On 12 May 2006 00:40:32 -0700, mmatesic@globalnet.hr wrote:

Sve ovo sto si napisala je uzasno kaoticno, i moram priznati da mi se pocne
vrtjeti u glavi kad procitam vise od dvije recenice. Mislim da je za
pocetak prikladno da ti napisem opcenita opazanja, pa se tek onda posvetim
pojedinostima.

Ono sto mi prvo pada u oci je tvoja nesposobnost da u razmisljanju
analiticki pristupis svojim mislima, iskustvima i njihovim predmetima. Zbog
te nesposobnosti za razlikovanje izmedju bitnog i nebitnog, glavnog i
sporednog, tebi u svijesti istodobno zauzimaju mjesto i centralna zivotna
pitanja i najbezveznije sitnice koje ni sa cim nemaju veze. To sve ti onda
stavis u blender, pomijesas u amorfnu masu, i s tim onda ne mozes napraviti
apsolutno nista. Krivac tome je prije svega sinteticki pristup stvarima,
dakle pokusaj da se sve sto imas u iskustvu poveze u jednu cjelinu, a
pritom uopce nemas istrenirano analiticko misljenje, dakle ono koje problem
rasclanjuje na njegove sastavne komponente, svaku komponentu opaza i
prosudjuje zasebno, i tek na temelju klasifikacije pojedinacnih komponenti
i njihove bitnosti stvara radni model situacije. 

Isto tako, opazam i nedostatak sustavnosti (sistematicnosti) u pristupu
pojedinacnim stvarima. Zbog tvoje teznje prema sintetiziranju i
generaliziranju, nisi u stanju situacije rjesavati tako sto ces ih razbiti
na komponente, poredati ih po redosljedu prioriteta, i po tom ih redosljedu
rjesavati sve dok nisu rijesene. Ti pokusavas nerasclanjeni problem napasti
kao cjelinu, i zbog toga nikad ne uspijevas napraviti nista. 

Primjer toga je recimo pranje sudja. Ako pokusavas prati "sudje" kao
cjelinu, nikad neces napraviti nista, zato sto je "sudje" nesredjena i
bezoblicna masa pomijesanog posudja i otpada, i s tim se ne moze zapoceti
nista. Sinteticki pristup tu ne pali, potrebno je koristiti analiticki.
Analiticki pristup pranju sudja se svodi na to da uzmes prvi lonac, sadrzaj
ispraznis u smece ili u zahod, isperes ga vodom, uzmes spuzvicu s
detergentom i trljas lonac prvo iznutra, onda izvana, sve dok provjerom
povrsine ne ustanovis da je ociscen. Nakon toga ga isperes mlazom vode i
odlozis na stranu da se susi. Proces ponavljas u petlji za svaki
pojedinacni komad posudja, sve dok prostor s prljavim posudjem nije
ispraznjen. Nakon toga posudje koje se cijedilo osusis do kraja kuhinjskom
krpom i komad po komad slazes u ormare. Kad je sve gotovo, vidjet ces da si
oprala "sudje", iako nikad nisi prala "sudje", nego pojedinacne lonce,
tanjure, zlice i case. 
Nikad nije moguce rijesiti problem tako sto ces ga napasti kao cjelinu;
prije toga je potrebno primjeniti analizu, raspetljati razne aspekte
problema, vidjeti sto je moguce sada rijesiti, a sto odgoditi za kasnije, i
sa svakim rijesenim segmentom revidirati situaciju. Nakon nekog vremena
vise neces imati kaos u glavi i zivot ce ti biti sredjen. 
Doduse imam deja vu glede ovoga, mislim da sam ti ovo rekao barem triput do
sada na razne nacine. Mozda u pisanoj formi bude korisnije.

Dodatni problem koji pogorsava citavu gore navedenu situaciju su pogresne
odgojem usadjene strukture, zbog cega su ti s jedne strane zakrzljale
sposobnosti za napadanje konkretnih problema, a s druge strane su ti
nabijali komplekse zbog toga sto nista konkretno nisi u stanju raditi.
Buduci da, kao vecina ljudi, ti zapravo vise volis misliti o rjesavanju
problema nego rjesavati konkretne probleme, a i zbog toga sto ti je bilo
ugodno biti tatina curica cije sve logisticke probleme rjesava netko drugi,
a ona pije kavu s frendicama i bavi se odjecom i tracevima, u situaciji kad
si trebala preuzeti vlast nad svojim zivotom nasla si se u nezavidnoj
situaciji u kojoj trebas sama rijesiti hrpu stvari, o kojima ti se inace
nije dalo ni razmisljati, jer je to posao za nekog drugog. Tu mislim na
egzistencijalnu logistiku poput zaradjivanja dovoljne kolicine novaca za
pokrivanje zivotnih troskova, zbog cega posao neces shvacati kao hobi i
zabavu, nego kao nuznu stvar bez koje ces se naci u dubokim govnima. Ti si
si dopustila posao raditi traljavo, izgubiti ga, i vratiti se u situaciju
ovisnosti o drugima, naprosto zato sto nemas razumijevanje o tome da nema
"tate i mame" koji ce se brinuti o takvim "svjetovnim" stvarima dok ti
brijes negdje na kavi. Posao nije igra od koje zaradjujes za dzeparac, dok
tata placa racune. Sad si ti "tata" koji placa racune, i "mama" koja kuha
rucak. Takvo elementarno razumijevanje je tebi promaklo, zanemarila si
osnovne zivotne nuznosti i cinjenice potrebne za organiziranje
najosnovnijih potreba, i zbog toga u glavi imas kaos, a u zivotu si se
dovela u poziciju ovisnosti o drugima. 

