On Sat, 11 Nov 2006 18:01:48 +0100, M. wrote:

> Danijele, ja bih te molio da mi detaljnije odgovoris na ovo. Naime, 
> kolko god glupo zvucalo moj post nije zajebancija.

Nevezano djelovanje je kad s uzitkom pojedes cokoladu i bacis omot. Vezano
djelovanje je kad se toliko bavis omotom da ni ne primjetis da si pojeo
cokoladu. 
Nevezano djelovanje je kad s apsolutnim fokusom i koncentracijom radis ono
sto radis i uzasno ti je bitno da to bude dobro napravljeno, jer to
odrazava tvoje namjere i svijest, i tebi je povjereno da to savrseno
napravis. Kad to obavis, i kad to vise nije tvoja odgovornost, mices
svijest s toga i ne mislis vise o tome; recimo, kad napustas tijelo
prestanes se baviti mislima o novcu, posjedu, obitelji i sl., jer to vise
nije tvoja odgovornost, ti ides dalje. Takvu nevezanost pokazuje
gradjevinar koji s punim fokusom gradi kucu, a kad je izgradi, proda je
drugom vlasniku i ne razmislja vise o njoj kao svojoj. 

> Recimo, Danijel fotografira i ima skupu foto opremu. Da mu neko popali 
> tu opremu njemu bi bilo zao. To sto mu je zao znaci da on tu opremu 
> cijeni. Ako bilo koja izvanjska stvar izaziva emocionalnu reakciju (u 
> ovom slucaju tuga za ukradenom opremom) to znaci da covjek djeluje vezano.

Recimo to ovako. Dok se bavim fotografijom, pokusavam to raditi sto je
bolje moguce. To znaci da koristim najbolju opremu, napredne tehnike obrade
i sl. To isto tako znaci da pazim na opremu i nije mi svejedno sto je s
njom, jer je ona instrument koji sluzi odredjenoj svrsi, i ispunjenje te
svrhe o njoj ovisi. S druge strane, kad slikam ni najmanje se ne bavim
opremom, buduci da se totalno koncentriram na kadar; ne razmisljam o tome
koliko aparat kosta i hoce li ga slucajno poprskati kapljice s vodopada,
nego ga koristim za ono za sto je namijenjen i radi cega sam ga nabavio, a
to je slikanje. Dakle, dok slikam aparat mi je nebitan, nevezan sam za
njega, iako ga koristim s punim fokusom. Na isti nacin gledam na svoje
fizicko tijelo. Bitno mi je radi onoga sto njime trebam napraviti, a ne kao
takvo. Zbog toga cu bez problema zrtvovati sigurnost i cak i zivot svojeg
fizickog tijela ako je to potrebno u kontekstu onoga sto zelim postici. 

U trenutku kad maknem svijest iz fotografije, razlog iz kojeg mi je oprema
bitna postaje nebitan, i opremu slobodno mogu pokloniti ili rasprodati, a
ako mi je netko ukrade, slegnut cu ramenima i zakljuciti da je to valjda
Bozja volja i ici dalje. Ako ostanem bez opreme dok mi jos treba, morat cu
smisljati kako da je nadomjestim, pa ako necu imati dovoljno novaca,
osjetit cu neku vrstu tjeskobe. Isto vazi i za fizicko tijelo; dok mi jos
treba za ostvarenje ciljeva, pazim na njega i ne bi mi bilo svejedno da bez
njega ostanem prerano, dok jos nisam napravio sve sto trebam. Kad obavim
ono zbog cega sam dosao, odbacit cu tijelo i krenuti dalje. Vezanost za
stvari, dakle, nastaje i zbog funkcije tih stvari u kontekstu osobnih
ciljeva. 

Gita je po tom pitanju jako problematican tekst, buduci da istodobno
objasnjava stanje prosvijetljenoga koji je nevezan, i objasnjava kako je
potrebno djelovati u svijetu. Problem nije u tome sto su te dvije stvari
nespojive, problem je u tome sto je to u Giti lose objasnjeno pa ostavlja
mjesta pogresnim tumacenjima, u smislu ravnodusnosti. Vivekananda je
odlicno objasnio nevezanost na primjeru dadilje, koja pazi na dijete kao da
je njezino, ali ga moze isti tren ostaviti ako dobije drugi posao. Kljucni
dio koji ljudi u takvim usporedbama obicno ne shvate ozbiljno je "pazi na
dijete kao da je njezino" - dakle apsolutna posvecenost, koncentracija i
VEZANOST za ono sto se radi dio su nevezanog djelovanja. Tek po zavrsetku
odgovornosti za predmet nastupa otpustanje, nevezanost - kako Krsna veli,
"vrsi svoju duznost"; duznost je nesto sto je pred covjeka stavljeno i on
to mora rijesiti punom koncentracijom, totalnom vezanoscu i s osjecajem
krajnje bitnosti, a isto tako mora biti spreman sve isti cas napustiti kad
to prestane biti njegova odgovornost.

-- 
Homepage: http://www.danijel.org/