On Thu, 26 Oct 2006 12:50:47 +0200, De_Comitibus wrote:
>> Sto zapravo ima podlogu u jednoj posve zdravoj ideji, da postoji malo
>> stvari koje su u stanju covjeka jace udaljiti od njegovog smisla nego je
> to
>> u stanju paraliza duha izazvana strahom. Daleko bolje je grijesiti i
>> ispravljati se, nego toliko strahovati od greske da se ne usudis maknuti s
>> mjesta.
>>
> 
> Strah od pakla moze se razmotriti i u ovom smjeru. Recimo da covjek stremi
> vratiti se svojim transcendentnim izvorima kao nekom svojom pripadnom
> datoscu kojoj se nuzno nadaje, a pakao je poput nekakva promasaja nalazenja
> cilja covjekova "ultimate concern" stremljenja. Postoji dakle trajni
> egzistencijalni strah (manje ili vise zatomljen) od promasaja svoje zivotne
> svrhe.

Ako strah od promasaja vlastite svrhe drzimo tipicnim primjerom promasaja
vlastite svrhe (sumnjam, naime, da je necija svrha biti zaglavljen u stanju
egzistencijalne tjeskobe), onda je u svakom slucaju bolje napraviti nesto
pa makar krivo, i onda se u slijedecoj iteraciji ispraviti, nego citavo
vrijeme jadikovati po principu "jao, sto ako pogrijesim, pa budem gresan u
Bozjim ocima i propadnem". AFAIK jedini koji je bio gresan u Bozjim ocima
je onaj koji je od straha od greske svoj talent zakopao.

> Drugo je (vise metafizicko) pitanje i matematicka mogucnost: je li i pakao
> neka vrsta smislene transcendencije?

Ili bez-smislene ne-egzistencije; u svakom ga slucaju treba izbjegavati,
ako pod paklom mislimo onaj krscanski, konacni i ireverzibilni. Ako mislimo
neki budisticki ili naraku, onda je pakao te vrste neka vrsta krajnjeg
edukativnog sredstva za one, koji nisu bili dovoljno pametni da bi sami od
sebe izbjegavali ciniti zlodjela.

-- 
Homepage: http://www.danijel.org/