavajući za
> sve praktične svrhe. Ali na duge staze bi možda bile potrebne neke
> korekcije. No pitanje je što misliš generalno pod pojmovima "duša" i
> "okončavanje duševnog razvoja". 

Mislim na kraj postojanja centraliziranog ega, odnosno njegovu
fragmentaciju na manje, samostalne cjeline. U manje ekstremnim slučajevima
dolazi do začahurivanja traumatičnih elemenata zajedno s nekim elementima
ličnosti u astralnu larvu, koja zauzima prostor u astralnom tijelu ali je u
obrani emotivnog sustava od traume izolirana kao neka vrsta stranog tijela.
U ekstremnijim slučajima dolazi do pucanja astralnog tijela na glavnu masu
i svojevrsno iverje, koje počne živjeti samostalnu egzistenciju u nekoj
vrsti shizofrenog rascjepa ličnosti. Takva fragmentacija se često percipira
kao demonska opsjednutost, i doista, odlomljeni fragment astrala počne
funkcionirati kao neka vrsta autonomnog, zlog astralnog bića. Dalnji korak
je fragmentacija glavne mase astralnog tijela, što stvara podjelu glavne
osobnosti na nekoliko velikih fragmenata koji preuzimaju kontrolu ovisno o
okolnostima, a ekstremni stupanj je totalni raspad svih takvih fragmenata
na mikro-fragmente koji se nakon fizičke smrti raspu, jer ih je jedino
svojevrsna inercija fizičke egzistencije držala na okupu u prividu
jedinstvenog bića. Na žalost, većinu tih fenomena sam vidio, i teoriju sam
izgradio na temelju prakse, i mogu reći da iskustva s takvim bićima spadaju
u najneugodnije stvari koje sam u životu vidio. Netko bi sad takve gledao
kao žrtve procesa, ali to je daleko od istine. Naime, žrtve uglavnom imaju
problem s larvama, dakle začahurenim traumama s kojima nisu u stanju izaći
na kraj. Apsolutno svatko može imati takvu situaciju; larva ne implicira
grijeh, nego naprosto nesposobnost izlaženja na kraj s nečim traumatičnim,
što se potisne sa strane i to se pokuša riješiti kasnije. Fragmentacija
osobnosti nastaje na daleko patološkiji način, kao rezultat teškog grijeha
ili teškog odbacivanja nekih dijelova sebe, ali uglavnom se radi o iznimno
gadnim, zločinačkim umovima kakve imaju ovi na trash grupi, koji namjerno,
planirano i agresivno drugima rade zlo i žele im propast, i onda te svoje
izbore na razne načine racionaliziraju. Odluka da se čini zlo i opravdanje
zla umnim procesom dovodi do pucanja astralnog tijela - ne do začahurivanja
larve, nego baš do fragmentacije. Svako takvo zlo protiv drugoga dovodi do
pucanja dijela sebe, što znači da jako fragmentirano astralno tijelo imaju
školovani zločinci, bića koja su toliko dugo vježbala, planirala i
provodila djela smišljena za zatiranje svijesti i života drugih, da su sami
sebe u procesu nasijekli na komade. Tu ne govorim o ubojicama tijela, nego
o ubojicama duše. Ubojice tijela ne moraju nužno biti zli ljudi, ali oni
koji druge pokušavaju duhovno sasijeći, oni sami sebi naprave ogromnu
štetu. Proces je, dakako, dvosmjeran - mržnja prema sebi i želja za
uništenjem, ponižavanjem i kažnjavanjem sebe se često manifestira kao
mržnja prema drugima i želja za njihovim uništenjem. 

> Da li je moguće da se duša dezintegrira ili
> se može jedino desiti da se zaustavi u razvoju i ostane na nekom stupnju iz
> kojeg može opet dalje kad se steknu odgovarajući uvjeti? 