Bez analitickog pristupa, bez razjasnjavanja takticke slike situacije u
kojoj se nalazis, i poduzimanja koraka u svrhu promjene te takticke slike
na bolje, nece ti pomoci ni psihijatar ni dragi Bog. Ti moras shvatiti da
je tvoj zivot u cijelosti tvoja odgovornost, i da ne postoji "drugi" na
kojeg tu odgovornost mozes delegirati. Isto tako moras shvatiti da
"duhovnost" nije apstrakcija svega materijalnog, u smislu da brijes po
suludim idejama dok netko drugi radi konkretne stvari, nego je duhovnost
nacin na koji se rade konkretne stvari. Duhovnost je razlika izmedju loseg
i dobrog pranja sudja. Duhovnost je razlika izmedju lose i dobro
urudzbiranog dokumenta. Duhovnost je razlika izmedju djela odradjenog s
paznjom, koncentracijom i postovanjem prema tom djelu, i djela koje je
odradjeno povrsno, traljavo i uzrokujuci probleme.

Zbog tih pogresnih temeljnih koncepata i nerazvijenih mehanizama rjesavanja
problema, ti naprosto stagniras ili propadas, i sve dok ne promijenis te
temeljne koncepte nece biti moguc bilo kakav napredak.

> Ja sam cist primjer toga da covjek moze totalno poludjeti od tog
> pokusavanja zakrpavanja (skrivanja) nekakvih rupa u sebi, a kad to sve
> pukne i raspadne se, od licnosti apsolutno nista ne ostane.

Tocno, ali kao sto rekoh gore, nije to temelj problema. Kod tebe je, slicno
kao i kod velikog broja ljudi, prisutna teznja za stvaranjem fasade koja ce
projicirati nestvaran dojam o tebi i tvojim kvalitetama, a taj dojam je
dubok koliko odjeca i sminka. Kad ti se makne odjecu i sminku, dobije se
katastrofa - ostane osoba koja nije svoje samopouzdanje izgradila
rjesavanjem konkretnih problema, koja nije stekla iskustvo koje ce joj dati
unutarnju cvrstocu, nego se bavila nekim oblikom glume, s tim da ti nisi
glumila ulogu u kazalistu nego u kaficu. 

