On Sun, 13 Mar 2005 19:20:54 +0100, Vladimir Dananić wrote:

>    Što se Inkvizicije tiče, sporan je samo postupak prema hereticima,
>    odnosno brutalnost metoda progona i konačnih osuda. Danas svi znamo
>    da spaljivanje nije baš najbolja stvar, i da je bolje heretika
>    prepustiti njegovoj vjeri. 

To je sad jako skakljivo pitanje. Ako se prihvaca osnovna postavka da 
postoji jedna ispravna religija, i da je najvece dobro na svijetu moguce 
ostvariti njenom prevlascu, onda logicki slijedi da ce svaka religija 
pokusavati ostvariti prevlast, izmedju ostalog iskorjenjivanjem laznih, i 
iskorjenjivanjem vlastitih heretika. E sad, ja mislim da je to postavka 
koju fanaticne sljedbe drze neupitnom, a upravo je ona posve pogresna. 
Naime, ne postoji "prava religija". Taj koncept je utemeljen u nesavrsenoj 
ljudskoj pameti. Postoji Bog, postoji visa stvarnost, postoji apsolutno 
dobro, i relativno dobro je definirano kroz podudarnost s apsolutnim 
dobrom, ali kako tocno izgleda ta podudarnost, odnosno sto je dobro u 
relativnom svijetu, to je pitanje na koje ne postoji jedan odgovor. To 
dobro se ocituje u razlicitoj mjeri kroz razlicita bica, razlicite misaone 
sustave, razlicite moralnosti, razlicite religije, razlicita ponasanja. Cak 
nije moguce kategoricki reci da je jedna vrsta *djela* dobra ili zla. 
Ubojstvo moze biti instrument cinjenja dobra, ako se ubije zlikovca. 
Milosrdje moze biti instrument cinjenja zla, ako ga se primjenjuje na 
krivom mjestu i bez ispravne prosudbe. Sve je moguce izokrenuti, izopaciti, 
a isto tako je sve moguce okrenuti na dobro. Upravo zbog toga je pitanje 
dobra toliko problematicno. Pravu religiju nije moguce definirati onako 
kako definiramo vjersku zajednicu. Pravovjeran je onaj cija je svijest 
utemeljena u Bogu i cija su djela od te kvalitete. Ostali su nevjernici ili 
krivovjernici. Vjernici i nevjernici su prakticki ravnomjerno razasuti kroz 
religije, ili izvan njih. Dobri i zli nisu odijeljeni po kljucu 
vjeroispovjesti, nego po kljucu osobnih kvaliteta. To je jedina podjela 
koja ima smisla. Kad se pocne smatrati da se dobri i zli razlikuju po 
kriteriju pripadnosti vjerskoj zajednici, rasi, naciji, ideologiji, 
dobivamo cudovisne sustave, koji prakticki trenutno dolaze na ideju 
iskorjenjivanja onih drugih. Inkvizicija je samo specificni slucaj tog 
pravila.

>    Jasno da iz toga ne slijedi da se Crkva
>    ne smije boriti protiv očite hereze. I prije petsto godina Katolička
>    Crkva, ako govorimo o njoj, 

Cuj, i ja se borim protiv hereza. Dosta puta se desilo da netko prezentira 
nesto sablaznjivo a predstavlja se kao moj ucenik. U takvim situacijama ja 
jasno i javno velim da to nema veze sa mnom, da je taj krivovjernik i da ga 
ne treba slusati. U toj je tocki stvar rijesena. Ljudi znaju koje je moje 
misljenje o tome, i taj vise ne moze prezentirati svoje ideje pod krinkom 
mojeg nauka, nego ga mora prezentirati kao svoje osobno misljenje. Takvog 
ne drzim posebnom opasnoscu; opasno je kad se netko pokusava prodati pod 
nesto sto nije. Buduci da je takav nositelj paralelnog svjetonazora u 
takvoj poziciji bezopasan, ne vrijedi previse obracati na njega paznju. 
Ovaj svijet je ionako pun svakojakih negativnosti, i nije ih moguce sve ni 
suzbiti ni poraziti; dovoljno im je biti jasna opozicija, i cuvati cistocu 
dobrih ideja, ne dopustiti njihovu kontaminaciju. Vanjski neprijatelji 
ideje nisu problem. Problem nastaje ako zagadjenje dodje iznutra, ako se 
krivovjerje infiltrira i prezentira kao pravovjerje. Borba protiv hereze, 
dakle, ima i te kakvog smisla, ali fizicko iskorjenjivanje heretika bas i 
nema. Moze se, dakako, desiti da je takvo nesto potrebno, kao recimo u 
slucaju katara, koje je stvarno trebalo iskorijeniti, jer su prijetili 
posve unazaditi civilizaciju. Ali u slucaju da se ne radi o toj vrsti 
anarhistickog ludila, najucinkovitija borba protiv krivovjerja je biti 
utjelovljenjem svake vrste ispravnosti, biti pozitivnim primjerom na koji 
se ljudi mogu ugledati. Ako netko nije takav primjer, onda bi mu najbolja 
borba protiv krivovjerja bila rad na osobnim kvalitetama, po Gandhijevom 
receptu.

