Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

(nastavak)

Netko se može s pravom pitati što je meni sve to skupa trebalo. Naime,
pokušajem prenošenja svojeg znanja i sposobnosti drugima uvalio sam se
jedino u ogromne količine nevolja, izgubio sam puno godina života i
potrošio ogromne količine energije.

S jedne strane, lako je biti general poslije bitke. Moj pokušaj
predstavljao je eksperiment koji je proizveo informacije koje mi prije
njega nisu bile poznate, i do kojih se nije moglo doći na drugačiji
način. Naime, čak i da sam vidio neki sličan primjer, ostala bi otvorena
mogućnost da taj drugi yogin, koji je pokušao ljudima prenijeti znanje,
nije za to imao adekvatnu čistoću, znanje ili vještinu, i da ljudima
nije pokazao nešto dovoljno uvjerljivo da se na temelju toga mogu
izvesti dalekosežni zaključci. Bez nekakve lažne skromnosti, ja
obuhvaćam vrlo veliki stupanj duhovne moći, veliko poznavanje yogijske
energetike i ljudske psihe, veliku sposobnost objašnjavanja te
sposobnost improviziranja rješenja i fleksibilnog pristupa. Iskreno, ako
ja nisam uspio, jako mi je teško zamisliti da netko drugi bi, i na
temelju rezultata koje je moj pokušaj ostvario sada mogu formulirati
daleko kvalitetniji model koji objašnjava stanje u svijetu. To vam je
otprilike kao da imate studenta koji nikako ne uspijeva položiti neki
ispit iz fizike na faksu i uvijek se izvlači na to da mu ne valja
profesor. Onda stavite Richarda Feynmana da mu predaje fiziku, pa ako ga
ni on nije u stanju ničemu naučiti, jasno je da problem nije u
profesoru. Imam dojam da je glavni razlog zašto sam radio s ljudima taj
što su "dečki gore" htjeli napraviti zadnji eksperiment i provjeriti
kako "ovi dolje" reagiraju na mene, otprilike po onoj Isusovoj alegoriji
s vinogradarevim sinom, gdje vlasnik vinograda unajmi radnike da
obrađuju njegov vinograd, i na kraju sezone pošalje sluge po urod.
Radnici jednog prebiju, drugog ubiju a trećeg kamenuju. Onda vlasnik
vinograda pomisli, "poslat ću im svog sina, njega će valjda poslušati",
a ovi pomisle "odlično, ovo je nasljednik, idemo njega ubiti pa će sve
biti naše". Dakle stvar je u tome da se "ovi dolje" uvijek vade na to da
im Bog nije poslao dovoljno velike svece, proroke i avatare, jer da
jest, oni bi sigurno povjerovali i obratili se, dakle Bog im je kriv što
su oni zli. Naravno, kad Bog pošalje svece, ovi ih ismijavaju, kad im
pošalje proroke, ovi ih kamenuju, a kad pošalje avatare, ovi ih ubiju.
Dakle što je nešto bliže savrešenom odrazu Boga na Zemlji, ljudi to više
mrze, tome se više rugaju i tome čine veća zla. To je rezultat koji je
proizašao iz mojeg eksperimenta s podučavanjem ljudi - što je nauk
savršeniji i što je čišća i veća duša koja ga iznosi, tim su poruge,
klevete i mržnja upućeni prema tako manifestiranom Bogu veći i gori.

Taj test služi tome da se prije nadolazeće pralaye ljudima oduzme moguća
izlika koja glasi da im nije pružena "prava" prilika i da traže "još
jednu šansu". Koliko sam ja shvatio, ja sam bio zadnja šansa. Ako ja
nisam uspio ništa s njima napraviti, konačni zaključak je da je njihova
priroda posve zla i da je njihovo uništenje jedino pravedno. Koliko sam
ja shvatio, uslijedit će neka ogromna katastrofa koja će zbrisati ljude
s lica Zemlje, a nisam siguran ni da će Zemlja kao planet ostati. U tom
trenutku, kad pralaya započne, ja ću biti u poziciji pokretom ruke
otkloniti prijetnju, a moju odluku će oblikovati moje iskustvo s
ljudima, dakle na temelju toga kako se ljudi do tog trenutka postave
prema meni, ja ću ili pustiti da se nad njima vrši kozmička pravda, ili
intervenirati u njihovu korist, ako zaključim da ih zbog njihove vrline
treba poštedjeti. Naime, u tom trenutku će nestati embargo na određene
vrste moći koji se nada mnom nalazi tijekom cijelog mog života, a koji
služi tome da ljudi dobiju priliku pokazati kako bi se oni postavili
prema Bogu, kad ovaj nekim slučajem ne bi bio sveznajući i svemoćan,
nego jedan od njih po svemu osim po veličini i sofisticiranosti duše.
Moja puna moć onemogućila bi ih u iskazivanju njihovih stvarnih namjera
i želja. Ipak, kad vrijeme suda prođe, i dođe doba izvršenja presude,
taj embargo će nestati, i ja ću biti u poziciji suspendirati kaznu, koja
će se nad njima vršiti slijedom kozmičke pravednosti. Ja ću biti u
poziciji reći: "Ne. Ovi ljudi su me primili nezaštićenog, golog, bez
oružja i zaštite. Pružili su mi utjehu i podijelili su sa mnom sve što
imaju, prepoznajući me kao izvor svakog obilja. Odbacili su izmišljene
bogove kojima su se u neznanju molili i usmjerili sve svoje molitve
meni. Prepoznali su me kao predmet svih svojih istinskih težnji i cilj
svojeg razvoja, i slijedom toga ulaze u novo doba svetosti i vrline koja
će obilježiti njihovu daljnju sudbinu. Prepoznali su me kao istinskog
gospodara svijeta i poklonili se preda mnom kao pred svojim kraljem, i
stoga je nad njima moj zaštitnički blagoslov. Kako su oni podržali svoga
kralja u vrijeme njegove ranjivosti i slabosti, tako sada njihov kralj,
u svojoj svemoći, podržava njih u vrijeme njihove potrebe i daje im svoj
blagoslov."

Smiješno, zar ne? Doista, jer ja nisam vaš kralj, nego predmet vaše
mržnje i poruge. Da sam vaš gospodar i Bog, prepoznali biste me kao
takvog. Budući da niste, nemam vam razloga dati blagoslov, jer niste
moji. Dapače, vježbali ste se u raznim načinima da me pljujete,
vrijeđate i omalovažavate, te ćete stoga u vrijeme koje dolazi, ovakvi
oholi, bahati i bezobrazni kakvi jeste, morati naći načina da se sami
izvučete iz onoga što vam slijedi. U vrijeme vaših smrtnih muka ja ću
uživati u blaženstvu povratka onoga, što mi je oduzeto kako bi se vama
pružila prilika da se iskažete. Vi ćete umirati slijedom prirodnog
zakona, a ja ću gledati i reći: "dobro je".

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

On 2/26/12 1:33 PM, Ivan Bajlo wrote:
> "laganini" wrote in message news:jid732$e3i$1@ss408.t-com.hr...
>> ja sam za objavu te liste duznika.
>> mozda ce se tada neki poduzetnici "predomisliti"
>> pri sklapanju poslova sa takvim neplatisama.
>>
>
> ako ga i objave na popisu neće biti onih par ključnih igrača koji duguju
> 90% love, objavit će onu hrpu malih koji su odavno propali jer im nikada
> nije platila država ili onih par ključnih igrača

Ja imam drugačiju situaciju: zbog klime neplaćanja i nemogućnosti da na
jednostavan način naplatim potraživanja imam sustavnu situaciju da jedan
jako veliki postotak potraživanja, između 30% i 50% svih izdanih računa
prema korisnicima, naprosto ne uspijevam naplatiti. Ono što uspijem
naplatiti je jedva dovoljno za normalan život i hladni pogon firme, ali:
država traži PDV na cjelokupni iznos izdanih računa, ne samo na onaj
naplaćeni dio, a o porezu na dobit da ne pričam, pogotovo o porezu na
dobit koji moram platiti na novce kojima zapravo vraćam dugove u koje
sam morao ući kad sam imao sranje. Isto tako, na sve inpute iz
inozemstva plaćam pizdariju koja postoji samo u HR, takozvani "ino-PDV",
fiktivni PDV koji moram izračunati za, recimo, troškove servera iz
Amerike, koji moram uplatiti da bi mi ga država onda u idućem
obračunskom razdoblju vratila, dakle kreditiram državu a bez ikakvog
razumnog razloga, zato što je pokvarena pa me može pljačkati a ja joj
ništa ne mogu.