Tragedija u citavoj stvari je to, sto bi do sada vec triput rijesila sve
svoje probleme da si ih uopce pokusala rjesavati. Na zalost, ti na
osvjestavanje problema, slicno kao i mnogi drugi, reagiras kolapsom, i
raspadas se u depresivnim stanjima. Da se vratim na primjer pranja sudja,
tvoje reakcije podsjecaju na covjeka koji lose pere sudje, to mu netko
veli, i on nakon toga tri godine sjedi, place, ocajava i lupa se po glavi
kako nista ne vrijedi i nista ne zna, umjesto da se raspita kako treba
ispravno prati sudje, to vjezba jedno popodne, i nakon tri dana vjezbe je
majstor za pranje sudja. Ti naprosto nemas vjeru u svoju sposobnost da bilo
sto *stvarno* napravis. Da, ti znas glumiti samopouzdanje i vjeru u
vlastite sposobnosti, onako kako mladez koja sjedi po cijele dane na kavi
filozofira o autima i voznji, a zapravo se svo njihovo znanje svodi na
teoriju bez ikakve veze sa stvarnoscu. Primjer takvih neuzemljenih teorija
sam imao prilike vidjeti s Biljanom, koja je isto tako godinama brusila
spiku o autima sa skvadrom iz svojeg kvarta, pa bi covjek koji ju slusa
zakljucio da sigurno raspolaze zavidnom kolicinom vjestine. Onda sam joj
dao kljuceve od svog auta da se malo provozi, i imao sam sto vidjeti - ona
nije znala mijenjati brzine kako spada, nije znala proci zavoj, nije znala
mijenjati rezim voznje - ukratko, sam dragi Bog zna kako je prosla
autoskolu, jer u pola slucajeva nije postovala prednost prolaza, drzala
kolnicki trak ili tome slicno. Na to sam ja rekao "ok, nemoj se sad
bedirati zato sto ti je pukla fasada i ustanovilo se da nemas pojma, vidim
da ti je to zanimljivo pa idemo vjezbati". I tako smo nekoliko tjedana
svaki ili svaki drugi dan isli vjezbati - na Sljeme, do Bjelovara,
Koprivnice, Varazdina, po zagorskim cestama, po Zagrebu. Nakon nekog
vremena pokazalo se nesto drugo - usko grlo vise nije bila vjestina, buduci
da je nakon par tisuca prevezenih kilometara stekla dobar stupanj vjestine.
Problem je sad bilo samopouzdanje. Ne samopouzdanje od one vrste kakvu
imaju svi dripci koji se znaju bahato razgovarati i dizati nos do
stratosfere - ona je toga imala i previse. Govorim o samopouzdanju od kojeg
si u kontekstu pritiska i teskog stanja u stanju mirno razmisljati,
rjesavati probleme i nastaviti dalje bez pretjerane stucavice. Pod
pritiskom bi se ona uvijek vracala na "ja nista ne vrijedim i to ce se sad
razotkriti, ne mogu si dopustiti greske jer ce greske razotkriti da sam
prevarantica i nista ne vrijedim" stav, i to je bio takav problem da su joj
sa svakom iteracijom dodatno padale duhovne sposobnosti. Meni je to bilo
uzasno za gledati, buduci da znam za sto je sposobna, znam tocno kako moze
rijesiti problem, svaki drugi dan sam joj govorio prakticki isto ovo sto
sam napisao ovdje, ali ona me naprosto nije mogla cuti, zato sto "ona zna".
S tobom je situacija jos ekstremnija, ali u osnovi se radi o istom obrascu,
kojeg je potrebno naprosto hladno i bez emocija sagledati, kao kad gledas
zohara na stolu, i onda tog zohara naprosto bez nekog pretjeranog
prenemaganja zgnjecis. 

Dodatni problem koji je svojstven i tebi i njoj je postavljanje nerealno
visokih ciljeva kao oblik bijega od osjecaja manje vrijednosti koji se
aktivira u suocavanju s manjim, svakodnevnim ciljevima. To se ogleda u tome
sto cete se kakti baviti Bogom i visokom duhovnoscu, a svakodnevne poslove
cete ili prepustiti drugome, ili cete ih raditi traljavo i sa osjecajem da
je to daleko ispod vase stvarne velicine i kapaciteta.

E, pa vijest za vas: Bog je u svakodnevnim stvarima. Bog je u pranju sudja,
Bog je u usisavanju prasine, Bog je u pranju podova, Bog je u pisanju
poslovnog dopisa, u urudzbiranju dokumenta, u projektiranju poslovne
zgrade, u ciscenju lisca iz parka, u promjeni zarulje, u stavljanju vesa u
masinu, u dizajnu java aplikacije, u seksualnom odnosu, u pisanju svetih
spisa. Bog obuhvaca sve stvari, od najmanjih do najvecih. Bogu nista nije
nebitno i manje vrijedno, On ne vrednuje stvari kao nedostojne Njegove
paznje. Bog svaki kvark u svakom protonu u svakom atomu odrzava u svojem
umu sa savrsenom paznjom, i zbog toga red vlada u makro-svemiru. Bogu nista
nije premalo, i nista preveliko. Isto tako se ljudske djelatnosti ne dijele
na manje i vise dostojne - one se dijele jedino na dostojno i nedostojno
odradjene. Onaj kome je pranje podova ispod dostojanstva, shvatit ce da mu
je meditacija o Bogu izvan dosega. Onaj, pak, tko s postovanjem, ljubavlju
i osjecajem zahvalnosti pere podove postat ce sposoban osjetiti Bozju
prisutnost u svakom trenutku, a ne samo u iznimnim prigodama, i Bog ce ga
pratiti zauvijek i u svim stvarima, kao pozadina svih njegovih misli i
djela. Kad operes sudje, ono nakon tvojeg dodira mora pjevati vedske himne,
onaj tko ga uzme u ruku mora spontano osjetiti aspekte Bozje svijesti. To
se onda zove ispravnim djelovanjem, a osoba koja tako djeluje
prosvijetljenom.

Mislim da nema smisla nastavljati komentirati nastavak tvoje poruke, jer se
sve svodi na isto - ti se upustas u apstraktno misljenje bez stvaranja
temelja piramide, bez paznje za pojedinacne stvari i detalje. Kad naucis te
osnove, onda ti nece biti problem ono sto ti je sada problem, i bit ces u
stanju shvatiti sve stvari koje te sad zbunjuju.

-- 
Homepage: http://www.danijel.org/