>imala je popriličan broj suđenja koja
>    nisu završavala brutalnošću, a niti je naknadno osumnjičenik bio
>    proganjan. Možda je najbolji primjer za to Meister Eckhart, koji je
>    više puta morao pred Inkvizicijom objašnjavati što zapravo vjeruje
>    i govori, ali nije bio ni mučen ni spaljen, a ni zabranjivan,
>    premda njeki njegovi spisi zaista djeluju panteistički. 

On bas i nije dobar primjer, jer ga je inkvizicija osudila i spalila 
njegove spise, a njega nije samo zato sto je u medjuvremenu umro od 
starosti. 

>Poanta je
>    da svaki sustav morati imati njekakvu svoju 'inkviziciju' koja će
>    se brinuti spada li nješto u sustav ili ne. I današnja znanost je
>    u istom položaju glede toga---postoji svojevrstna 'inkvizicija'
>    koja budno prati sve što se u znanosti zbiva, i onda reagira tako
>    što određenu aktivnost imenuje kao pseudoznanost ili šarlatanstvo,
>    a prozvani pseudoznanstvenici ili šarlatani imaju izvjestnih
>    problema zbog toga. 

Naravno, svaki sustav treba paziti na odrzanje vlastitog integriteta, kako 
se pod njegovim plastom ne bi slepali razliciti paraziti.

>    tzv. ufologija. Tko može baš 100% biti siguran da među milijunima
>    onih koji tvrde da su imali susret s izvanzemaljcima ne nalazi
>    niti jedan koji govori istinu? Budući da ja osobno izvanzemaljce
>    nisam vidio, na tvrdnje ufologa mogu samo slegnuti ramenima i
>    reći da ne znam postoje li one ili ne, odnosno jesu li nas posjetili
>    ili nisu. Ali, ufologija je pseudoznanost, odnosno tako ju većina
>    znanstvenika tretira, barem po 'službenoj dužnosti'. E sada

Ufologija je problematicna stvar, isto kao i alternativna medicina. Ima tu 
svega i svacega. Ali, ja se zalazem za primjenu znanstvene metode u svemu, 
ukljucujuci duhovnost. Ta znanstvena metoda je tu dakako modificirana na 
takav nacin da je primjenjiva na polje proucavanja, ali ostaju osnovni 
postulati: promatranje, uocavanje pravilnosti, ustanovljavanje zbiljskosti 
fenomena, ponovljivost, usavrsavanje metodologije povratnom spregom izmedju 
hipoteze i pokusa, i tome slicno. 

>    Kad god imaš progone, bilo koga po bilo kojoj osnovi, uvijek
>    moraš razmišljati o metodama, odnosno o tomu da se to ne pretvori
>    u njekakvu strahotu. Jasno, to vrijedi za one koji svaki ljudski
>    život smatraju vrijednim, unatoč svemu. Ali, prokletstvo je u tom
>    što se to može oteti kontroli. Napisao si da je bolje činiti nove
>    pogrješke nego ponavljati stare. Ne znam što bih rekao na to, osim
>    da su ljudi vrlo inventivni u svojim pogrješkama, i svaki put može
>    biti sve gore od gorega. Ukratko, fašizam, nacizam, komunizam i
>    ne znam još koji 'izam', zaista ne bi valjalo ponoviti, ali valja
>    biti svjestan da ima i gorih stvari od toga.

Ovaj svijet je opcenito takav da je tesko zamisliti dno, dakle nesto od 
cega ne bi bilo goreg, ali u osnovi ponavljanje postojecih gresaka znaci da 
procesa ucenja nije bilo, dok otvaranje prema novom, ukljucujuci i 
mogucnost greske, znaci otvaranje prema mogucnosti napretka, gdje je jedino 
potrebno pripaziti da greske koje se prave ne budu posljednje, odnosno da 
se ljudi i drustva na temelju iskustva i razmisljanja ipak malo ogranice u 
eksperimentiranju s ekstremnim stvarima. Genetski inzenjering je primjer 
takve jedne moguce greske koja bi mogla biti posljednja, ali je nuzan kao 
pravac u kojem treba uciti i eksperimentirati.

-- 
Homepage: http://www.danijel.org/     Business: http://www.ouroboros.hr/