Ukratko, vrlo je lako izračunati da će na papiru uvijek izgledati kao da
sam državi uvijek nešto dužan, a u stvarnosti je sve fikcija, artefakt
idiotskog poreznog sustava koji je država smislila tako da jedino njoj
pogoduje a sve ostale pobije, s rezultatom da su svi doista i pomrli i
onda državi svi kakti nešto duguju a zapravo se radi o fiktivnoj lovi, o
svojevrsnim projekcijama količine dobiti koju možeš izvući iz nečijeg
leša pod pretpostavkom da nije mrtav.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

(nastavak)

Opcije koje stoje na raspolaganju duhovnom istraživaču svode se, u
osnovi, na pokušaj da se sa sigurnošću ustanovi što je stvarno i
istinito prije nego se počne s praksom usmjerenom na dostizanje toga kao
cilja, i "slijepo" prakticiranje neke od metoda koje se na prvi pogled
čine razumnima i pružaju dobru vjerojatnost uspjeha, u nadi da će praksa
otvoriti nove uvide u mehanizme koji u tom području funkcioniraju, te da
će se nove opcije stvoriti putem.

Da prva opcija ne funkcionira možemo ustanoviti iz primjera zapadne
filozofije, koja se bavi žvakanjem prazne slame i malo čim drugim. Isto
tako, postoji svojevrsni pritisak od strane materijalista, koji pred
istraživače duhovnosti postavljaju kriterije koji ne postoje ni u jednoj
drugoj znanosti, i koji tek površnom promatraču zvuče znanstveno, a u
stvarnosti su retorički trikovi. Tu mislim na insistiranje na razini
dokaza koja je potpuno neprimjerena području istraživanja - tražiti od
duhovnog istraživača da skeptiku demonstrira postojanje Boga ili barem
stvarnost i objektivnost duhovnog iskustva zvuči razumno dok ne vidite
takve iste "skeptike" u drugim područjima, koji traže da im se nakon
svih savršenih i konačnih dokaza "demonstrira istinitost" slijetanja na
Mjesec ili činjenica da su se avioni zabili u WTC i Pentagon. To je
doslovno na razini da možeš laserom sa Zemlje pogoditi ogledalo
ostavljeno na Mjesecu u Apollo misiji i izmjeriti odraz, i lunarnim
orbiterom snimiti ostatke letjelica i tragove astronauta na Mjesecu i
takvima neće biti dovoljno, nego će nastaviti smišljati svoje sulude
teorije zavjere i nesuvislo bulazniti - ali ne daju se oni zajebavat,
nisu oni ovce da će slijepo vjerovati, oni su skeptici. Isto važi za
idiote koji su u stanju vidjeti kako se avion zabija u zgradu a unatoč
tome traže druge razloge zašto se zgrada srušila. Ma da, sigurno je u
pitanju neka urota, nemojte vi vjerovati dokazima, neće vas nitko
manipulirati, vi ste skeptici, niste vi ovce.

Takvi idioti me zapravo poprilično ljute i frustriraju, budući da su svi
moji argumenti smišljeni s pretpostavkom postojanja razuma i želje za
ustanovljavanjem istine na stani čitatelja, a takvi primjeri su nešto
pred čim je razum bespomoćan i nijedan argument ne funkcionira. Kad se
nađeš suočen s ludošću, ni s najboljim argumentima ne možeš napraviti
ništa, jer ni najveći genije ne može smisliti tako dobar argument da ga
zlonamjerni luđak ne bi mogao odbaciti i ismijavati. Ta točka
bespomoćnosti razuma pred grubom silom idiotizma u meni stvara jaku
frustraciju. Zamislite reakciju fizičara kad bi mu takav idiot rekao da
ne vjeruje u postojanje elektrona i da njemu struja nije nikakav dokaz,
niti mu je dokaz fotoelektrični efekt, nego bi htio da mu pod
mikroskopom netko pokaže veliki elektron, po mogućnosti s oznakom "-"
kao u knjizi iz fizike. Ta točka u kojoj fizičar ili pobjesni i prebije
ga, ili sjedne i plače; e, to je moja reakcija na razne "skeptike", koji
su bez iznimke nesposobni shvatiti suptilnosti nekog područja ali nemaju
nikakvih problema u odbacivanju svih ponuđenih dokaza.

U točki u kojoj netko tek razmišlja o tome u kojem smjeru bi se okrenuo
i tražio odgovore, takvi luđaci mogu biti veliki izvor zbunjenosti i
stvarati lažnu sliku o stvarnim opcijama koje mu stoje na raspolaganju.
Naime, kad bi čovjek slušao takve "skeptike", zaključio bi da se u toj
sferi ništa sigurno ne zna, i štoviše, da nije pametno vjerovati onima
koji vele da se zna, jer su čudaci i luđaci.

To u velikoj mjeri podsjeća na "rasprave" o efektu staklenika i
globalnom zagrijavanju. Naime, na temelju članaka u medijima, čovjek bi
stekao dojam da je to područje u kojem se ništa sa sigurnošću ne zna, u
kojem postoje raznovrsne teorije i veliki konflikti unutar znanstvene
zajednice, i da normalnom promatraču nema previše smisla ništa osim
čekanja da se tu stvari razbistre. U stvarnosti, ta slika je posve
pogrešna. Konfliktne izvještaje u medijima stvara propagandna industrija
i lobističke grupe, a ne znanstvenici. U stvarnosti, znanstvena rasprava
o tom pitanju se odvijala prije desetak godina, a u međuvremenu su
iskrsli novi, savršeno konkluzivni dokazi koji za razliku od prethodnih
crtaju iznimno jasne korelacije između atmosferskog sadržaja
stakleničkih plinova i globalne temperature kroz zadnjih 400000 godina.
Isto tako, statistike o globalnom rastu temperature neupitne su, kao i
statistike o dramatičnom porastu udjela stakleničkih plinova u atmosferi
od industrijske revolucije do danas. U znanstvenim krugovima, rasprava
je završila, i sad se zapravo raspravlja o tome što ti podaci znače,
dakle o tome je li ljudski input dovoljan da nadvlada pleistocenske
glacijacijske efekte, kakav učinak će to sve imati na polarne kape i
morske struje, i hoće li globalno zagrijavanje funkcionirati linearno,
eksponencijalno ili će rastapanje leda privremeno uzrokovati dramatični
ali kratkotrajni pad globalne temperature. Što se tiče medija, oni se
ponašaju kao da se još vodi rasprava oko postojanja i uzroka globalnog
zagrijavanja, i to nam pokazuje svu moć demagogije i laži. Nekim ljudima
je to teško shvatiti, ali ljudi stvarno lažu. Postoje osobe koje svjesno
govore neistine s ciljem stvaranja lažnog dojma, koji ima za cilj
obmanjivanje ljudi, a radi nekog njihovog sebičnog, često upravo
nevjerojatno sitničavog cilja. Takvi ljudi će stvarati privide - privid
da pušenje nije štetno, privid da nafta ne uzrokuje efekt staklenika,
privid da NDE iskustva ne dokazuju da mozak nije uzrok svijesti i da
svijest nadživljava fizičku smrt, privid da duhovna iskustva nemaju
objektivno stvarni temelj, privid da nema dokaza da su ljudi bili na
Mjesecu, privid da nema dokaza da su muslimani srušili Amerikancima one
zgrade. Ljudi lažu, dovode u pitanje valjane dokaze i šire nestvarnu
skepsu i sumnjičavost u istinu, a zato što ta istina narušava temelje
njihove samovažnosti. To što je netko skeptičan ne mora značiti da je
ono glede čega je skeptčan lažno, a ne mora čak značiti ni da on osobno
vjeruje da je to lažno. Što vi mislite, da su likovi koje naftna
industrija plaća da budu skeptični glede globalnog zagrijavanja doista
skeptični, da doista u to sumnjaju? Skeptični su zato što im se isplati,
ili zato što bi usvajanje istine narušavalo temelj na kojem su si
izgradili život pa imaju jako puno razloga za vjerovanje u laži. Što
mislite, da je duhanska industrija skeptična oko toga da cigaretni dim
uzrokuje rak? Znaju oni jako dobro da ga uzrokuje, ali imaju puno
koristi od toga da se to ne zna, da se to smatra upitnim. Isto važi i za
duhovne istine, višestruko dokazane i potvrđene od strane stotina
vjerodostojnih izvora. Nisu one upitne, nego puno lažljivaca ima puno
osobnih razloga da se te stvari smatraju upitnima, pa će radije
vjerovati u bilo kakvu suludu teoriju koja pruža bilo kakvo nesuvislo
"alternativno objašnjenje", nego u očiglednu istinu. Ako i ne vjeruju u
to, imaju koristi od toga da drugi u to vjeruju, pa će svejedno takve
teorije širiti i zagovarati. Ljudi lažu. To je istina koju treba
prihvatiti i s njom se suočiti prije nego što krenemo u vrednovanje
ponuđenih opcija.