Zaustavljanje u razvoju je razmjerno benigna pojava, recimo netko tko je
imao jaku traumu koja je uzrokovala začahurivanje bitnog elementa ličnosti
u larvu najčešće ostaje duhovno paraliziran sve dok ne ojača dovoljno da se
suoči sa začahurenim sadržajem, duhovno ga preživi i tim procesom bude
ojačan. Cijepanje duše je pak rezultat jako gadnih procesa koje se ponekad
može okrenuti, ali logika toga je takva da netko tko je duboko zastranio u
tom smjeru ima takvu strukturu osobnosti da je sve slabiji za suptilne i
visoke emocije i slična stanja koja bi mogla dovesti do iscjeljenja - on će
ismijavati ono što bi trebao predano obožavati s najvećim divljenjem, i
tako će se još dodatno rasijeći. 
Kad govorim o fragmentaciji duše, to treba shvatiti u smislu da veća,
složenija duša ima veću sposobnost za duboka i kvalitetna stanja. Mali
fragmenti su mali i po tome što su sposobni samo za niža duhovna stanja;
fragmentirana duša ima sposobnost za mržnju, gnjev, prezir, ruganje i
ismijavanje, a cjelovita duša također ima sposobnost za mržnju, gnjev i
prezir, ali osim toga i za kompleksna i visoka stanja koja zahtijevaju
uzlete duha - divljenje, predanost, obožavanje, ganuće. To su stanja koja
zahtijevaju širinu duha, a fragmentacija duha je tome suprotnost, pa se te
više funkcije prve gube. Dakle fragmentiranu dušu prepoznaješ po smradu, po
njenoj gadosti i sposobnosti samo za nisko i gnjusno, i po nesposobnosti za
ljepotu, za ljubav, za duhovni zanos. Takvi obično zadržavaju niske zamjene
- imaju sposobnost za histerične emocije bazirane na samosažaljenju, i to
po mojem iskustvu sve do samoga kraja, ali divljenje i obožavanje, ili
kajanje, to ne.

> Da li su procesi
> duševne involucije zaista ireverzibilni za sva vremena, ili je duša kao
> takva ipak u konačnici nerazoriva? 

Zašto bi duša bila nerazoriva, ako govorimo o osobnom egu koji se postupno
razvijao dugotrajnim procesima? Ako mu je trebalo jako puno vremena da se
razvije od malo prane oko bakterije do strukture koja je sposobna za
apstraktno mišljenje, visoke emocije i transcendenciju, zašto je tako teško
zamisliti da je takvu dušu, koja je dugotrajno stvarana napretkom u
vrlinama, moguće ireverzibilno uništiti zlom i grijehom? Nije Isus bez veze
pričao da su uska vrata koja vode u život.

> teže pitanje. Postoje pali anđeli - bića raznih hijerarhija koja su
> evolutivno zaostala u značajnoj mjeri, ali im se duša nije raspala i
> dezintegrirala. Umjesto toga, te su anđeoske duše ušle u evolutivni razvoj
> nižih hijerarhija kod kojih predstavljaju neophodni faktor regulacije
> razvoja. Što bi se reklo, božanska providnost za sve ima svrhu i smisao.
> Totalna dezintegracija mi s tog gledišta izgleda kao bespotrebno rasipanje
> resursa.

I raspadanje životinjskog leša nakon smrti na djeliće koji mogu poslužiti
jedino kao hrana drugim bićima koja se hrane leševima, ali više nemaju
postojanje jednog sofisticiranog bića, može izgledati kao rasipanje
resursa, ali se to svejedno tako odvija.

>> Izbor zla i demonskog nije nešto što je moguće lako obrnuti, jer u
>> vrlo kratkom roku proizvodi ireverzibilne negativne učinke na duhovna
>> tijela; onako kako viša stanja svijesti i izbor za dobro djeluju
>> integracijski na unutarnje duhovne elemente i obogaćuju dušu
>> sofisticiranijim elementima, tako izbor zla potiskuje i na kraju
>> odstranjuje sofisticirane elemente iz duše, a pojačava unutarnje
>> shizme i frakture u procesu koji je suprotan iscjeljenju. Karikirano,
>> jaje je vrlo jednostavno razbiti udarcem, ali kad to jednom napraviš
>> nema više povratka nazad.
> 
> Slažem se, kad se razbije jaje, onda više nema nazad, ali samo zato što to
> nitko danas ne radi. 

Postoji tu i drugi zakon termodinamike zbog kojeg takve stvari ne bi baš
funkcionirale ni da se netko baš ozbiljno potrudi oko toga.

> otvorene sve opcije. Pogotovo kad se još prisjetim da je Bogu moguće što
> čovjeku nije. Možda ti imaš neke argumente koji to mišljenje pobijaju?

Gle, moje mišljenje je da Bog može napraviti svašta, ali pitanje je iz
kojeg razloga bi se Bog poželio miješati u funkcioniranje fizičkih, ili kad
smo već kod toga, astralnih zakonitosti? Bitno je shvatiti da procesima
raspada duše podliježu oni koji su u svojem grijehu toliko uznapredovali,
da njihova gnjusnost priječi svaki stupanj milosti koji bi viša bića mogla
osjetiti prema takvima. Mi tu govorimo o onima koji su toliko duboko
odabrali procese suprotne svemu Božanskom, da ih je dovoljno čuti kako
misle i govore pa da postane jasno kako izgleda pakao iznutra. Kad je to
jasno, ne uspijevam vidjeti zašto bi Bog intervenirao u korist onih, koji
bi na Njega na svaki način pljunuli, u svim oblicima i pojavnostima u
kojima su Ga u stanju osjetiti.

-- 
http://www.danijel.org/