On Thu, 11 May 2006 12:50:51 +0200, Billy wrote:

>> ljude koji bi mogli nesto pametno reci; svi zapravo drhte od toga sto ce 
>> im
>> reci netko sa strane, kako ce se to odraziti na njegov "ugled", i to
>> najbolje opisuje ono sto sam rekao Romani jucer - da covjek ne pripada
>> onome koga voli, nego onome koga se boji. Sve dok se netko boji stati iza
>> necega iz straha od onoga sto ce mu netko reci, nema ti tu ni duhovnog
>> napretka ni slobode od ogranicenja, samo mali prestraseni ego koji se boji
>> da ne uznemiri svog tamnicara.
>>
> 
> Slazem se definitivno. Mislim da su strahovi jedan od najlaksih nacina kako 
> otici k vragu. Ovo govorim barem iz svog iskustva, jer sam se dovela na rub 
> propasti bas iz razloga sto sam se svega bojala. I to je naraslo do te mjere 
> da me je bilo strah bilo sta reci, napraviti ili o bilo cemu imalo suvislo 
> razmisljati, samo kako drugi ne bi vidjeli kako ja nista ne znam i kako o 
> meni ne bi mozda pomislili da sam glupa, sve dok me ti strahovi nisu doveli 
> do te tocke da sam to stvarno i postala.

Eh. :( To je meni uzasno gledati, kako netko s izvorno briljantnom
inteligencijom postaje sve gluplji i nesposobniji sa svakom krivom odlukom,
sa svakim cinom kukavicluka, sa svakim popustanjem pred strahom. Taj strah
od nadilazenja vlastitih strahova svi potcjenjuju i misle da su prepreke u
duhovnom razvoju tko zna sto, valjda puno krumpira koje treba pretovariti s
jedne hrpe na drugu, a zapravo se radi o strahu od ranjivosti, od tudjih
misljenja, od socijalnog pritiska, od priznanja slabosti i neznanja... To
je jedno od onih govana koje treba pregristi, i u trenutku kad se zelis
sakriti u rupu napraviti suprotno, nadici strah za sebe i odbaciti stitove
od drugih. U tom trenutku skuzis da si zapravo odbacila slabosti, i ogroman
teret koji te nije stitio, nego ubijao.

-- 
Homepage: http://www.danijel.org/