U dvadesetom stoljeću materijalisti su se navikli nastupati iz pozicije
u kojoj su oni ti koji nude i traže čvrste dokaze od "duhovnjaka", dakle
pozicija skeptika se obično poistovjećivala s pozicijom znanstvenog
materijalista, ali ja već dulje vrijeme ponavljam da je to akcidentalno,
da je takva situacija tek rezultat spleta okolnosti, i da je skepsa
svojevrsna psihička bolest koja je samo slučajno identificirana s jednom
pozicijom, dok se u stvarnosti radi o destruktivnom poremećaju koji je
inherentno neprijateljski prema spoznajnom procesu općenito i
univerzalno je štetan - ne samo u duhovnosti, nego i u znanosti. Skepsa,
naime, nije stanje sumnjičavosti prema upitnim stvarima. Skepsa je
odbacivanje valjanih argumenata i dokaza uslijed vlastitih psihičkih
perverzija.

Kad sam taj argument prvi puta koristio, negdje krajem devedesetih, bilo
mi je jasno da ga ljudi smatraju krajnje upitnim, ali u međuvremenu se
na svijetu pojavio veliki broj psihotičnih pokreta i pojava koje
savršeno ilustriraju moju poziciju. Osobe koje su skeptične prema
tvrdnjama Iraka da ne posjeduje oružje masovnog uništenja i te potpuno
istinite tvrdnje dočekuju sa sarkazmom i cinizmom. Osobe koje su
skeptične prema tome da su Amerikanci sletili na Mjesec i koje tvrdnje o
slijetanju dočekuju sa sarkazmom i cinizmom. Osobe koje su skeptične
prema tome da pušenje uzrokuje rak, prema tome da CO2 uzrokuje globalno
zagrijavanje, prema toma da su muslimani srušili WTC i Pentagon - i
uvijek skeptici nastupaju sa svojim karakterističnim sarkastičnim
cinizmom koji je potpuno neovisan o kvaliteti ponuđenih dokaza. Dokazi
su u pravilu savršeni, ali pozicija skeptika je uvijek ista - oni radi
svojih unutarnjih psihoza odbacuju dokaze i traže nove, "prave".

Najzabavnije u svemu je da su se na krivoj strani skepse našli upravo
oni koji su prije koristili skepsu kao oružje protiv stvari koje im nisu
odgovarale, dakle znanstvenici. Naime, u duhovnim krugovima je uvijek
postojao problem koji se svodio na nepriopćivost i neprenosivost
iskustva, dakle čak i kad je netko imao savršene dokaza da postoji
transcendentalno, te dokaze nije mogao prenijeti drugima na potpuno
uvjerljiv način, a čak i da je u nekim slučajevima uspio, skeptici bi
samo svoju skepsu proširili na sve ljude koji su dokaze smatrali
uvjerljivima i tako "riješili problem". Na potpuno jednaki način
postupaju teoretičari zavjere koji naprosto sve koji ponude valjane
dokaze koji obaraju njihove idiotarije proglase sudionicima velike
urote. Meni je taj psihološki mehanizam poznat, ali većini ljudi nije,
budući da su lakovjerni i naivni, pa smatraju da je skepsa odraz želje
za istinom zbog koje skeptik sumnja u upitne stvari.

Mogućnost da skeptik sumnja u upitne stvari je stvar puke slučajnosti.
Ako netko sumnja u sve što mu ne odgovara u sustav i sve što narušava
njegov osobni narcisoidni svjetonazor, čisto slučajno se može desiti da
sumnja i u neke stvari koje doista jesu upitne, ali sumnja u upitne
stvari nikad na bitan način ne određuje skeptika. Skeptika prije svega
određuje sumnja u stvari koje narušavaju njegovu grandioznu predodžbu o
vlastitoj poziciji i njegov sustav vrijednosti, unutar kojeg on ima
bitno mjesto u poretku stvari. Mogućnost da takav skeptik sumnja u nešto
što doista jest sumnjivo jednaka je mogućnosti da fanatični vjernik,
koji vjeruje u potpune ludosti iz svojih emocionalnih pobuda, povjeruje
u nešto za što nema očitih dokaza a što se u nekoj točki pokaže
istinitim i korisnim. Tako primjerice jehovini svjedoci odbijaju
transfuziju krvi iz svojih ludih razloga (smatraju, naime, da je u krvi
duša i da će se transfuzijom krvi obredno onečistiti pred Jahvom jer
krše njegovu zapovjed o ne-konzumiranju krvi), što im u nekim
slučajevima može spasiti život, ako odbiju transfuziju krvi zaražene
hepatitisom ili AIDSom, ali njihovo odbijanje se tek slučajno može
pokazati kao dobra ideja. Isto tako, skepsa se tek slučajno i ponekad
može pokazati kao dobra ideja, kad netko tko je univerzalno sklon
pronalaženju svakakvih zavjera negdje doista i razotkrije neku stvarnu
zavjeru, kao u slučaju likova koji inače vjeruju u guštere koji vladaju
svijetom, ali ponekad im uspije razotkriti stvarne zavjere, poput one
farmaceutske industrije s cjepivima. Dakako, čak i kad uspiju razotkriti
pravu zavjeru njihovo izlaganje je toliko obojeno različitim nepovezanim
ludostima da time zapravo čine štetu svome cilju.

Problem sa skepsom je sljedeći. Recimo da postoje neke ozbiljne
kvalifikacije za razumijevanje nekog fenomena - kvalifikacije koje nisu
trivijalne. Recimo da Boga može vidjeti samo netko tko zadovoljava
određene duhovne parametre, dakle radi se o osobi koja posjeduje
razvijena visoka energetska tijela i kojoj se ta tijela nalaze u visokom
stupnju pročišćenosti. To je posve razuman zahtjev budući da se radi o
zahtjevu za dobrim stanjem perceptivno-kognitivnog organa; znanost
postavlja slične zahtjeve. Ne možete gledati kroz mikroskop ako ste
slijepi, i ne možete shvatiti neki dokaz ako ste mentalno zaostali.
Dakle postoje nekakvi spoznajni i perceptivni uvjeti koje osoba mora
zadovoljavati kako bi joj se neki argument ili dokaz mogao priopćiti.
Primjerice, da bi netko shvatio zašto je kapsula broda Apollo otporna na
užasno visoke razine zračenja u Van Allenovim pojasima, on mora biti u
stanju razumjeti nešto fizike, dakle razumjeti razliku između
elektromagnetskog i korpuskularnog zračenja. Naime, "zračenje" u Van
Allenovim pojasima nije elektromagnetsko nego korpuskularno, odnosno
radi se o visoko nabijenim elementarnim česticama koje mogu biti iznimno
štetne, ali već i sloj aluminijske folije je dovoljan da ih većinu
neutralizira. Već i metalnom folijom obloženi skafander astronauta
dovoljan je da blokira većinu korpuskularnog zračenja, a kamo li
višeslojna metalna kapsula. To dakle nije visokoenergetsko
elektromagnetsko zračenje (npr. Roentgensko ili gama) od kojeg bi se
trebalo štititi debelim olovnim zidovima, nego naprosto električki
nabijene čestice, koje se lako zaustave običnom alu folijom. "Skeptici"
takve stvari ne razumiju, i pojam "zračenja" doživljavaju maltene
religijski, pa im nemaju smisla stvari koje su inače sasvim razumne, a
što im nema smisla, u to sumnjaju, zato što su skeptici vrlo bahate i
umišljene osobe koje na situaciju u kojoj nešto ne razumiju ne reagiraju
sa "jao, moje znanje je jako ograničeno, moram puno učiti kako bih ovo
shvatio", nego sa "ako ja ovo ne razumijem, onda je sigurno riječ o
nekoj obmali ili laži koju sam ovakav pametan razotkrio, jer što ja ne
znam, to nitko ne zna". Dakle postoje nekakvi nužni uvjeti potrebni da
bi nekome nešto objasnili. Ako je potrebno intelektualno shvaćanje,
osoba kojoj objašnjavate mora imati dovoljno intelektualnih sposobnosti
za shvaćanje i dovoljno skromnosti da svoje neshvaćanje protumači kao
svoj problem, a ne problem onoga što mu se objašnjava, sve dok ne dođe
do točke u kojoj stvori potpuno razumijevanje svih koncepata koje mu se
objašnjava, ali u njima uoči stvarne propuste, u kojem slučaju će
rezultat takvog konstruktivnog, educiranog propitivanja biti nova
spoznaja. Isto tako, ako se radi o perceptivnom problemu, osoba kojoj
nešto objašnjavate mora imati dovoljno skromnosti da shvati da ako ona
nešto nije u stanju percipirati, da to nije dokaz da to ne postoji.
Recimo da imate slijepca kojemu je sve povezano s vidom u domeni
vjerovanja. Njemu velite da nešto vidite, i on vam vjeruje na riječ. To
je za slijepca normalna pozicija, ali kad bi slijepac arogantno i
sarkastično propitivao sve što mu se kaže, to bi se smatralo znakom
psihopatologije. Problem nastaje kad oni koji vide postanu manjina.

Takva situacija ne zahtijeva posebnu količinu mašte. Ukoliko stvar
proširimo na intelektualnu sferu, oni koji su u stanju potpuno shvatiti
neko područje uvijek predstavljaju zanemarivu manjinu. Primjerice,
klimatolozi koji su u stanju posve shvatiti sve koncepte povezane s
globalnim zagrijavanjem predstavljaju takvu manjinu. Ostatak populacije
se oslanja na objašnjenja iz medija, a sliku u medijima kreiraju s jedne
strane znanstvenici, koji pokušavaju ilustrirati svoje razumijevanje na
razumljiv način, ali i lobisti, koji pokušavaju širiti laži i krive
koncepte kako bi usporili širenje spoznaja koje im iz različitih osobnih
razloga ne odgovaraju. Obični promatrač nije u poziciji da može
verificirati iznesene tvrdnje, odnosno nalazi se u poziciji da mora
povjerovati jednoj od strana, a tu je problem u tome što jedna strana
može govoriti potpunu istinu, a druga strana može drsko i bezobrazno
lagati, a argumenti obiju strana neupućenoj osobi mogu izgledati
podjednako. Kad izađemo iz onog uskog kruga znanstvenika koji mogu
verificirati tvrdnje i nešto istinski dokazati ili opovrgnuti, ulazimo u
krug propagande, demagogije i politike, gdje više ne radimo s
istinitošću tvrdnji, nego s njihovom uvjerljivošću. Bezobrazni, drski
lažljivac u tom kontekstu ostavlja daleko uvjerljiviji dojam na
neupućeni, neutralni auditorij od skromnog istinozborca, što možemo
posvjedočiti gledajući predizborne kampanje političara, u kojima često
pobjeđuje bezobrazniji lažljivac. Primjerice, kad je Bush vodio kampanju
protiv Kerryja, problem na koji je naišao je da je Kerry odlikovani
vijetnamski veteran a on je rat proveo izbjegavajući vojsku. Kako bi taj
problem riješio, odlučio se pokrenuti bezobraznu, lažljivu kampanju u
kojoj se hrpa plaćenika bavila iznošenjem laži i izmišljotina o
Kerryjevom sudjelovanju u ratu, a ironija se sastoji u tome da su ti
bezobrazni lažljivci na sav glas kreštali da ih zanima samo da se sazna
istina, oni su borci za istinu, bitno im je da istina prevlada. Naravno,
na kraju se istina i saznala - sve njihove tvrdnje su opovrgnute, neke i
na sudu, a ta kampanja je postala sinonim za lažljivi spin. Ali istina
se saznala kasno, i Bush je između ostalog i na temelju te laži dobio
izbore. Prethodne izbore je dobio sličnim lažima, ocrtavajući Ala Gorea
kao megalomana koji tvrdi da je izmislio Internet. Fora je bila ista -
Al Gore je bio ugledni političar-intelektualac iza kojeg je stajalo
mnoštvo vrhunskih projekata, izeđu ostalog jako rano zagovaranje
komercijalizacije sveučilišne računalne mreže u ono što je Gore nazvao
"informacijska superautocesta", te rano zagovaranje potrebe za zaštitom
okoliša i smanjenjem outputa stakleničkih plinova. Bush s druge strane
iza sebe nije imao vrijednih projekata, i što mu je preostalo - lagati,
naravno. Točke snage svog protivnika lažljivo je prikazao kao slabosti,
a činjenicu da je Al Gore doista od opskurne sveučilišne mreže stvorio
ono što je danas poznato kao Internet prikazao je kao suludo hvalisanje,
naprosto time što je iskoristio nevjericu auditorija u mogućnost da je
jedna osoba doista dala tako ogroman, kapitalan doprinos civilizaciji. I
to funkcionira - ta vrsta propagande svakodnevno prolazi. Lažljivci,
pozeri i pokvarenjaci svakodnevno ismijavaju zaslužne i vrijedne ljude;
lažljivci i egomanijaci dovode u pitanje istinite i dokazane stvari.
Upitne, sulude teorije se plasiraju kao neupitne istine, dok se istinite
tvrdnje podvrgava nevjerojatnoj količini demagoških specijalnih efekata
sa svrhom njihovog krivog prezentiranja općoj populaciji, koja nije
sigurna što je istina. 97-98% klimatologa smatra da globalno
zagrijavanje ima antropogeni uzrok. U medijima, stvara se umjetni dojam
kontroverze, gdje se daje jednak tretman svim pozicijama, što čitatelja
navodi na pogrešan zaključak da se o tom području u znanstvenim
krugovima raspravlja i da je ono kontroverzno. To bi bilo analogno tome
da se u školama podjednako podučavaju evolucija i "inteligentni dizajn",
i umjetno se stvara dojam podjednake valjanosti tih teorija, dok u
stvarnosti "inteligentni dizajn" nema nikakvu vrijednost i radi se o
pukoj religijskoj dogmi, a evolucija je znanstvena činjenica.

Ako su idiotarije poput "inteligentnog dizajna" u stanju konkurirati
teoriji evolucije za mjesto u obrazovnom programu, ako se sulude teorije
bliskoistočnih pastira iz brončanog doba smatraju temeljem javnog
morala, ako idiotarije poput dovođenja slijetanja na Mjesec u pitanje
imaju ozbiljan tretman u medijima, trebam li uopće trošiti više riječi
na ovo, ili možemo pitanje smatrati zaključenim?

Ljudi lažu. Ljudi iz svojih patoloških pobuda uvjeravaju druge u
neistine, kleveću zaslužne i vrijedne osobe, osporavaju istinite teorije
i dokaze, te namjerno uzrokuju zbunjenost onih za koje znaju da teško
mogu osobno provjeriti bilo koju od iznesenih tvrdnji, i da će se naći u
poziciji da moraju nekome vjerovati. Najviše, bojim se, lažu oni koji se
bave "raskrinkavanjem". Nažalost, ogromna većina laži je namjerno tako
konstruirana da njihova ciljna publika nisu stručnjaci i upućeni, koji
odmah vide da se radi o lažima, nego ogromna većina ljudi koja nije u
poziciji takvog uvida. Sumnjivi likovi koji lažu o uzrocima globalnog
zagrijavanja i u medijima stvaraju lažnu sliku nemaju za ciljanu publiku
znanstvenike klimatologe. Naprotiv, oni klimatologe doživljavaju kao
konkurenciju, kao jednu od strana koje svoju poziciju pokušavaju
prezentirati masama. Na sličan način teoretičari zavjere NASA-u
portretiraju ne kao nositelja istine o svemirskim letovima, nego kao
upitan izvor koji laže i kojemu se ne smije ništa vjerovati, otprilike
onako kako materijalisti portretiraju mistike, osobe s osobnim iskustvom
transcendentalnog: kao luđake i osobe upitnih pobuda kojima se ne smije
vjerovati i čije argumente treba odmah odbaciti kao sigurno lažne.
Nažalost, u pitanjima duhovnosti su nas materijalisti navikli na tu
vrstu spina u toj mjeri da rijetki to vide kao oblik bezobraznog
laganja, ali onda na takav način, korištenjem potpuno istog tipa
argumenata, netko osporava slijetanje na Mjesec - praktički identičnim
argumentacijskim sredstvima koje koriste "skeptici" koji traže dokaze za
postojanje bilo čega duhovnog, do razine da nude milijun dolara bilo
kome tko im nešto dokaže. Ljudi, dajte shvatite da nekakav idiot i
vjerski fanatik može nuditi milijun dolara da mu dokažete da je Zemlja
okrugla i nitko nikad taj milijun dolara neće dobiti, naprosto zato što
se takav kladi u milijun dolara da može odbaciti apsolutno svaki
ponuđeni dokaz, a odbacivanje dokaza je nevjerojatno laka stvar za koju
vam ne treba ni dokaz ni opravdanje ni pamet - naprosto kažete da nešto
nije dokaz i to vama nije dokaz. Probajte uvjeriti američkog
kreacionista u teoriju evolucije ili "moon landing hoax vjernika" da su
ljudi sletili na Mjesec pa ćete osobno iskusiti problem s kakvim se
sreću posve autentični mistici kad nalete na sličnog luđaka koji od njih
traži dokaze da postoji bilo što duhovno. Ja sam svojedobno koristio
naprednu yogijsku tehniku kako bih druge ljude uveo u yogijsko stanje -
to sam činio u javnosti, pred mnoštvom svjedoka, pred skepticima,
nevjernicima i svakakvim likovima, između ostalog sam znao uvesti u više
stanje skeptike koji su mi se trenutak prije rugali. Jedine osobe koje
nisam bio u stanju uvesti u takvo stanje nisu one koje su skeptične,
nego one koje imaju izvjesne karmičke specifičnosti radi kojih im je
takvo iskustvo zabranjeno - ali u osnovi, netko je mogao biti takav
profil da zna da sam tada bio vegetarijanac koji jedenje mesa smatra
groznim, i preda mnom skupa sa svojim prijateljem, profesionalnim
skeptikom, naruči ćevape kojih se preda mnom naždere izrugujući se
duhovnosti i duhovnjacima, a ja ga pogledam u oči i napravim shaktipat
zahvat od kojeg on doživi buđenje Kundalini i duhovno iskustvo, i ne
samo to, nego vjerojatno i svi ostali za stolom dožive neki stupanj
duhovnog iskustva, doduše manji od "mete", i nakon toga jedan od tih
"profesionalnih skeptika" u digitalnim medijima počne namjerno širiti
laži o karakteru onoga čemu je svjedočio, kako bi planski obmanjivao
onaj auditorij koji nije bio tamo pa može samo vjerovati ovome ili
onome, pa živi u potpuno pogrešnom uvjerenju da tu postoji nekakva
kontroverza i upitne stvari. Meni je trebalo neko vrijeme da se uspijem
pomiriti s činjenicom da postoje ljudi koji su do te mjere pokvareni,
drski lažljivci i neprijatelji istine, da će druge planski i drsko
uvjeravati da je sporno nešto za što osobno sa apsolutnom sigurnošću
znaju da je istinito. Doživio sam svojevrsni kulturni šok koji je
promijenio moje vjerovanje da su ljudi bića koja prirodno teže većem
dobru i istini, a da vjeruju u neistine samo zato što im istina nije
demonstrirana. Kad bi osobno doživjeli transcendentalno i vidjeli
apsolutni dokaz da se ne radi nečemu što postoji samo u nečijoj glavi,
dakle da se radi o nečemu što je moguće prenijeti drugima i da je
duhovno stvarna sila koja proizvodi stvarne učinke, i to ne na ljude
podložne sugestiji nego i na drske cinične skeptike koji su toliko
bezobrazni da yoginu vegetarijancu pred nosom žderu ćevape kako bi mu
pokazali prezir prema svemu što je njemu sveto, mislio sam da bi se tu
stavila točka na "i", i da bi se s teoretiziranja o tome postoji li
transcendentalno kao objektivna kategorija moglo prijeći na točku u
kojoj svi primjenjuju yogijsku znanost s ciljem ostvarenja osobne
spoznaje. S tom svrhom sam nekoliko godina demonstrirao različite
dramatične stvari i to prije svega na osobama koje bi se moglo smatrati
tvrdokornim skepticima. Apsolutno sve svoje tvrdnje sam dokazao, ništa
nisam ostavio u domeni vjere - osim, dakako, toga da će i oni steći
slične sposobnosti ukoliko budu vježbali yogu po mojem sustavu, što je
nekome nemoguće dokazati budući da to mora sam postići. I doista,
nekoliko učenika je došlo do tog stupnja da i sami, na temelju onoga što
su od mene naučili, mogu napraviti transmisiju yogijskog stanja i
uzrokovati buđenja Kundalini i neki stupanj duhovnog uvida. Znate li što
je nevjerojatna ironija u svemu? Kad su takvi osposobljeni učenici,
sposobni reproducirati stvari koje bi materijalisti smatrali posve
nemogućima, otpali od višeg duhovnog standarda koji sam naučavao,
nekoliko njih se pridružilo mojim neprijateljima koji su širili lažnu
skepsu glede mojeg nauka i klevetali me na sve načine. Doslovno, osobe
koje su sa sigurnošću znale da je sve što naučavam ispravno, koje ne
samo da su vidjele što ja mogu, nego sam ih naučio reproducirati veliki
dio toga, preko noći su se pridružile krugu klevetnika koji ni manje ni
više nego ismijavaju sve te stvari za koje oni osobno sa sigurnošću
znaju da su istinite. Kad sam vidio prvih par takvih, "blažih"
slučajeva, pokušao sam ih objasniti mogućnošću da netko nije stekao
dovoljni uvid u stvarnost pa je njegov ego u stanju nadvladati takvu
slabu informaciju i zamijeniti istinu lažima. Ali nakon što sam vidio
učenike koji su bili inicirani do razine shaktipat gurua, koji su i sami
praksom mojeg sustava yoge stekli sposobnosti koje se obično smatraju
nadljudskima, kako nemaju nikakvog problema bezobrazno lagati i stvarati
potpuno lažne percepcije, došao sam do točke u kojoj sam o ljudskoj
psihi i naravi morao prihvatiti neke činjenice koje sam bio iznimno
nesklon prihvatiti, i tu sam posve odustao od koncepta po kojem ljudi
prirodno teže višim istinama, samo im ih treba na neosporan način
demonstrirati. Ljudi lažu. Ljudima je njihova samovažnost daleko veći
prioritet od bilo kakve istine. Ljudi su pokvareni, njihove duše su
daleko sklonije prihvaćanju zla nego prihvaćanju dobra. Iskreno, doživio
sam ogromno razočaranje u ljudsku prirodu kad sam se uvjerio kako
bezobrazno, drsko i s kako zlim pobudama ljudi, koji o sebi misle kao o
dobrim bićima, mogu lagati o stvarima za koje sa apsolutnom sigurnošću
znaju da su dobre i istinite. Sarkastični cinizam s kojim se takva osoba
sposobna rugati stvarima za koje sigurno zna da su autentične i dobre
dao mi je neposredni uvid u Sotonino stanje svijesti. Nigdje nisam više
naučio o Vragu nego gledajući ljude, a to je doista bolna spoznaja na
koju nisam bio spreman.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

On 2/26/12 10:33 AM, Siniša Knežević wrote:
>
>> Tragedija zapadne filozofije sastoji se u tome što je na istom podneblju
>> i iz istog kulturnog i civilizacijskog konteksta iznikla i zapadna
>> znanost, koja je po pristupu i učincima dijametralno suprotna.
>
> Zar se principi Hegelove dijalektike ne vide u Heisenbergerovom principu
> neodređenosti?

Možeš ti vidjeti svašta u svačemu, recimo u many worlds interpretaciji
kvantne teorije možeš vidjeti postmodernistički relativizam, i što sad s
tim.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

On 2/26/12 10:25 AM, Tomislav Portada wrote:
> "To conclude, both "top down" and "bottom up" approaches in chemistry have
> their contribution to the development of nanotechnology but as far as the
> future is concerned the "bottom up" is a promising technique for the most
> effective and smart molecular architectures."

OK, ali u osnovi ćeš se vjerojatno složiti da znanost počinje opažanjem
specifičnih svojstava stvari, na temelju čega gradi hipoteze koje onda
proizvode predviđanja koja se verificiraju pokusom?

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

On 2/25/12 11:19 PM, Marvin Barley wrote:
> Zanimljiv uradak, Danijele.
>
> Problem je zapadne filozofije "bottom up" pristup, dok su istočnjačke
> filozofije "top down". Kao programer znat ćeš što sam htio reći, ali
> za ostale - zapadna filozofija iz ponašanja materije nastoji doseći
> smisao, sve do toga da tvrdi materijalizam i determinizam, tj. potpuno
> odsustvo slobodne volje, duha, pa i smisla (nihilizam).
>
> Istočnjačka filozofija nastala je direktnim kontaktom učitelja sa
> višim duhovnim bićem, nakon čega se to iskustvo prenosi vjerodostojnim
> učeničkim (apostolskim u kršćanstvu) nasljeđem.
>
> Zapadna filozofija nastoji iskustveno utvrditi istinu, eksperimentom,
> dok se u istočnjačkoj filozofiji kao najviši dokaz koristi navođenje
> autoritativnog spisa ili učitelja.

Ne smatram da je to točna podjela. Naime, i istočnjački i zapadnjački
sustavi su skloni i "top down" i "bottom up" metodama - recimo, izvorni
budizam i zapadna znanost se u tom smislu uopće ne razlikuju i
predstavljaju "bottom up" pristupe, ali mahayana budizam je gotovo
jednako "top down" sustav kao kršćanstvo. U hinduizmu postoje slične
stvari - s jedne strane imaš upanišadski "top down" pristup, a s druge
yogu koja je praktički u cijelosti "bottom up", a podučava se kroz te
iste upanišade. Dakle tvoja analiza po kojoj se zapad i istok razlikuju
po tome što jedan zagovara osobno istraživanje iz pozicije neznanja
prema znanju, a drugi zagovara otkrivenje i prenošenje znanja odozgora
naprosto ne prolazi. I jedno i drugo je zastupljeno na oba mjesta,
dakako u različitim omjerima.

Ono što se može opaziti nije velika razlika između istoka i zapada, nego
između metoda koje djeluju i metoda koje ne djeluju. Recimo,
vedsko-religijski obredni sustav ne djeluje, isto kao što ni obredno
kršćanstvo ne djeluje, a možda najgori je intelektualni, dogmatski
budizam paradigmi, napamet naučenih definicija i šablona. Filozofija
koja "traži mudrost" razglabanjem o smislu postojanja ne daje nikakve
rezultate. S druge strane rezultate daje yoga, rezultate daje znanost,
rezultate daje upanišadski hinduizam i rezultate daje sistematski i
analitički praktični budizam. Ne daju svi rezultate iste vrste, ali
očito je da se radi o metodologiji koja daje rezultate u nekom određenom
području, kad se univerzalna metodologija adaptira posebnostima tog
područja.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

On 02/25/2012 08:12 PM, Melissa wrote:
> On Sat, 25 Feb 2012 20:05:29 +0100
> "laganini" <laganini0@dothaer.hm> wrote:
>
>>
>> Joseph, ma jesil' to ti, is'sati...? :-P
>>
> Majmune a jel moras kvotat ceo post da bi napisao
> tu glupost?

On je dokaz da demencija možda ne boli, ali svejedno jako ružno izgleda.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

On 02/25/2012 07:22 PM, Pavle Jurisic Sturm wrote:
>> > Hrvatska država je presiromašna da bi vraćala objekte i imovinu bilo
>> > kome, što uključuje katoličku crkvu.
>
> Ova zadnja uredno vraca sta god joj se prohtje.

Što je više razlog za brigu nego za formiranje presedana koji bi takvo
"vraćanje" učinio pravilom.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

On 02/25/2012 03:31 PM, Pavle Jurisic wrote:
> http://www.vecernji.hr/vijesti/povrat-zidovske-imovine-povijesna-je-moralna-odgovornost-clanak-380554
>
>
> Slazem se, prvenstveno moralna. Jer izgovor da se to ne moze, da je puno
> vremena proslo, itd. ne drzi vodu a to dokazuje katolicka crkva kojoj se
> non stop nesto vraca, izlazi u susret ili joj se prepisuju udjeli
> drzavnih firmi (Croatia Osiguranje). Moze se kad se hoce. Nemoze se
> vratiti imovina Srbima, SPC i Zidovima.

Hrvatska država je presiromašna da bi vraćala objekte i imovinu bilo
kome, što uključuje katoličku crkvu.

--
http://www.danijel.org/

Poruka je PGP potpisana. Potpis je VALJAN

(nastavak)

Kad pogledam zapadnu filozofiju i zapadnu znanost, osjećam nevjericu u
pogledu mogućnosti da su te dvije stvari mogle nastati u istom
civilizacijskom kontekstu i podneblju, toliko su različite u svojoj biti
i učincima. Naime, zapadna filozofija je jedna od najbeskorisnijih
disciplina poznatih čovječanstvu. Zapadni filozofi su u stanju potrošiti
ogromnu količinu riječi na detaljno i nevjerojatno sitničavo razglabanje
terminologije i, u osnovi, cijela stvar liči na debelu knjigu od tisuću
stranica u kojoj se na 999 stranica nalazi uvod, u kojem se zapravo
ništa korisno ne kaže osim što se priprema teren za početak nekog
konstruktivnog rada, dok na zadnjoj, 1000. stranici, gdje očekujete da
se ima nalaziti nešto konstruktivno, imate popis korištene literature.
Čitava stvar je tako nevjerojatno besmislena i glupava, da sam
svojedobno s nevjericom čitao kapitalna djela zapadnih filozofa poput
Kanta, Hegela i sličnih, pokušavajući doći do točke u kojoj ti ljudi
bilo što jasno kažu, da bih na kraju naprosto bio prisiljen ustanoviti
da tu nema ničega od vrijednosti. Ako kao svijetlu točku u cijeloj
stvari moram navesti Wittgensteinove teze o tome da nijedna izjava nema
značenje izvan konteksta, i da granice sposobnosti verbalne formulacije
ideja označavaju granice svijeta u kojem živimo, onda postaje jasno na
što mislim kad govorim o očajno elementarnoj razini cijelog tog
područja. Cijela zapadna filozofija podsjeća na knjigu koja se želi
baviti književnošću, a zapravo se bavi slovima i riječima, nikad ne
dolazeći do točke da slova i riječi počne naprosto podrazumijevati i s
te razine prijeđe na višu razinu apstrakcije na kojoj se nalazi
književnost. U informatičkoj analogiji, to bi bilo analogno situaciji u
kojoj su sve knjige o softveru i programiranju napisane na način koji
neprekidno i bez iznimke objašnjava električna stanja u hardveru, gdje
očekujete da takvo nešto zauzima par stranica uvoda, gdje bi se
naglasilo da je hardver temelj softvera, da tu postoje procesor,
memorija, diskovi i izlazne jedinice, i da softver ne postoji u vakuumu
i ne izvršava se na teoretskom nego na stvarnom hardveru koji ima neka
fizikalna svojstva koja bi bilo mudro imati na umu, ali nakon tog uvoda
očekujete da se počne pričati o varijablama, o logičkim grananjima, o
proceduralnosti, o objektno orijentiranom dizajnu, da se navode
praktični primjeri za svaku od tih stvari i da se demonstriraju
različite paradigme dizajna aplikacije, te da se te stvari u različitim
knjigama demonstriraju za specifične slučajeve različitih programskih
jezika, a s ciljem da čitatelj stekne uvid u to što je programiranje, te
da se s istim počne na praktičnoj razini baviti, pri čemu će mu dotične
knjige poslužiti kao referentni priručnik. Kad umjesto toga naiđete na
čitavu knjižnicu ispunjenu, od početka do kraja, knjigama koje su čisto
mlaćenje prazne slame o stvarima koje nemaju nikakve vrijednosti niti su
na bilo koji način upotrebljive, dakle ekvivalent su proširenog uvoda o
bitnosti hardvera za softver, ali ne na tri stranice nego na tristo
tisuća, mora vas obuzeti osjećaj koji je mene obuzeo kad sam počeo
krčiti put kroz djela zapadne filozofije, s bolnim zaključkom da
bezvredniju hrpu intelektualnog otpada u životu nisam vidio, i da autori
tih knjiga, da nikad nisu rođeni, nikome ne bi nedostajali.

Tragedija zapadne filozofije sastoji se u tome što je na istom podneblju
i iz istog kulturnog i civilizacijskog konteksta iznikla i zapadna
znanost, koja je po pristupu i učincima dijametralno suprotna. Upravo je
fantastično kako zapadna filozofija u dvije tisuće godina nije bitno
odmakla od osnovnih teoretiziranja starih Grka, dok je znanost za petsto
godina, od doba renesanse, odmakla od geocentričnog sustava do
proučavanja protogalaksija u ranoj formativnoj fazi svemira, od uljane
lampe do lasera, od primitivnog dalekozora do svemirskih teleskopa, od
početaka algebre do superračunala sposobnih za sudjelovanje na kvizovima
i mobilnih telefona s kojima možete razgovarati, od volovske zaprege do
robotskih sondi za istraživanje Marsa. Od situacije u kojoj je temelj
"arheologije" bilo vjerovanje u biblijski potop došli smo do točke u
kojoj možemo iz omjera izotopa u kostima fosiliziranih životinja znati
što su jele, i analizom DNA iz kostiju neandertalaca ustanoviti u
kolikoj mjeri su dotični sudjelovali u genomu modernog čovjeka. Napredak
znanja i tehnologije je upravo nevjerojatan, toliko je golem da za njega
ne postoji presedan u čitavoj povijesti ljudske vrste - a ta i takva
znanost nastala je kao, u osnovi, "manje bitan" ogranak upravo one
besmislene, beskorisne i autistične zapadnjačke filozofije čijoj sam
uzaludnosti i promašenosti posvetio početak poglavlja. Naime, cijela
znanost je nastala kao "sporedni" i "manje važni" ogranak čiste
filozofije, po imenu "prirodna filozofija", odnosno dio filozofije koji
se bavi prirodom, fizičkim svijetom i pojavama u njemu. "Čista"
filozofija s visine gleda na "prirodnu", zato što postoji vjerovanje da
se iz općenitih, idealnih koncepata može saznati daleko više o biti
stvari i konačnim uzrocima svega, nego iz nečega što se smatra, u
osnovi, tek grubom materijom, koja u najboljem slučaju može dati odgovor
na pitanje "kako" i "koliko brzo" pada kamen, dok čista filozofija teži
davanju odgovora na pitanje "zašto".

Ono što se pokazalo u praksi, jest da je traženje odgovora na pitanje
"zašto", dakle na pitanje krajnjeg smisla, kojem oduvijek teži "čista
filozofija", zapravo puki artefakt ljudskog uma koji se na taj način
sapliće o vlastitu samovažnost i pokušava smisliti neku akrobaciju kojom
će objasniti sve stvari. Povijest ljudskih zabluda prepuna je takvih
akrobacija, zbog kojih se čak i znanstvenici pokrivaju po glavi od
sramote. S druge strane, "prirodna znanost" kreće bez dubokih spoznajnih
pretenzija. Ona želi znati "kako" stvari funkcioniraju, bez pretjerane
želje za "zašto", i to je razlog uobraženog prezira "čistih filozofa"
prema znanstvenicima - filozofi, naime, teže "višim istinama", njih ne
zanima nešto tako prozaično kao što je padanje kamena, njih zanima
odgovor na pitanje zašto je nešto, a ne ništa; njih zanima odgovor na
pitanje o nepokrenutom pokretaču i prvobitnom uzroku, a ne o tome kako
je od neke vrste gnjurca nastao pingvin adaptacijom za plivanje, ili
kako je od neke vrste slične medvjedu nastala vrsta slična tuljanu, a od
nje predak današnjih kitova. Za zapadnu filozofiju su to sve "niža
pitanja", nevrijedna viših i kvalitetnijih umova. Oni se, naime, bave ni
manje ni više nego smislom. I u tom grmu leži zec, i to je razlog tako
dramatične razlike u kvaliteti i postignućima filozofije i znanosti.
Tamo gdje je filozofija dvije tisuće godina zurila u vlastiti pupak,
tamo se znanost bavila praktičnim pitanjima, na temu kako pada kamen,
kako vodič kojim teče struja proizvodi otklon magnetske igle, kako su
kosti izumrlih životinja došle u stare geološke slojeve i kako točno
svjetlost prolazi kroz predmete. Znanost se, za razliku od filozofije,
bavila prozaičnim, konkretnim stvarima, s kojima se nešto konkretno može
napraviti, koje se može mjeriti, usporediti, iz toga izvući zaključak i
provjeriti njegovu valjanost pokusom. Filozofima je za svo to vrijeme
primarni interes bio da ispadnu jako pametni, pišući milijunitu po redu
disertaciju o boji govna.

Nakon duboke traume uzrokovane uvidom u potpunu nebitnost i beskorisnost
zapadne filozofije, doživio sam pozitivni šok uslijed uvida u neka djela
istočnjačke filozofije, koja sam našao u kutu police filozofskog dijela
knjižnice, valjda onom koji je preostao nakon što su smještena sva
kapitalna djela zapadne filozofije. Recimo to ovako: zapadna filozofija
izgleda kao uradak slabog uma plaćenog po kartici teksta, dok indijska
filozofija izgleda kao kod programera plaćenog po učinku, dakle po tome
da postigne što brži i pouzdaniji program u što manje linija koda, ali
pisan tako da bude jasan, čitljiv i da ga drugi programer može
održavati. Stvar je nebo i zemlja. Tamo gdje zapadna filozofija za svaku
riječ rekurzivno postavlja pitanje "zašto", u potrazi valjda za nekim
konačnim "zašto" iza kojeg slijedi konačno "zato", tamo indijska
filozofija teoriji te vrste posveti kraći uvod, u kojem objašnjava što
se tu želi postići, a ostatak teksta se svodi na "kako", odnosno na ono
što bi se u zapadnoj znanosti zvalo eksperimentom, s tim da je u
indijskoj filozofiji "eksperiment" zapravo oblik osobne iskustvene
reprodukcije znanja koje se želi prenijeti. Indijska filozofija vrlo
mali svoj dio posvećuje uvjeravanju čitatelja i definiciji pojmova s
kojima radi. Umjesto toga, ona teži reprodukciji kroz osobno iskustvo
praktikanta, odnosno ne teži tome da vam objasni što je neka stvar "u
svojoj biti". Ona teži tome da vas dovede u poziciju izravne spoznaje
stvarne biti stvari o kojoj se govori. Umjesto da vam objašnjava
psihološku teoriju, takav sustav vam objasni tehnike pomoću kojih možete
eksperimentirati s vlastitim umom i na temelju tih eksperimenata
izvoditi zaključke koje pak opet možete provjeravati pokusima. Ukratko,
to nije filozofija, u onom zapadnom smislu, nego čista znanost, odnosno
duhovna tehnologija.

Malo je reći da sam takvim otkrićem bio oduševljen. Naime, kao fizičaru
zapadna filozofija mi je bila nevjerojatno odbojna - tamo gdje fizičar
teži nešto opisati na što jezgrovitiji način i sa što manje verbalnih
ukrasa, filozofija je sposobna za nevjerojatno dugačka raspredanja o
ničemu. Tamo gdje će fizičar bit govna iskazati kroz gustoću, tvrdoću,
boju i oblik, tamo će filozofija raspredati o biti govna u nekakvom
filozofskom traktatu o težnji prema čistoći kao odrazu ljubavi prema
božanskom iz čega slijedi doživljaj govna kao nepoželjne tvari. Fizika,
dakle, uopće ne smatra da bilo što mora imati "smisao" različit od
svojih posve prozaičnih svojstava. Isto tako, fizika je sklona naizgled
složene pojave razbijati na jednostavne, recimo morske struje i vjetar
je sklona objasniti termodinamički, tamo gdje je filozofija sklona
gubiti se u psihološkoj reakciji na cjelinu fenomena koji kao cjelina
postoji samo fiktivno. Možete, dakle, shvatiti zašto su se meni, koji
sam odrastao na fizikalnom tumačenju pojava, s mentalnim sklopom koji
vjetar doživljava kao izjednačavanje razlike u tlaku zraka uzrokovane
različitom temperaturom tog plina, filozofiranja o "smislu" vjetra
činila jednako smislenim kao i filozofiranja o smislu tople vode ili
smislu crne boje. Naime, fizika nas uči tome da je pitanje smisla samo
mentalni kaos koji prethodi jasnoj formulaciji problema i jasnoj analizi
mehanizma koji daje odgovor na pitanje "kako". Naime, ni vjetar ni topla
voda ni crna boja nemaju "smisao" različit od njihovog dobrog fizikalnog
opisa. Vjetar je kretanje plina uslijed razlike u tlaku, crna boja je
neprecizno definiran niski albedo, a topla voda je neprecizno definirana
razlika temperature vode u odnosu na apsolutnu nulu. Ukratko, većina
pitanja o smislu rezultat je prividnih paradoksa unutar uma koji nije
naučio ispravno formulirati stvari.

Pouka koju znanost daje filozofiji sastoji se, dakle, u pragmatičnom,
kvantitativnom pristupu svakoj problematici. Znanost se ne zamara
previše traženjem odgovora na pitanje "što je nešto u svojoj biti".
Znanost se više bavi odgovorom na pitanje "što se s tim konkretno da
napraviti". Dakle znanost uzme neku pojavu ili stvar, i gleda što se o
njoj može doznati. Znanost uzme svjetlost, i ne pita "što je svjetlost u
svojoj biti", nego gleda kako se svjetlost lomi na obojene komponente
uslijed prolaska kroz prizmu. Znanost gleda kako se svjetlost savija
prilikom prolaska kroz leću, ili kako se reflektira od ogledala. Znanost
gleda koliku energiju sadrži svjetlost, odnosno gleda može li svjetlost
zagrijati neki fluid i mjeri "koliko". Znanost gleda može li foton
izbiti elektron iz omotača nekog atoma i tako proizvesti struju.
Znanost, mjereći takve "svjetovne" aspekte svjetlosti na kraju dolazi do
točke da može reći jako puno toga o stvarnoj prirodi svjetlosti, daleko
više nego je to uspjelo filozofiji kojoj se nije dalo baviti takvim
prizemnim pitanjima nego je odmah krenula na ustanovljavanje "najdublje
naravi svjetla", i pritom se bavila zapravo ljudskim psihološkim
reakcijama na svjetlost, a ne svjetlošću samom.

Pouka znanosti je, dakle, u tome da nema posebnog smisla cjepidlačiti
oko terminologije i biti bitka, nego da je daleko korisnije gledati što
se s nečim u praktičnom smislu može započeti, pa neka nas to odvede kamo
mu drago - ili do spoznaje "istinske naravi", ili pak do spoznaje da te
"istinske naravi" zapravo nema. Razlika je, u praktičnom smislu, ogromna
- yoga, primjerice, može krenuti od ideje "hajdemo pogledati čega tu
ima", dok filozofija uopće odbija ikamo krenuti dok se ne ustanovi čega
tu ima i koja je tome "istinska narav". Za očekivati je, dakle, da
filozofija žvače praznu slamu i ne dolazi do ničega, a da je doista tako
može se svatko uvjeriti uvidom u uratke filozofa.

Znanost je u stanju početi raditi s vrlo labavo definiranim pojavama -
dovoljno je da se s nečim nešto može početi, i znanstvenik će tome dati
neki provizorni naziv i početi s pokusima koji za cilj imaju ustanoviti
narav fenomena. Primjerice, znanstvenik može uzeti pojam poput "vatre",
koji je labavo definiran kao "element", na temelju toga može početi s
istraživanjem i ustanoviti da se zapravo ne radi o nikakvom elementu,
nego o opisu kemijskog procesa oksidacije, prilikom kojeg se oslobađaju
energija i plinoviti nusprodukti, a "plamen" je zapravo pjesnički opis
koji obuhvaća nekoliko odvojenih pojava. Dakle znanstvenik može početi
od pretpostavke da je vatra jedan od fundamentalnih, konstitutivnih
elemenata u prirodi, i završiti zaključkom da se zapravo ne radi o
nikakvom elementu nego o sintetičkom fenomenu, odnosno o opisu
fizikalno-kemijskog procesa. Na sličan način stvarima pristupa yoga:
njoj nije posebno bitno koja je istinska narav nekog od fenomena kojima
se bavi. Bitno je da se s tim stvarima nešto može početi, i da su
poznate uzročno-posljedične veze, dakle da se određene stvari dešavaju
kad smirite um, ili da se um smiruje kad prakticirate određene vježbe
disanja ili koncentraciju na određeni objekt. Koja je istinska priroda
svega toga posve je irelevantno za početak prakse i postizanje
rezultata, isto kao što je poznavanje istinske prirode gravitacije
irelevantno za pokušaj skidanja jabuke s drveta trešenjem grane. Naravno
da se stvar može fizikalno opisati kao unošenje kinetičke energije u
sustav u obliku harmoničkih oscilacija koje uslijed inercije dovode do
prekoračenja granične vrijednosti sile na peteljci jabuke, nakon čega
jabuka u gravitacijskom polju Zemlje po formuli za slobodni pad
nastavlja kretanje prema središtu Zemlje sve dok joj se na putu ne
ispriječi čvrsto tlo, ali sve to je posve nebitno za praktično
razumijevanje fenomena, koje posjeduje svako dijete koje u doba berbe
trese granu jabuke dok plodovi ne počnu padati na tlo. Ukratko, da su
krapinjonci puno filozofirali oko biti kamena i biti mamuta, umjesto da
su eksperimentalno ustanovljavali na koje se sve načine kamen može
upotrijebiti za ubijanje i trančiranje mamuta, izumrli bi. Možda nisu
znali "istinsku narav" gravitacije, ali su znali da ako mamuta
prestrašiš toliko da padne niz liticu, rezultat će biti njegov pad s
velike visine na tvrdi predmet, koji će ubrzati njegovu transformaciju
iz živog bića u odreske. Pouka je, dakle, da je posve beskorisno
zamarati se pitanjima o "bitnoj naravi" fenomena izvan konteksta
neposrednog istraživanja konkretnih svojstava tog fenomena.

Sad netko može ispravno primjetiti da je ovaj tekst zapravo filozofski
traktat o bitnoj naravi i smislu određenih pojava, ali takva primjedba,
koliko god naizgled ispravna, nakon malo dubljeg propitivanja pokazuje
svoje slabosti. Naime, i indijska filozofija koju sam hvalio, te
"prirodna filozofija", kako je izvorno prozvano ono što danas znamo kao
znanost, neki su oblik filozofije, odnosno misaone aktivnosti s ciljem
ustanovljavanjem naravi i smisla stvari i pojava. Stvar je u tome da je
tim stvarima moguće pristupiti na više različitih načina, a način koji
prakticira zapadna filozofija je pogrešan, dok je način koji prakticira,
primjerice, zapadna znanost, ispravan. Gruba analiza tekstova na način
da se svi koji "napadaju" narav i smisao stvari i pojava klasificiraju
kao filozofija predstavlja jednak oblik pogreške kao klasificiranje
sado-mazohističkog seksa i silovanja u istu kategoriju, budući da i
jedno i drugo kombinira seks i nasilje. U stvarnosti, sado-mazo seks je
seks koji sadrži elemente nasilja, dok je silovanje nasilje koje kao
instrument iživljavanja koristi seks, dakle radi se o potpuno različitim
pojavama, čije su sličnosti, iako naizgled velike, zapravo potpuno
sporedne. Znanost i budizam se mogu klasificirati kao oblici filozofije,
ali tu se radi o fenomenima bitno različitim u odnosu na zapadnjačku
filozofiju, i to različitim onoliko koliko se astrologija bitno
razlikuje od astronomije i gatanje iz graha od botaničkog proučavanja
sjemenki graha. Unatoč tome što se i u jednom i u drugom slučaju
opažanje i mentalni procesi kombiniraju s ciljem izvođenja dubljih
zaključaka o naravi predmeta promatranja, metodološke razlike i ciljevi
s kojima se pristupa problematici mogu tvoriti toliko veliku razliku, da
se u osnovi radi o dijametralno različitim fenomenima.

Konačna pouka je da informacije o istinskoj naravi nečega ostaju
nedostupne onima koji na samom početku žele znati sve odgovore da bi
uopće nešto počeli, bojeći se da će "pogriješiti", odnosno "odabrati
krivi put". U znanosti nema straha od krivog puta - sasvim je u redu
imati potpuno krivu predodžbu o nečemu, sve dok metodološki korektno
proučavate fenomen. U stvari, očekuje se da na početku ne znate sve,
nego da istraživanje služi tome da nešto naučite, odnosno da otkrijete
više o svojstvima i naravi predmeta proučavanja nego što ste znali na
početku. Zbog toga u znanosti ne postoji koncept "neuspjelog
eksperimenta", odnosno svaki eksperiment koji je metodološki korektno
proveden smatra se uspjelim, posve neovisno o tome je li potvrdio ili
opovrgao izvornu tezu. Cilj, naime, nije dokazati da smo u pravu, nego
ustanoviti što drži vodu a što je šuplje. Ako smo mislili da nešto drži
vodu a dokazali smo da je šuplje, to nije neuspjeli eksperiment - to je
i te kako uspjeli eksperiment, jer smo saznali nešto novo, koliko god to
bilo neugodno. Isto tako, znanost ne sjedi na dupetu u očekivanju
savršenih sredstava. Kolumbo nije čekao da se izmisli brod s motornim
pogonom ili avion kako bi ustanovio postoji li Amerika - naprosto je
uzeo ono što mu je stajalo na raspolaganju i s tim napravio najbolje što
se dalo. Newton nije čekao da netko napravi kalulator kako bi formulirao
diferencijalni i integralni račun. Kad nema na raspolaganju bager,
znanost koristi lopatu. Cijela povijest znanosti zapravo je hvalospjev
pragmatičnom pristupu i kritika filozofskog mentaliteta sklonog
neaktivnosti sve dok se "sa sigurnošću ne ustanovi da je nešto dobro".
Zamislite da su svi yogini, koji su postigli prosvjetljenje, sjedili na
dupetu dok se ne dokaže postoji li Bog i je li yoga učinkovita
transformacijska metoda koja doista može voditi spoznaji. Pa ništa ne bi
postigli. Igranje na sigurno naprosto nije nikakva spoznajna metoda -
dapače, to je tek nevjerojatno učinkovit način gubitka vremena i
traćenja života. Tko nema dovoljno petlje isprobati stvari čija priroda
i učinci nisu poznati, naprosto će ostati u poziciji neznanja čak i kad
netko drugi kraj njega isproba istu stvar i ustanovi njenu prirodu i
učinke - ovaj prvi uvijek može reći da mu ne vjeruje i da ništa od toga
nije sigurno. Želja za time da budete sigurni prije nego nešto počnete
odlika je budale, i siguran način da takvima i ostanete.

--
http://www.danijel.org/